Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Gusswerk / Salzburg / Austrija
Datum koncerta: 19.12.2009
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 44,00€
Četvorka zaprisegnutih glazbenih zaljubljenika ovaj se put zaputila prema Mozartovu gradu, gdje se najavljivao pravi predbožićni koncertni spektakl u izvedbi dvaju legendarnih sastava iz vremena kad je rock glazba bila još mlada, a ponajviše kad se gotovo bez iznimke svirala i skladala srcem i dušom. U rodnom gradu slavnog skladatelja, koji se ujedno ponosi i bogatom tradicijom solnih rudnika i pivovara, na zajedničkoj su se turneji, na kojoj dijele ravnopravnu pozornicu, naime pojavili hard rock veterani Uriah Heep i majstori melodično zasnovanog prog rocka Manfred Mann’s Earthband. To je bio sasvim dovoljan razlog da se pred početak nastupa oko dvorane Gusswerk, inače nekadašnje ljevaonice crkvenih zvona, našao pozamašan dio naših ljudi koji su odlučili da će subotu radije provesti na koncertnom veselju nego pred televizorom, uz hrpu kokica i uz zvuke Bečkih dječaka. Živahno predkoncertno događanje obilježili su gledanje zvučnih proba obaju sastava, kratki intervju s legendarnim gitaristom Mick Rogers iz sastava Manfred Mann’s Earthband i darivanje jednako slavnog gitarista sastava Uriah Heep, Mick Boxa, bocom slovenskog vina, tako da smo u odličnom raspoloženju dočekali početak koncerta.
Prije nastupa dviju koncertnih atrakcija nažalost smo se morali probiti i kroz mukotrpan i do kraja nesretan nastup malo poznatog njemačkog glam/pop rock sastava Micky Monroe. Njihova scenska predstava bila je začinjena prepunom kantom nepotrebnog pozerstva i kiča. Cijela postava djelovala je potpuno neuigrano, kao neki nakalemljeni, promašeni eksperiment dr. Frankensteina, jer se više puta činilo da su svi članovi na silu skupljeni sa svih strana svijeta pa su sukladno tome imali posve neusklađene glazbene životopise. Predvodnik sastava, to jest Micky Monroe, se uz slatkastu frizuru “iskazao” prvenstveno iznimno slabim vokalnim mogućnostima, dok bi se basist zacijelo bolje snašao da si koru kruha zarađuje kod 50 Centa ili neke druge reinkarnacije 2 Pac Shakura.
Gotovo najnegativnije iznenadio je gitarist koji, osim posve školskog praćenja ljestvica, nije iz sebe izvukao ništa, osim što je svoj nastup uz šetnju po vratu gitare popratio obiljem pozerskih poza zbog kojih bi pocrvenjeli čak i Steve Vai i Yngwie Malmsteen, dakle obojica gitarskih virtuoza koje je tehnikom i pokretima neuspješno pokušavao oponašati. Tijekom posljednje izvedbe, kad je njegova gitara nakon naglog praska ozvučenja ostala bez struje, postao je potpuno izgubljen i počeo nemoćno lutati po pozornici, tako da je gotovo počeo buditi suosjećanje. Pozornost muškog dijela publike u velikoj je mjeri privukla prilično privlačna tamnokosa prateća pjevačica (grudi je zaboravila negdje na vješalici), koja je ipak bila prisutna samo za ukras jer je njezino javljanje u refrenima više podsjećalo na mijaukanje nego na pjevanje. Raspoloženju tako nisu pomogli ni njezini “erotični” plesni pokreti, a vjerojatno ne bi bilo nimalo bolje ni da je izvela striptiz. Najveća ironija ove “Frankensteinovske” postave krila se u goloj činjenici da su na svaki način pokušavali stvoriti raspoloženje nabijeno erotikom, iako je njihova glazbena ponuda ispala posve kastrirana.
