Legije power metala na orgijanju u Zagrebu (2010)

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 24.02.2010
Broj posjetitelja: 550
Cijena karte: 21.00€

Gamma Ray svijetu power metala ne treba detaljno predstavljati. Riječ je o skupini koja je ustoličila sve što je njezin osnivač i vođa Kai Hansen 1988. ponio sa sobom iz matičnih Helloween. Skupina je prirasla srcu svim pravovjernim braniteljima klasičnog i melodičnog pristupa u heavy metalu, osobito albumima “Land Of The Free” (1995), “Somewhere Out In Space” (1997), “Powerplant (1999)” i “No World Order!” (2001). I novi album “To The Metal” (2010) dokazuje da se u krvnim žilama članova sastava še uvijek pretače gorivo agresivnih reakcija, koje i u novom razdoblju ostaje generator nadahnutih epski udarnih power metal koračnica. Proizvodima visoke kvalitete, i u studiju i na koncertnim pozornicama, Gamma Ray su si osigurali ne samo glas jedne od najboljših skupina u power metalu, nego se danas za njih može reći da su jedna od glavnih teretnih lokomotiva koja za sobom vuče ostatak mašinerije power metala. Europskog. Dakle, pravog power metala, u užem smislu te sintagme. Za Hansena vrijedi da ga mnogi nazivaju ocem europskog power metala.

Skupina je prije dvije godine po Europi odradila zajedničku turneju s Helloween. Bila je znatno opsežnija od ove najnovije. No na prijašnjoj turneji skupini je pripala uloga podrške, s tek nepunim satom pozornice na raspolaganju. Nova turneja, posvećena promociji albuma “To The Metal”, za Gamma Ray je “headlinerska” i skupina je ovaj put dobila škare i platno u svoje ruke. Na turneju su pozvali sunarodnjake Freedom Call, power metal kvartet otprilike 10 godina mlađi, kod kojih je do ove godine bubnjarsku stolicu glačao Daniel Zimmermann, inače bubnjar Gamma Ray. Unatoč očekivanjima da će Zimmermann morati nastupati čak dvaput u jednoj koncertnoj večeri, on se još prije turneje odrekao članstva u Freedom Call. Oni su za turneju angažirali starog mačka Klausa Sperlinga. Bubnjara skupine Sinner i bubnjara iz najzanimljivijih vremena studijskih dostignuća Primal Fear. Dakle, iz početnog razdoblja! A da bi nova koncertna falanga dobila potpun obris, na poziv su se brzo odazvali i talijanski prvaci power metala Secret Sphere.

Talijani otprilike istog godišta kao Freedom Call, ali s tipično začinjenim pristupom, kakav u pečenju melodije s agresijom razumiju naši zapadni susjedi, do zadnjeg su kutka napunili koncertnu pozornicu. Računajte da je momaka u skupini čak šestorica i da je pozornica već bila puna opreme obiju skupina koje će slijediti iza Secret Sphere. Tako je na raspolaganju ostala samo prva linija širine dva do tri metra od ruba pozornice. Sastav je predstavio svoj ultra melodičan pristup, s kompaktno i dovršeno postavljenim refrenima (Welcome To The Circus). Autoritativan, čist i izgrađen vokal imao je lijepu mjeru akrobacija, uz izvrsno vladanje srednjim, višim i najvišim registrima. Gitare uigrane u pasažama i dijalogu s klavijaturama. Srednji dijelovi dokazuju da su Secret Sphere u svoj izraz preuzeli i nešto kompleksnosti prog metala.  Secret Sphere ponudili su više nego posrećen izbor za zagrijavanje! Osobito novi album “”Sweet Blood Theory” (2008) dokazuje da je sastav umjetnički sazrio, i u skladateljskom i u produkcijskom smislu.

