Porcupine Tree hipnoza u Padovi (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Teatro Tenda / Padova / Italija
Datum koncerta: 07.11.2009
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 34,50€

Tako to ide, jedno dođe, drugo prođe. Nova Porcupine Tree turneja, novi album “The Incident” (RockLine recenzija OVDJE). Četiri dana nakon što su Porcupine Tree nastupili u Sloveniji, točnije u Kinu Šiška u Ljubljani (RockLine reportaža OVDJE), radoznalost nas je odvela u drugu najbližu točku njihove aktualne turneje, u talijansku Padovu.

Porcupine Tree, koje na turneji prate obećavajući francuski progresivni rockeri Demians, u Padovu su stigli iz Bologne, gdje su nastupili dan prije. Bio je to posljednji termin na starom kontinentu, a nakon toga Porcupine Tree na dobar se komad vremena sklanjaju u krilo svog rodnog otoka, u Veliku Britaniju, sve dok se krajem studenog ponovno ne vrate na njemački dio turneje. Teatro Tenda (teatar – šator), ili Gran Teatro, ovaj je put nas dvojici putnika, koji nisu slutili ništa loše, na putu na koncert zadao poprilično glavobolja. Na internetu se naime ne može iskopati točna adresa na kojoj se nalazi. Jedino što piše uz njega je Corso Australia. Riječ je o jednoj od “unutarnjih” obilaznica koje vode oko grada Padove. Nakon logičnog gubitka orijentacije i pristanka negdje u južnom dijelu Padove, imali smo veliku sreću kad smo kao prvu žrtvu u potrazi za pravim koordinatama zaustavili ljubaznu šankericu bifea na benzinskoj postaji, koja nas je uputila prema predjelu Foro Boario. Čovjek se prilično zbuni, ako ne i iznenadi, kad shvati da je pored tog teatra zapravo već prošao. I to po dvostrukoj obilaznici, samo što je teatar stajao na suprotnoj strani od one s koje je došao (iz smjera Padova zapad prema Padovi jug). Dakle, trebalo se samo vratiti u suprotnom smjeru. Teatar doista leži na Corso Australia. Jeste li ikad čuli da objekti uz obilaznicu imaju kućni broj? A ni teatar “pod šatorom” ga nema. Htio sam samo reći da ga je prokleto lako pronaći, ali i promašiti. No budući da se podiže i ruši u skladu s koncertnom ponudom, ne treba mu ni stalni kućni broj.

Taj teatar organizatori postave tek na dan koncerta, zajedno s konstrukcijom i krovom od šatorskog platna. Ta ustaljena navika izazvala je nešto zbunjenosti i u postavi Porcupine Tree, koja je po dolasku zatekla stanje u kojem nije znala gdje je ulaz u dvoranu, a gdje pozornica, jer ni njih ni dvorane jednostavno (još) nigdje nije bilo. Vrag će ga znati zašto, ali Talijani imaju potpuno svoju filozofiju o koncertnim spektaklima i dobro je biti spreman na nju. Porcupine Tree tako su sa zvučnom probom počeli tek u 19.00 sati navečer, a pritom su vjerojatno mislili da je organizator lijen. Ali daleko od toga. Radi se jednostavno o talijanskom stilu. Koncert je bio najavljen tek za 21.30. U Ljubljani je sve počelo točno u 20.00. No tako to ide. Talijani su navikli doći se družiti i zabavljati, popiti zajedno koji pehar ili dva, fino se najesti, popričati, dok im je sam koncertni događaj dodatna poslastica na kraju, nešto kao višnja na vrhu voćne salate.

U 18.00 velika se gomila ljudi gurala uz čelična vrata, koja su još bila brižno zasunjena. Nakon pola sata ljudi su bili uslišani i odmah su zauzeli štand s brzom hranom te se počeli masovno “mastiti”. Tek u 19.00, kako rekoh, mogli su se čuti prvi zvukovi zvučne probe Porcupine Tree, a ljudi su u dvoranu počeli ulaziti napokon u 20.30!

Francuski sastav, koji ni u najluđim snovima nije očekivao da će njihova glazba biti po guštu samom šefu Porcupine Tree Stevenu Wilsonu, koji ih je tako pozvao na turneju, u džepu ima debitantski album “Building An Empire” (2008) – RockLine recenzija OVDJE a nekoliko dana prije polaska na ovu turneju završio je i snimanje novog albuma, koji bi trebao izaći u travnju 2010.!