Nekako nam je ipak uspjelo preživjeti uvodno koncertno samoubojstvo, koje je, ako ništa drugo, pokrenulo barem nekoliko vrlo korisnih salvi smijeha, i već je došlo vrijeme za dolazak prvog od dvaju rockerskih velikana ove večeri. Uriah Heep unatoč slavlju četrdesete obljetnice djelovanja i časnoj starosti svih članova, uz moguću iznimku najnovijeg člana, bubnjara Russella Gilbrooka, još uvijek nastupaju s nesmanjenom razinom scenske energije i želje za podizanjem dobrog raspoloženja svih vjernih sljedbenika. Ove večeri Heepsteri nisu imali samo odličan zvuk, nego su bili i iznimno raspoloženi, čemu je zacijelo uvelike pridonijela činjenica da je to bio njihov posljednji nastup na ovoj turneji, pa su se zato još dodatno potrudili. Oduševljavajuću predstavu nisu pokvarila ni dva uvodna “incidenta” koja su se dogodila u trenutku kad su članovi sastava stupili na pozornicu. Netko od prisutnih naime je na pozornicu, točnije pred Mickov mikrofon, postavio napuhanu sado-mazo lutku s natpisom “za Micka”. On je na tu provokaciju reagirao u svom tipičnom, mirnom stilu i na šaljiv, samoironičan način, nakon čega su tehničari grotesknu lutku bez ikakvog pompa odnijeli s pozornice. Zatim je došlo i do manjeg zapleta s ozvučenjem, što je početak nastupa odgodilo za otprilike pet minuta.
Problem je ubrzo riješen. Mick se za nastalu poteškoću ispričao i Heepsteri su konačno dobili priliku da udare punom parom vratolomnim hard rock rušilcem “Wake The Sleeper”, otvarajućom skladbom istoimenog, aktualnog studijskog albuma. Ovaj put s njega su izveli samo tri skladbe, što je bilo u potpunoj suprotnosti s prošlogodišnjom turnejom, kad su novi album izvodili u cijelosti. Pjevački dobričina Bernie Shaw je na svakom nastupu u vokalnom smislu u najmanju ruku odličan, a ovaj je put bio još posebno raspoložen i iznenadio je nekim duljim i visokim rasponima svojih glasnica (primjerice u izvedbama “Sunrise” i “Gypsy”), dok je njegov nezamjenjivi scenski karizmatični nastup uz Mickove standardne “šamanske” geste bitno pridonio veselom raspoloženju koje je zavladalo u dupkom punoj dvorani.
Nekih velikih iznenađenja u smislu odabranih izvedbi ovaj put nije bilo, no nešto takvo zapravo se nije ni moglo očekivati jer se Heepi kroz svaku novu turneju manje-više drže iste set liste. Uz posve novu stvar “Only Human”, kojom su predstavljali najnoviji izdanak “Celebration”, prevladavale su izvedbe dugogodišnjih klasika. Nakon dužeg vremena u vijencu klasika opet su se našle “Return to Fantasy” i “Free ‘n’ Easy”. Potonju je Mick po običaju najavio kao jednu od prvih metal skladbi, kad se 1977. prvi put pojavila na kultnom albumu “Innocent Victim”. Tu je Mick dobio priliku za ispaljivanje uvodnih “metaliziranih” gitarskih fraza koje su jezgra skladbe, nastale u razdoblju kad su Heepsteri koketirali s diskom i popom.
Inače je Mick kao i uvijek oduševljavao ponajviše svojim zaštitnim wah-wah solažama, tijekom kojih je gitarski “šaman” ponovno sebi priuštio izdašnu mjeru produhovljenih gesta. Preiskreno odobravanje prisutnih izazvala je i dirljiva balada “Rain”, koja se također ne nalazi baš često na popisu njihovih koncertnih izvedbi. Njome su zamijenili “The Wizard”, koji su svirali 26.11.2009. u Münchenu. Isto tako s popisa izvedbi izbacili su “Corridors Of Madness” i “Bird Of Pray”. Zanimljivo je da ove večeri nismo čuli ni omiljenu kaubojsku himnu “Stealin'”, koja inače spada među one nezaobilazne Heep klasike kojih obično ne manjka ni na jednom koncertu.