Pozornicu su preuzeli njemački power metalci Freedom Call. Oni su početkom ove godine izdali novi studijski album “Legend Of The Shadowking” (2010, SPV Records) i naravno su ga predstavili najnovijim skladbama Thunder God i Tears Of Babylon. Postava Chris Bay (vokal, gitara), Lars Rettkowitz (gitara),  Samy Saemann (bas gitara) i (da, dobro čitate) Klaus Sperling (bubnjevi, Sinner, ex-Primal Fear), bila je ispod pozornice dočekana već konkretnije. Freedom Call mogu se pohvaliti bazom obožavatelja koja je doduše mala. I ovaj je put šačica najzagrijanijih ludovala uz izvođenje stihova. Chris Bay je kao pjevač napredovao još i više. Doduše, najviše mu glavobolje, kao i uvijek, još i danas zadaje prijenos snage iz srednjih u visoke i najviše registre. Ipak, tip je osobito u prvoj polovici koncerta djelovao znatno odlučnije nego 2006., kad sam skupinu zadnji put gledao, pred Rage u Grazu. Skupina je inače izvrsno uigrana i teško joj je promašišti ton. I zvuk negdje na sredini dvorane bio je vrlo posrećen. Lijep je bio i pogled na Klausa Sperlinga, čovjeka koji je svojim bubnjanjem obilježio najbolje albume Primal Fear. Klaus se polako pretvara u Djeda Mraza. Bradica je već bijela, a da je svoju “Fred Durst” kapicu zamijenio još i sivom bundevom od kape, sličnost bi bila izravno zapanjujuća.  Sastav je inače korektno i suvereno odradio svoj nastup, ali se i dalje otresa neprepoznatljivosti, jer uglavnom propovijeda o stvarima koje su u power metalu otkrivene već davno. I povrh svega, na kvalitetniji način. Freedom Call tako, unatoč vrlo dobrom nastupu u Zagrebu, i dalje ostaju u sjeni većih power metal skupina iz Njemačke. Vedar karakter melodija cilja na manju ciljanu publiku i traži za sebe samo najokorjelije pristalice, koji grabe sve što makar malo zaudara po power metal žanru. No drugi misle drukčije. Recimo matična izdavačka kuća SPV Records i Axel Rudi Pell. Fredom Call su naime već potvrđeni kao predskupina svibanjske turneje Axela Rudija Pella po Njemačkoj. Veseli power metal korjenjaci začinili su svoj nastup starijim himnama Land Of Light i Freedom Call.

Gamma Ray su se ukrcali na pozornicu prilagođenu motivima albuma “To The Metal”. Za referencu uzmite ugledanje na pozornice Iron Maiden iz osamdesetih i sve će vam biti jasno. Uz tu razliku što Gamma Ray na pozornici već nekoliko godina ne koriste “statista” koji bi se utjelovio u maskotu skupine “Fangface-a”, kako je to tradicija kod starina Iron Maiden i njihova ljubimca “Eddie-ja”. Ipak, pogled na prizorište nudio je i dodatne podije, postavljene lijevo i desno od bubnjeva Daniela Zimmermanna, kao i dodatnu “pod-pozornicu” ispred bubnjeva. Dostupnu preko posebnih stepenica. To je odmah davalo naslutiti da Gamma Ray ni u novom razdoblju nisu ni izdaleka mirujuće pozornične babe.

Kvartet se u potpuno zamračenoj dvorani popeo na pozornicu uz zvukove Welcome. Riječ je o snimljenom “sažetku” uvodnog dijela studijskog prvijenca skupine. Gamma Ray odlučili su da će uvodni dio koncerta preuzeti iz repertoara koncertne turneje iz 2006. Tako su počeli žariti izvrsno popunjen klupski prostor dvorane Boogaloo “Powerplant” klasikom Gardens Of The Sinner, a u refrenu se publika već zagrijala na pravu radnu temperaturu i krajnje podivljala ludovala s Kaiem Hansenom kroz melodičan i pjevan refren skladbe. Skupina je dodatno nagazila na papučicu gasa kad je iz sebe iscijedila još udarniji, oštriji i nepopustljiviji New World Order (“No World Order!”, 2001), gdje je uspjela još učinkovitije prikovati za sebe zagrijanu publiku kroz Kaiovo zapovijedanje u refrenu.