Sastav vodi glazbeni čarobnjak i “unikat” Nicholas Chapel, koji u upijanju i prenošenju glazbene informacije funkcionira u osnovi slično kao Steven Wilson. Ostavimo zvučno cjepidlačenje i ostale stvari po strani na nekoliko trenutaka. Zajednička im je točka to što se obojica puštaju slobodno voditi u kombiniranju savršenih melodija s visokovibrantnom atmosferom i ne traže smjernice u već stvorenoj glazbi drugih izvođača. Chapel, kojem na pozornici pomažu još dva člana, prisiljen je s Demians nastupati bez klavijaturista, dakle sa snimljenim klavijaturama. Do turneje jednostavno nije uspio pronaći primjerenog klavijaturista koji bi popunio prazninu. Sam u prostor plasira bogat riffovsko-zvučni razmaz koji zadržava organskost, a istodobno stvara rockerski udarni dodir koji te uz muževan, srednje intoniran Chapelov vokal, za kojeg ni u snu ne bi rekao da je tip Francuz, toliko “nefrancuski” zvuče Demians, vrlo brzo osvoji. Pjevanje stihova više je nego zadovoljavajuće “engleski”, a Chapel u načinu na koji uzima stihove i kako same riječi vuče u melodiji dokazuje da ima odličan sluh i profinjenost glazbene osjetljivosti u krvi.

Demians su puno lakši zalogaj od Porcupine Tree. Usporedbe radim iznimno nerado, ali i Demians uspijevaju stvoriti trenutke visoke atmosfere koji te mogu povući duboko u sebe i s te vožnje te ne puštaju. Ali Demians su puno jednostavniji. Ne stvaraju tako bogat dijalog između klavijatura i gitare, kao ni između spomenutih građevnih elemenata i ritam sekcije. Posebno klavijature služe samo za stvaranje zvučne zavjese, a pritom se često služe retro zvukovima s prijelaza šezdesetih u sedamdesete. Iako aranžmani mogu biti razvučeni, pojednostavljuju ih ponajprije brojni gitarski obrasci, naglašena bučnost rockerskog momenta.

Demians su svoj nastup odradili maksimalno. Uvjeti što se tiče iskorištenja zvuka bili su za predgrupu više nego optimalni, što je u situaciji Demiansa, kad je sastav još uvijek mnogima manje poznat, vrlo važno. To je na svojoj koži osjetila i talijanska publika, koju su Demians uvjerili i koja ih je glasnim ovacijama ispratila s pozornice. U svakom slučaju, Chapel je svojevrstan genijalac. Demians je teško usporediv sastav, imaju poseban, prepoznatljiv stil. Grade na bogatim zvučnim zavjesama, zadržavaju melodičnost. Sve to zanimljivo je i fanovima Porcupine Tree. U The Perfect Symmetry Chapel je upotrijebio i nekoliko delay efekata, kad je “zapamtio” motiv, postavio ga u pozadinu zvučne slike i preko njega svirao melodiju. Dakle, Demians su sastav koji u budućnosti može još kako bogato prosperirati i uspjeti narasti na polju opće prepoznatljivosti na svjetskoj karti. Držimo fige.

Naši drugari, s kojima smo prije samo četiri dana u Ljubljani proveli nezaboravna dva sata koncertne fantazmagorije zvučnog i izvedbenog savršenstva, ovaj su si put priuštili temeljito čišćenje poda pozornice prije nego što su odlučili stupiti na nju. Dobrih pet minuta nakon što je u tehničkom smislu već sve bilo spremno za nastup, mogli smo uživati u prizoru stage menadžera koji temeljito vuče usisavač po podu. To je izazvalo nekoliko salvi smijeha u publici, mnogi su posegnuli za džepnim fotoaparatima i mobitelima kako bi ovjekovječili taj trenutak, a prilično grotesktan prizor pozornice pomogao nam je ubiti teške minute odbrojavanja do nastupa grupe.

