Philip Sayce – funk rock eksplozija u Bluesiani (2009)
Mjesto: Bluesiana / Villach (Velden) / Austrija
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 25 €
Misao da ćemo mi ljubitelji beskompromisnih glazbenih aktivnosti u listopadu teško proći bez posjeta Villachu opet se pokazala točnom. Naime, upravo prošli ponedjeljak RockLine ekspedicija još jednom nije mogla odoljeti domaćoj atmosferi Bluesiane, a za još slađi ugriz u “mamac” preskakanja preko Ljubelja pobrinula se najava nastupa Philipa Sayceja, odličnog gitarista koji nas je zadnji put uvjerio stilskom šarolikošću albuma Peace Machine.
Philip Sayce predstavnik je nove generacije gitarista, neustrašivih ratnika koji upijanjem raznih glazbenih utjecaja i domišljatim baratanjem njima uporno šire granice mogućeg u rock glazbi. Američkog glazbenika, inače rođenog u Walesu, najvjerojatnije se sjećate u ulozi pratećeg gitarista Melisse Etheridge, no ovdje svakako treba upozoriti koliko je malo rečeno o ostalim, medijski nedvojbeno manje odjeknulim podvizima ovog odličnog gitarista. Sayce je usprkos mladosti već dobrano prekaljeni trubadur rock & rolla (na dugačkom popisu mladićevih mentora, primjerice, caruju imena poput Stevieja Raya Vaughana i Jeffa Healeyja). Philip se u posljednje vrijeme u potrazi za vlastitim izrazom opravdano usredotočuje ponajprije na hrabro popločavanje solističkog glazbenog puta, koji ga je naposljetku doveo i u zagrljaj Villacha.
Philip Sayce predstavio je uzbudljiv set funk rokerskih koračnica, razumljivo skrojen po mjeri promocije albuma Peace Machine. Za izvedbu potencijalnih vrhunaca albuma Philip si je omislio jednostavnu “power trio” postavu u kojoj mu društvo prave basist Joel Gottschalk i bubnjar Ryan MacMillan. Oznaka “power trio” ovdje je vjerojatno malo preoštra, uzmemo li u obzir nepisano pravilo koje u svojoj najosnovnijoj formi uz gitarističku virtuoznost zapošljava i podjednako dojmljivo vrtenje ritmičkog kotačića basa i bubnjeva. U slučaju trija Philipa Sayceja situacija je ponešto drukčija. Sve niti zbivanja na pozornici razumljivo ostaju čvrsto u rukama “štićenika” Melisse Etheridge, a prateći dvojac se u marljivom izbjegavanju dodatnog raspirivanja strasti na pozornici drži oprezna provirivanja iz pozadine, koje uglavnom prolazi u budnom praćenju diktata “voljenog vođe”. Većina sokova, energije i emotivnog plimovanja trija Philipa Sayceja zato se cijedi iz strahovite pozorničke predstave gitarista, koji s priličnom dozom uspjeha crpi iz izvanredne organičnosti autorskog materijala.
Kad smo već kod snage i impozantnosti Sayceovih autorskih zamisli, ne možemo mimo očite fascinacije likom i djelom Jimija Hendrixa, koji je po Bluesiani progonio praktički u svakoj točki večeri. Philip je sve češćim podešavanjem “wah-wah” pedale rado podsjetio na ostavštinu velikog gitarista, no srećom nije pretjerivao s oživljavanjem izlizanih fraza. Upravo suprotno. Stric je sve “naslijeđene” elemente uvijek uspio smjelo uplesti u šarenu zvučnu kulisu, čiju je organičnost osiguravalo nadahnuto baratanje mješavinom različitih glazbenih utjecaja, najočitije upravo jakim aromama funka i hard rocka. No Hendrix još zdavno nije jedini putnik po tajanstvenim prostranstvima Sayceovih mokrih snova. Drugi akter spomenutog pothvata je Stevie Wonder, čije je prepoznatljivo strogo funkovski orijentirano iskrenje u skladbi Powerful Thing prirodne boje do u tančine razvilo! Philip je dodatnu žetvu živosti nastupu hrabro udahnuo odličnom baladom Dream Away, koja je zorno istaknula sadržajnu raskoš gospodičićeva vokala, koji bez srama uzima iz arsenala posve prirodnog, emotivnog i neusiljenog glasovnog izraza.
Philip Sayce cijeli je repertoar predstavio bez usputnih stanki, uobičajenih za Bluesianu. Dobar tucet debelih skladbi servirao je krajnje disciplinirano, a kad bi mu se učinilo potrebnim, pojedine je motive i pošteno razvukao, recimo to ovako, sadržajno obogatio duljim improviziranim umetcima, koji su ponedjeljkovo večernje druženje u Bluesiani polako razvukli na dobrih dva sata intenzivnog znojenja na pozornici. Ako išta, Philipu kronično nedostaje samo autorskog materijala kojim bi mogao ispuniti kvotu “propisane” dvosatne pozorničke vreve. Posudbu Youngove Cinnamon Girl i njezino nerazumljivo ishodište u javnom masakriranju The Beatlesova cvijeta I Wan’t You (She’s So Heavy) tako možemo pripisati upravo prisilnom krpanju rupa u repertoaru. Kako god, Philip Sayce ima slatke brige, jer stric već priprema novi album, koji će u tren oka otkloniti i te neugodnosti!
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
