Polagano draženje s dvije predskupine bilo je vrlo dobrodošlo, jer je publika stigla ispod pozornice naprosto izgladnjela da uživa u skladbama Gamma Ray. Još za Freedom Call naime je ispred Boogalooa i u području parkiranog tour busa horda metalaca ubijala minute i sama si priređivala privatnu zabavu da bi vrijeme do Gamma Ray što prije prolo. Do koncerta se tako u dvorani stiskalo dobrih 500 ljudi. Iznimnoj atmosferi pridonio je i konkretan dolazak slovenskih metalaca, koji su se skupili u podnošju ograde na sredini ispred Kaia Hansena i fanatično podržavali skupinu na pozornici. Nekoliko puta tijekom koncerta mogao si uživati u fantastičnom pogledu kad je ruke u zrak dizala cijela dvorana, uključujući i one koji su koncert pratili posve iz pozadine, kod mikserskog pulta. I još nešto. Ovaj koncert napokon nije protekao u znaku “moshanja” izmišljenog u devedesetima, nego u stilu “klasičnog head-bangnja”, što jedino i pripada na koncert svake metal skupine koja potječe iz klasične stare škole, s temeljima na skupinama Judas Priest i Iron Maiden. Energijom se doduše nije mogao ni izdaleka mjeriti s onim što je Boogalooo doživio gotovo točno prije godinu dana, kad su tu nastupili Saxon i Iced Earth, ali ipak. Atmosfera i naelektrizirani zrak dočarali su jedinstven osjećaj sloge između metalskih glava i skupine. Dakle, vjera u metal. Nad svime. Pred svime.

Kai Hansen već neko vrijeme više ne koristi ESP gitare, koje su zapravo bile varijacija Jacksonova modela Rhandy Rhoads “lastavice”, nego jednu od kopija Gibsonova modela Flyin’ V. Tako naoružan, zajedno sa zakletim ESP-ovcem Henjom Richterom, dočarao je onu metalsku bajku brzog trzanja preko riffova u harmonijama (postavljenima u tercama), brzih prebacivanja između višekratno dijeljenih solaža unutar skladbi i naprosto oduševljavajuću pozornicu predstavu koju Henjo i Kai preuzimaju od legendarnih Judas Priest. To su pozicije rame uz rame (čupanje) tijekom sviranja harmonija u tercama, soliranja ili jednostavnog riffovskog galopa. Tipične Gamma Ray jurišnike sa zahtjevnijim srednjim dijelovima (Armageddon) bez toga uopče nije moguće zamisliti. Ipak, u izvedbu su se rado prikrale i manje pogreške. Nekoliko kiksova u harmonijama s manje preciznosti, što je osobito obilježila Henjova pogreška kad je zaboravio “otvoriti” potenciometar u jednom od dijaloga u tercama unutar skladbe Armageddon. No to ni u čemu nije kvarilo fenomenalnu sliku i izvrsne osjećaje. Raspoloženje je bilo svečano, metalsko veselje bilo je u punom jeku. Osobito su Kai i Henjo podžigali auditorij kad bi se maknuli iza mikrofona još za korak bliže publici. Soliranje u najnevjerojatnijim pozama, s gitarom postavljenom iza leđa i slično, već je ustaljena maniera obaju gitarista, koja je ujedno i dodatno jamstvo prešerne zabave na koncertima Gamma Ray.

Preostala dva korjenjaka kvarteta ispunjavala su raspoloživ prostor u svom elementu. Shlaechter je najčće trčao na gornji podij i odande držao poziciju basiranja, a kad bi se Kai pomaknuo na njegovu stranu, Dirk bi preuzeo središnju poziciju. Njegova uloga pratećeg vokala na ovoj turneji ujedno nije tako izražena, jer su novije pjesme konkretnije zastupljene u set listi. U Rebellion In A Dreamland i Man On A Mission pak njegovo visoko piskavo ćeretanje svježe izleglog pilića, kao esencijalnog Gamma Ray elementa, nije bilo moguće previdjeti.