Jedan od najboljih trenutaka nastupa bio je, kao i obično, melankolično-veličanstveni ep “July Morning”, tijekom čijeg je izvođenja nekima u glavi proradila divlja fantazija da bi to mogla biti krasna prilika da se na pozornici u ulozi posebnog gosta na mini Moogu zatekne legendarni klavijaturist Manfred Mann, koji je inače sudjelovao na njezinoj studijskoj verziji. To bi zasigurno još začinilo gotovo u svakom pogledu vrhunski nastup, koji su Heepsteri na kraju okrunili posve predvidljivim završetkom redovnog dijela “Easy Livin'” i standardnim dodatkom “Lady In Black”, u kojem se pri pjevanju refrena kao i uvijek uključila cijela publika. Stari mačci ponovno su demonstrirali čudesne kombinacije potpune uigranosti, spontanosti i pozitivne energije koja vlada unutar cijelog kolektiva i napustili nas s prepunom mjerom unutarnjeg zadovoljstva. Ponuđene scenske uvjete i izvrsno ozvučenje uspjeli su iskoristiti do maksimuma.
Brojni posjetitelji kraću stanku, koja je služila za preuređenje scenske postave, prije dolaska Manfred Mann’s Earthband iskoristili su da napune pluća svježim zrakom i osvježe se pićem, jer u dvorani nije bilo riješeno prozračivanje i vladao je gust duhanski dim (u Austriji još uvijek nisu prihvatili zakon o zabrani pušenja), što je jedina velika kritika koja leti na organizatore koncerta. Do dolaska sljedećih rockerskih velikana duguljasta je dvorana već počela pucati po šavovima što se tiče popunjenosti.
Manfred Mann’s Earthband su svoj nastup otvorili što udarnije i sigurnije besmrtnom adaptacijom Springsteenove “Spirits In The Night”, kojom su najavili večer neuništivih skladbi iz gotovo četiri desetljeća djelovanja (pet, kad bi se uračunalo i Manfredovo r’n’b razdoblje iz šezdesetih). U središtu pozornosti prvo se našao vođa sastava. Legendarni južnoafrički klavijaturist bio je ove večeri za razliku od nastupa u Münchenu dobro raspoložen, pa se ovaj put nije pokušavao posve sakriti iza hrpe klavijatura. Na glavu nije zaboravio staviti ni zaštitni šešir, dok je sigurno kraljevao svojim umijećima na klavijaturama, ponajviše na mini Moogu i Hammond orguljama iz kojih je izvlačio šarolik niz improviziranih zvukova.
Mick Rogers ostaje fantastičan gitarist koji uz izvanrednu tehniku njeguje oštar osjećaj za polaganje vrlo sočnih i melodičnih gitarskih fraza na bluesovskoj osnovi. Osim toga još uvijek je odličan pjevač, što je najbolje demonstrirao na “posvojenom” hitu “Father Of Day, Father Of Night”, gdje je sigurno preuzeo glavni vokal. Uz oba izvorna člana, Manna i Rogersa, najviše je oduševljenja izazvala izvanredna predstava novog pjevača Petera Coxa, koji je uspješno naslijedio tradiciju takvih pjevačkih velikana kao što su Chris Thompson i Noel McCalla. Karizmatični Cox u svom načinu pjevanja njeguje snažan soul pristup koji se odlično uklapa u cjelokupnu MMEB ostavštinu, a odlične pjevačke sposobnosti zna poduprijeti hrpom prikladnih scenskih grimasa i gesta.
