Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Dom Sportova / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 30.09.2009
Broj posjetitelja: 3500
Cijena karte: 38 €
Jučer se masovno hodočastilo u Zagreb. Razlog? Kupnja sezonskih ulaznica za utakmice “pomlađenog” Medveščaka ili možda posjet legendarnim The Cult, koji na ovogodišnjoj turneji pod imenom Love Live Tour iz nekog čudnog razloga izvode sve od A do Ž s višemilijunski prodanog, danas kultnog albuma Love! Budući da se mi s RockLine ionako smatramo nepopravljivim fanovima FC Čukarički, prva opcija nažalost nije dolazila u obzir, pa nam je preostao samo skok do Doma sportova na, po imenu sudeći, doživljaj nezaboravnog koncertnog spektakla koji, ruku na srce, na kraju nije opravdao sva (pre)velika očekivanja.
Po ulasku u dvoranu najprije su nas pozdravili lokalni rokeri Hard Time, koji su u ulozi predgrupe The Cult obožavatelje prvi put zagrijavali još na Drava Rock Festu u Koprivnici 2007. godine. Hard Time vrijedi pogledati. Riječ je o klasičnom hard rock pristupu koji ne štedi na sipanju sočnih sadržaja. Dobrih pola sata dug uvod u večer, koji su dečki razumljivo iskoristili za snimanje video spota, ponudio je buket pjesama lokalcima očito dobro poznatih i nekoliko novitета pripremljenih za nadolazeći album, čija je izvedba nažalost dosta patila zbog zvuka, očito unaprijed podešenog za potrebe zvijezda večeri. Kako god, okupljene spomenute “sitnice” nisu previše smetale. Hard Time su svoj primarni zadatak, dakle podizanje temperature pred veliki finale, odradili odlično, naravno i zahvaljujući izvrsnom gitaristu Ivanu Mihaljeviću.
THE CULT
Zagrebački koncert potvrdio je ono što se već znalo, a to je da Ian Astbury ostaje čvrsto u zagrljaju morrisonovske aure, koja mu gotovo cijelu glazbenu karijeru dražni maštu i stvaralačku žicu. Ianovo otvoreno simpatiziranje s frontmenom The Doors tako je opće poznata činjenica, osjeti se u prepoznatljivoj vokalnoj izvedbi koja je The Cult u orbitu popularnosti prvi put lansirala upravo albumom Love, a ultimativno ostvarenje snova Ian je doživio upravo kreativnim spajanjem s preostalim, glazbeno još uvijek aktivnim članovima američkih rock legendi Robbyjem Kriegerom i Rayjem Manzarekom, s kojima je 2002. začeo projekt The Doors of the 21st Century. Jučerašnje večernje druženje u maloj dvorani Doma sportova u mnogočemu je poslužilo kao optimalna nadogradnja već viđene demonstracije koreografskih vrhunaca davno preminulog frontmena The Doors. Naravno, u režiji jednog i jedinog Iana Astburyja, koji je pred voljnu publiku stupio “primjereno” zaobljenog profila, naoružan raskošnim dlakavim licem, ukratko, na trenutak se učinilo kao da pred nama stoji sam duh Jima Morrisona, koji se slijedeći alkoholne pare na sreću izgubio negdje na putu kroz Zagreb.
The Cult su se u Domu sportova prihvatili provjerenog izvedbenog recepta, koji se zadnjih godina sve češće nalazi na koncertnim jelovnicima titana rock glazbe. Obećano serviranje cvjetova stvaralačkog zenita sastava naravno je opijum za sve najvjernije štovatelje The Cult, a nosi i dovoljno potencijala za uspješno uvjeravanje onih koji The Cult pratimo više sa strane. Grijeha vrijedna set lista, koja se sadržajno, očekivano, kao pijanac plota držala 1985. izdanog albuma “Love”, zlatno je jamstvo uspjeha turneje, a istodobno s umjetničkog aspekta dovodi u pitanje motive za takvo što, koje negiranjem većeg dijela ostavštine sastava upućuje ponajprije na želju za dodatnom zaradom. Bježnim kimanjem ovoj tvrdnji su jučer prostodušno poslužila sama glavna aktera kolektiva The Cult, Ian Astbury i Billy Duffy. Spomenuta dvojica tijekom večeri uporno su se branila od svake međusobne scenske komunikacije, njihovi kanali za sporazumijevanje ostajali su u najboljem slučaju odškrinuti, što nam možda daje naslutiti da su odnosi među njima poprilično načeti. Što je šteta! Primjetniji utjecaj na tijek cjelokupnog događanja viđeno zahlađenje odnosa doduše nije imalo, ali su gospoda (ponajprije Duffy) takvim ponašanjem toplo podsjetila da su vremena cvjetanja plodnog odnosa, koji je iznjedrio neke od najboljih trenutaka u povijesti rock & rolla, nažalost davno iza nas!