Odgovor na to zašto Porcupine Tree na turneji trebaju usisavač posjetitelji koncerta u Padovi dobili su ubrzo. Prostor teatra obavila je tama. Publika oživi. Momci su na pozornici. Blagi ljubičastoplavi svjetlosni snop na nekoliko trenutaka obasja samo Stevena Wilsona dok on nepomično čeka da se odvrti snimljeni uvod Occam’s Razor. Odmah zatim sastav provali u teški riff skladbe The Blind House, pozornicu ispuni preljev zelene, crvene i bijele svjetlosti, a Wilson već na početku nagovijesti da suvereno vlada i znatno većim pozornicama od one u Kinu Šiška, jer je između rifova gotovo izveo pravi vračarski uvodni ples i tako prvi put pokazao bose noge, čime je dao smisao i upotrebi usisavača.

Radi lakše predodžbe ukratko ću opisati uvjete u kojima su Porcupine Tree nastupili u Padovi. Teatar “pod šatorom” nije mnogo manji od male dvorane Hale Tivoli, a tribine se nalaze tek iza parterra, otprilike 80 m od pozornice. Platno je navučeno preko čelične šatorske konstrukcije visoke dobrih 20 m. Takvi su uvjeti omogućili sastavu da optimalno iskoristi postavu pozornicke rasvjete. Time je zaživio važan čimbenik u stvaranju hipnotične atmosfere po kojoj su koncerti Porcupine Tree poznati.

Zvuk je opet bio kao iz kutijice. Naravno, nisi smio stajati predaleko od pozornice, jer je zvuk slabio s udaljenošću. Dakle, obrnut efekt nego u Ljubljani, gdje su navodno neke od posjetitelja koncerta “boljela” uši, jer su Porcupine Tree navodno bili “preglasni” upravo skroz otraga (kod izlaza/ulaza u dvoranu Kina Šiška). Tijekom koncerta kretao sam se s desne strane pa natrag do udaljenosti od 30 m od pozornice i negdje usred koncerta po sredini parterra “progurao” do udaljenosti od jedva 10 m od sastava. Posvuda si mogao jasno čuti baš sve na pozornici. To je bilo osobito važno kod nizanja slojevitih zvučnih kolaža koje grade Wilson, Barbieri i Wesley. Obično ovaj dvojica posljednjih na način da ponekad jedva razaznaš koji zvuk pripada kojem akteru. Efekti kroz koje sviraju Wilson i Wesley snažno iskrivljuju zvuk, pa ponekad dobiješ osjećaj kao da su na pozornici tri klavijaturista. Uz to ne izostaju ni povremeni Wilsonovi melotronski “soundscapes” (Circle of Manias) svirani preko gitare, za koje više nije potrebno ni spominjati od kojeg gitarskog gurua su naslijeđeni, ni udvostručavanje linija između Barbierija i Wesleyja (I Drive The Hearse).

Sastav je ponovno potvrdio izvrsnu uigranost i vrhunsku formu. Prvi dio u cijelosti je obilježio album “The Incident” s vrhuncem u Time Flies. Izvrstan novi proizvod definitivno zaslužuje da ga sastav izvodi u cijelosti. Wilson, kojem se u četiri dana od posjeta Porcupine Tree Ljubljani još nije uspjelo obrijati i koji je u Padovi besramno pokazivao blago obraslo lice, cijelo je vrijeme kao pravi vođa pazio što rade njegovi drugari na pozornici. Često, kad vodeću ulogu u nizanju motiva preuzmu Barbieri ili Wesley, Wilson se netom prije preuzimanja te uloge prošeta sasvim do njih, ili do Harrisona i Edwina, i promatra jesu li kolege na “pravoj valnoj frekvenciji” u oživljavanju materijala na pozornici.

Kod Wilsona su posvuda sami vlasi, koji su u frizuri namjerno razbacani i preko očiju i cijelog lica. Često mu lice tijekom pjevanja uopće ne vidiš. S vremena na vrijeme svežanj kose koji mu pada preko lica i usta na tren se razmahne dok čovjek izdiše pjevajući, ili si kosu otpuhne da si otkrije željeni pogled. To su već sitnice, ali su zanimljive jer pripadaju isključivo ponašanju i pozornicom izgledu jedinstvene figure Stevena Wilsona. Wilson je ponovno izvrsno pjevao, spretno artikulirao glas, a posebno je oduševljavao u trenucima kad je bio opasan akustičnom gitarom, sjedeći na barskom stolcu, dakle u trenucima veće sofisticiranosti.