Manfred Mann i njegovi kolege (te su ove večeri nadopunjavali još basist Steve Kinch i bubnjar Jimmy Copley) u pravoj progresivnorockerskoj tradiciji vrlo rado improviziraju, pa nije nimalo iznenadilo kad su pojedine skladbe dodatno začinili posve spontanim improvizacijama unutar kojih se moglo najbolje vidjeti koliko snažna instrumentalna kemija povezuje ovaj legendarni kolektiv. Iz skladbi koje većinom sadrže r’n’b i blues motive tako često uspijevaju stvoriti prave prog rock epove. Dugogodišnje sljedbenike posebno je razveselila izvedba prastare klasike “Captain Bobby Scott” s MMEB prvijenca, koji je izašao davne 1972. Jedan od boljih trenutaka nastupa bila je i izvedba neuništive “Don’t Kill It Carol”, inače rearanžirane klasike Mikea Herona, koju su uz pomoć hrpe duhovitih improvizacija razvukli preko uobičajenog roka trajanja.
Atmosfera u dvorani uzavrela je do kraja uz prve taktove “Blinded By The Light”, još jedne besmrtne adaptacije Springsteenove klasike, koja je u domeni MMEB-a postala jedan od njihova tri najveća hita, dok je sljedeći velehit, “Davy’s On The Road Again”, kod najnostalgičnijih posjetitelja probudio čak i plesne pokrete. Svoj najomiljeniji i najprepoznatljiviji hit, “Mighty Quinn”, kao i obično su sačuvali za dodatak. Podrugljiva satira na omiljenog filmskog glumca jedini je hit koji su zadržali još iz izvorne Manfred Mann ostavštine šezdesetih i u rearanžiranom obliku prvi put predstavili na albumu “Watch” (1978). Od tada ostaje vrhunac svih njihovih koncertnih nastupa. Usput su lukavo ubacili motiv iz još jedne Manfred Mann klasike šezdesetih, “Do Wah Diddy Diddy”, nakon čega su pri kraju skladbe upleli i glavni motiv iz Deep Purple standarda “Smoke On The Water”. Manfred, Mick i ostali članovi Earthbanda ostavili su izniman dojam i brojne u dvorani ostavili sa željom da svoj nastup produlje barem još za pola sata.
Puno je dobrom ozvučenju obaju sastava pridonijela činjenica da je Gusswerk duguljasta dvorana, što znači da se zvuk ne raspršuje. Vrlo je teško uspoređivati nastupe dvaju rockerskih velikana jer je riječ o sastavima iz posve različitog tijesta, no ipak je Manfred Mann’s Earthband na kraju uspio požnjeti za malenkost veće salve oduševljenja od Heepsteri. Donekle i zato što je riječ o sastavu koji se rjeđe nađe na austrijskom tlu od Heepsteri, koji se svake godine nalaze na turneji, pa je zato veće zadovoljstvo prisustvovati ne baš čestom nastupu MMEB-a u našoj blizini. Večer druženja s dvama rockerskim gigantima zasigurno je bila jedan od vrhunaca ovogodišnje koncertne sezone, što znači da će sve prisutne na nju još dugo vezati brojni pozitivni dojmovi i ugodne uspomene.
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
URIAH HEEP: 1. Intro 2. Wake The Sleeper 3. Return To Fantasy 4. Only Human 5. Book Of Lies 6. Sunrise 7. Rain 8. Free Me 9. Free N’ Easy 10. Gypsy 11. Angels Walk With You 12. July Morning 13. Easy Livin’ —dodatak— 14. Lady In Black MANFRED MANN’S EARTH BAND: 1.Spirits In The Night 2. Castles Burning 3. Martha’s Madman 4. Captain Bobby Scout 5. Shake, Rattle & Roll 6. Father Of Day, Father Of Night 7. Dancing in The Dark 8. Don’t Kill It Carol 9. She Was 10. Blinded By The Light 11. Davy’s On The Road Again —dodatak— 12. Do Wah Diddy 13. Mighty Quinn
Galerija slika