Svejedno, The Cult su Dom sportova stresli do samih temelja, bezobrazno se poigrali kostima “velikog heroja” dr. Franje te dočarali jedinstvenu orgiju iskonskog rock & rolla, sve zahvaljujući ponajprije otrovnom repertoaru čiji su vrhunci kumovali nerijetkim ekstatičnim reakcijama publike. Za početak “Nirvana”, zatim poznati redoslijed u režiji “The Big Neon Glitter”, “Love”, “Brother Wolf, Sister Moon”, žustro prema prvom vrhuncu večeri, kultnoj “Rain”, popraćenoj skladnim zajedničkim pjevanjem, sve u domeni jednotaktne glazbene mašinerije koja krila gradi na minimalističkoj kombinatorici triju akorada i jednostavne motivike izrazito slušljive naravi. Reakcija publike bila je nepopustljivo iskrena, bez sumnje i zbog nepokolebljive vjere u svoje heroje, koja stoji tek streljaj od potpune idealizacije. Vjerujem da je većina tako tek teško registrirala na trenutke prilično jaku šupljikavost u Ianovu vokalu, koja je nerijetko tražila pomoć i od ne baš oduševljavajuće prateće vokalne postave. Ian se začudo bolje snašao upravo tamo gdje bismo prema prvotno čutom očekivali najteže migrenske udarce, primjerice na poligonu za uvježbavanje morrisonovskih izražajnih komponenti, “Black Angel”. S druge strane, Duffy je isprva pristupio oprezno, gitaristovih bljeskova bilo je malo. Barem u prvoj polovici nastupa Billy je zadatke obavljao po “liniji najmanjeg napora”, uz redovito prelaženje iz wah efekta u konvencionalne distorzijske okvire, dakle suvereno, ali bez vrhunaca ili pretjeranog emotivnog iskrenja. Za razliku od vidno ganute mase (u pravilu naoružane raznim The Cult rekvizitima), koja je Dom sportova uz serijsko serviranje trijumfa sastava postupno pretvarala u inkubator eruptivnih energetskih silnica.
Kao što rečeno, bolju set listu ni slučajni prolaznik ne bi mogao poželjeti. Šteta samo što si Ian i društvo nisu dopustili konkretnije posezanje za željeznim klasicima poput “Edie (Ciao Baby)”, s albuma Sonic Temple primjerice smo propustili Sweet Soul Sister, no s Dirty Little Rock Star pobrinuli su se za jedno od rijetkih iznenađenja večeri, koje je razumljivo prošlo malo prebrzo. Zapravo, mnogo prebrzo, jer su nam The Cult nakon završne Love Removal Machine s uredničkom hladnoćom i bez trunke grižnje savjesti brzo okrenuli leđa te nas, zarobljene u salvama zvižduka nezadovoljnih pojedinaca, ostavili opljačkane za dugo očekivani bis. Bez sumnje neočekivan manevar tako je i glavni krivac za gorak okus koji nam se na povratku u domovinu bezdušno okretao u ustima.
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Nirvana 2. Big Neon Glitter 3. Love 4. Brother Wolf, Sister Moon 5. Rain 6. The Phoenix 7. The Hollow Man 8. Revolution 9. She Sells Sanctuary 10. Black Angel 11. Electric Ocean 12. Wild Flower 13. Sun King 14. Rise 15. Dirty Little Rock Star 16. Fire Woman 17. Love Removal Machine
Galerija slika