Nakon 10-minutne pauze sastav započinje izvedbu drugog dijela, posvećenog sviranju starijih klasika. Taj je dio naravno bio intenzivniji, jer je publika s njima puno bolje upoznata nego s novim albumom koji se tek hvata u ušima. Tako smo uz trojac, koji je sastav započeo skladbom The Start of Something Beautiful (“Deadwing”, 2005), mogli bezgranično ploviti sa sastavom. Posebno su u drugom dijelu u svoj izražajnoj intenzivnosti isplivali snaga i sposobnost sastava u stvaranju čvrste atmosfere koja te može odvesti u stanje “zanesenosti”, da ne kažem “hipnoze”. Uz odlične efekte pozornicke rasvjete taj se osjećaj još produbljivao i pojačavao. Dosta je tome doprinijela i oduševljena publika, koja je brzo uhvatila pravu frekvenciju sa sastavom i slobodno se prepustila slobodnom plutanju jedinstvenim zvukom i glazbenim svijetom Porcupine Tree. Magija u jednoj riječi!

Jedan od sumornijih trenutaka večeri, Russia On Ice (“Lightbulb Sun”, 2000), povezano je prešao u trenutak većeg rockerskog nažiganja, u drugi dio skladbe  Anesthetize (“Fear of a Blank Planet”, 2007), koji je dobro zagrijao mnogobrojni parter. Nakon toga je Wilson, koji je ovaj put bio znatno šutljiviji nego na koncertu u Ljubljani, ipak uzeo nekoliko trenutaka da se obrati publici. Sljedeću točku najavio je kao trenutak koncerta u Padovi kojem do sada, na ovoj turneji, još nitko nije svjedočio. Skladbu koja je bila na redu opisao je kao nešto što je nastalo prije mnogo, mnogo godina, još u vrijeme kad Porcupine Tree nisu imali mogućnost nastupati u Italiji. Skladba Stars Die, koja je izašla kao EP, još prije albuma “The Sky Moves Sideways” (1995), na neki je način zamijenila skladbu Lazarus (“Deadwing”, 2005), koju je sastav primjerice svirao na koncertu u Ljubljani prije četiri dana, ali je istodobno zadržala funkciju rasterećenja visokoelektrizirane atmosfere i stvorila prijelaz u nizanje posve novog ambijentalnog iskustva! Zasanjana skladba bila je izvrsno i jedinstveno osvježenje repertoara. Sastav je pak ulje na vatru ponovno dolio oštrom, ali mračnom, ubrzanom i zlobnom klasikom s albuma “In Absentia” (2002), Strip The Soul, te ju majstorski “smirio” skladbom “.3”

Slijedi ponovno kraća stanka, a Wilson se pojavljuje na pozornici s čašom vina. U obraćanju nazdravlja mnoštvu i privlači pozornost na sebe osobito rečenicom: “This is my first glass of “vino” on this tour!” Naravno, publika je pročitala Englezov cinizam, što je iz nje izmamilo nove salve smijeha i ovacija. S obzirom na to da je Wilson kao glazbeni perfekcionist zapravo pedantni cjepidlaka, čovjek bi mu gotovo povjerovao da je do sada na turneji pio samo vodu. Nakon kraćeg reklamiranja EP-a “Nil Recurring” (2008), sastav se laća skladbe Normal, a iznenadi u nastavku, kad se odluči na posve neočekivan potez. Za završnu točku redovnog dijela odabire skladbu s dodatnog CD-a novog albuma “The Incident”, i to Bonnie The Cat. Potez je iznenađujući ponajprije zato što je većina za kraj očekivala stariju skladbu u stilu Blackest Eyes, Even Less, Open Car, The Hatesong i slično…

Jasno je, međutim, zašto je ta skladba sastavu toliko draga. Bez obzira na iznimno mračnu atmosferu koju sastav ponovno stvara na pozornici, u toj skladbi dopada se i zadivljuje osobito pogled na jedinstven rad bubnjara Gavina Harrisona. Obilježava ga posve nepredvidljivo progresivno lomljenje istraživačkih linija. Nijedna bubnjarska linija se ne ponavlja, nijedan prijelaz nije isti. Diktiranje osnovnog ritma “snare” bubnja u ovoj skladbi nije moguće predvidjeti, a istodobno Gavin kroz skladbu “zaprši” nekoliko eksplozivnih i precizno odmjerenih “rollinga” koji stvaraju vrhunsku dinamiku i naglašavaju bogat trodimenzionalni doseg tako stvorene zvučne slike skladbe. Genijalno i u stilu najvećih majstora! Kapa dolje! I odjednom je redovnog dijela koncerta bilo kraj! Nije čudo da je Harrisona u postavu King Crimson odabrao sam Robert Fripp.

