Izvođač: Cray, Robert
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: year
Trajanje: 53.13
Ocjena: 3/5
Višestruki dobitnik prestižne nagrade grammy, prvak nove generacije gitarskog blues rocka Robert Cray na prijelazu tisućljeća postupno je ulazio u tzv. “zrelo stvaralačko razdoblje”, u kojem se, u želji da stvara slušljivije ploče, a time naravno i konkretnije osloni na magičnu intimnost soula, na nekoliko ključnih trenutaka odrekao usluga bluesa. Shoulda Been Home tako po staroj Crayevoj recepturi nastavlja s misijom serviranja karakterno nezahtjevnih glazbenih namigivanja u smjeru soul glazbe, razumljivo prilagođenih prepoznatljivim izražajnim karakteristikama velikog gitarista, no kod ovog glazbenog dokumenta, i zbog nedostatka konkretnijih bluesovskih sadržaja, u usporedbi s visokim standardima Crayevih prošlih trijumfa riječ je o poprilično mlakom, sadržajno možda i previše jednoličnom uratku.
Robert Cray nas ovaj put konstantno ljulja u zanesenom svijetu mekušnog soula, koji je s približavanjem zrelim godinama očito ostajao sve bliži glazbenikovu srcu i duši. Posljedični manjak žara i energičnosti u prije poslovično eksplozivnoj gitarskoj svirci umjetnika nedvojbeno je ostavio traga na oblikovanju gospodinovih misli i ideja, što se uz malo drskosti može označiti kao blaži oblik stvaralačke stagnacije. Na prisutnost potonje neprijazno upozoravaju skladbe poput “No One Special”, koja u svojoj neprepoznatljivosti ne uspijeva dospjeti dalje od prosječnog soul/pop orijentiranog jadikovanja. Krilati virus apatije, isprva lukavo skriven pod krinkom zasanjanosti i intimnog ambijenta, ovdje se dočepao i “Cry For Me Baby”. Spomenute vitalniju glazbenost jednostavno ne posjeduju, a sama nadnaravnost i toplina Crayeva vokala naravno također nisu svemoćne, pa skladbama ne preostaje ništa drugo nego nesretno hvatanje prepoznatljivog Crayevskog štimunga. Kad smo već prisiljeni ostati (isključivo) kod soula, za ulogu ponosne nositeljice ugodno izlučenih primarnih karakteristika forsiranog žanra naposljetku se uspješno bore “Already Gone” i “I’m Afraid”.
Shoulda Been Home mjestimice je razveselio i s nekoliko vrhunaca u pravom smislu riječi. Kao prvu valja izdvojiti “Love Sickness”, razuzdanu skladbu za poprilično spokojnu orijentaciju albuma gotovo neprihvatljive karakterne iskričavosti, koja u energičnom naletu spaja klasičnu Crayevsku povezanost vokala i gitare s reprezentativno stojećim puhačkim aranžmanima. Roberta Craya na vrhuncu bluesovske forme naposljetku hvatamo na samom kraju albuma. Isprva se jasniji obrisi gitaristove genijalnosti pokazuju u organskoj solo točki skladbe “Out Of Eden”, u kojoj se potisnute emocije marljivo gomilaju na putu prema konačnoj erupciji osjećaja. Crayeve izvanredne interpretativne sposobnosti, uključujući urođeni osjećaj za oživljavanje čarolije davno zaboravljenih djela klasičnih blues izvođača, u finalu se konačno razotkrivaju robusnim aranžiranjem motiva Elmorea Jamesa “The 12 Year Old Boy”, koji naprosto prekipijeva od pikantnih aroma tradicionalnog bluesa!
Shoulda Been Home svakako je album koji će bez ikakvih vrijednih spomena problema pronaći svoje štovatelje, kako među dugogodišnjim obožavateljima Crayeve glazbe, tako i među onima koji se prvenstveno rado ogledate sa soulom i njegovim modernim derivatima, očišćenima od “neugodne” seksualne konotacije. Kako god, Crayeva suverenost u kormilarenju soul vodama ostaje majstorstvo u svakom glazbenom pogledu, a žaliti se može samo zbog nedostatka drskosti koja bi grickanje kroz na trenutke previše pusti sadržaj albuma nedvojbeno učinila sočnijim.
Postava
Robert Cray: vokal, gitara
Jim Pugh: klavijature
Karl Sevareid: bas
Kevin Hayes: bubnjevi
Andrew Love: tenor saksofon
Ben Cauley: truba
Jack Hale: trombon
Produkcija
Steve Jordan
Popis skladbi
1. Baby’s Arms
2. Already Gone
3. Anytime
4. Love Sickness
5. I’m Afraid
6. No One Special
7. Out of Eden
8. Cry for Me Baby
9. Far Away
10. Renew Blues
11. Help Me Forget
12. The 12 Year Old Boy