Publika nije i nije prestajala s ovacijama. “Porkupin 3!” bio je ovaj put “poitalijanjeni” prijevod imena omiljenog sastava. Ljudi su u ekstazi. Heroji se vraćaju, ispale očekivanu The Sound Of Muzak (“In Absentia”, 2002), koja uljuljka publiku u novi san i djeluje pobjednički u svom melodično zavodljivom refrenu, koji se bez Wilsonova vokala ne može zamisliti. Kad Wilson u ruke uzme i akustičnu gitaru, postane gotovo posve jasno da slijedi Trains (“In Absentia”, 2002). Tijekom izvedbe Wilson se ponovno posve približi Wesleyju, a zatim i majstoru Richardu Barbieriju (ex-Japan), te im daje upute. Očito su obojica uhvatila prave znakove. Netom prije završnog izlaza iz skladbe Porcupine Tree se zaustave. Uslijedilo je naime šaljivo predstavljanje članova sastava, počevši od Gavina Harrisona i njegova trika s ručnikom, a u pozadinu se tada ušuljao snimljeni dio skladbe Iana Duryja and the Blockheads “Hit Me With Your Rhythm Stick”. Na redu je bilo predstavljanje, prema Wilsonovim riječima, Talijana Richarda Barbierija, koji se pritom prihvatio kratkog šaljivog motiva salse. Humoresci nema kraja, a ljudi se posebno zabavljaju kad Wilson najavi Amerikanca Johna Wesleyja, a Barbieri tu “ubaci” vodeći motiv Springsteenove “Born In The Usa”. Ostaje nam još Colin Edwin. Australac? Tako je. I što su tu nestašni zvučni vragolani odabrali za pozadinu njegova predstavljanja? Skladbu Men At Work “Down Under”, naravno!

No šale je ubrzo bilo dosta, kad nas sastav odvede u završna dva ponavljanja skladbe Trains kroz stih “Always the summers, are slipping away”… Zatim Wilson zavikne: “Grazie!” Kraj. Puna dva sata i deset minuta (računajući stanku) zvučnog i glazbenog savršenstva Porcupine Tree, sastava u izvanrednoj formi, opet su prošla u tren oka. Bez trenutka praznine. I nakon koncerta u Ljubljani, gdje je sastav, u usporedbi s iskustvom iz Padove, istaknuo atribute naglaska na većoj intimnosti i većoj mjeri rockanja, Porcupine Tree su u posve drugačijem ambijentu Teatro Tenda nanizali novi nezaboravan glazbeni trenutak, neponovljiv, jedinstven i veličanstven. Ovaj smo put mogli uživati i osjetiti još intenzivnije pobjedničko stvaranje bogate atmosfere, jedinstvenog svijeta esencije Porcupine Tree.

fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista

DEMIANS: 1. Sapphire 2. Naive 3. Feel Alive 4. Earth 5. The Perfect Symmetry PORCUPINE TREE: 1. Occam’s Razor 2. The Blind House 3. Great Expectations 4. Kneel and Disconnect 5. Drawing the Line 6. The Incident 7. Your Unpleasant Family 8.The Yellow Windows of the Evening Train 9. Time Flies 10. Degree Zero of Liberty 11. Octane Twisted 12. The Séance 13. Circle of Manias 14. I Drive the Hearse — drugi dio. (plus 10. minutna pauza) — 15. The Start of Something Beautiful 16. Russia on Ice 17. Anesthetize Part 2: “The Pills I’m Taking” 18. Stars Die 19. Strip The Soul 20. .3 21. Normal 22. Bonnie the Cat — dodatak — 23. The Sound of Muzak 24. Trains

Galerija fotografija