Zimmermann je pak nepogrešiv švicarski sat. Jedan od najboljih europskih bubnjara koje power metal poznaje oduševljavao je topovskim kotrljanjem dvostrukih bas bubanj papučica. Njegova brzina i preciznost omogućuju mu umnažanje udaraca na odabranom taktu i na taj način bubnjar podupire dinamički učinak koncertnih verzija odsviranih skladbi. Ni solo koji je odsvirao nije poslužio samo kao maslo u kojem preostali trojac skupine može iza pozornice skupljati snagu, nego je bio izuzetno zabavan i oduševljavajući.

Nove skladbe odlično su se uklopile u stariji materijal. Osobito to vrijedi za Mother Angel, ljutu – zlobnu i posebno mračnu Empathy, kao i za rušilačku Deadlands. Od skladbi novog albuma odsvirane su i No Need To Cry, koja je ponudila akustički umetak u kojem je Schlaechter preuzeo ulogu vodećeg na vokalu, kao i “Priestovska” To The Metal, koja uživo funkcionira znatno bolje nego na samoj ploči. Činjenica je da vokal Kaia Hansena ipak više nije tako svjež kao nekoć. Kai je doduše još uvijek uvjerljiv u dosezanju vrtoglavih visina, ali se pritom i brže umori.  Nove skladbe napisane su tako da Kai tijekom njihova izvođenja uživo usput može hladiti glasnice. Zato je primjerice To The Metal uvrštena pred kraj nastupa, nakon zahtjevne Armageddon i prije još zahtjevnijih Rebellion In A Dreamland i Man On A Mission. Isto tako Hansenu godi solo točka na bubnjevima. Kai je štedio vokal i tako što je često prepuštao vodeće stihove u refrenima publici, kao recimo skovanicu “Carry On…” u skladbi Fight (“Majestic”, 2005), a često je i namjerno ostajao s vokalom u nižim ili srednjim registrima.

Uz Armageddon, pravi slastan bombončić dočarala je “Land Of The Free” klasika Abyss Of The Void, koju je skupina spojila s uvodnom The Saviour u jedan od vrhunaca druženja sa skupinom u Zagrebu.

U bisu je skupina, očekivano, oblizala ostavštinu Helloween i rutinski izvela I Want Out, koju je namjerno razvukla u izlaznom dijelu i iscijedila iz auditorija još i zadnje atome energije opće uzbuđenosti. Na pozornici se potom u prvi plan uključuju samo Dirk Schlaechter i Henjo Richter. Čist zvuk uvoda na bas gitari. Hmmm? Heading For Tomorrow? Nak. Iako ga Gamma Ray povremeno u skraćenoj verziji izvode na “To The Metal” turneji, za kraj su se još jednom vratili na album “Powerplant” i odsjekli odličnu Send Me A Sign.

Koncerta je za sat i pol bilo gotovo. U bisu smo bili uskraćeni za jednu skladbu. Vjerojatno je ovaj put to bila još jedna Helloween klasika, Ride The Sky, koju Gamma Ray inače često uključuju u repertoar ove turneje i izveli su je npr. dan prije u Beogradu. Već tijekom koncerta moglo se primijetiti slabije raspoloženog Kaia Hansena kako si briše znoj s čela, pogleduje u strop i šobi usta. U Boogaloo je naime bilo paklenski vruće. Reflektori, zagušljiv zrak, koji je povrh svega bio i zadimljen cigaretnim opušcima, legendarnog je gitarista jednostavno dodatno iscrpio.   

Sažetak ocjenjuje Gamma Ray u 2010. kao skupinu koja nepopustljivo drži uzde u rukama. One čvrsto zatežu uzdu slijeđenju vizije sebi svojstvenog dometa u power metalu. S polaznicama koje su se još u vrijeme Hansena u Helloween pokazale kao jedne od najutjecajnijih na europskom tlu. Čak je i zvuk veći dio koncerta zadovoljavao zahtjeve, ali si morao stajati na sredini ili bliže mikserskom pultu.

Štoja riječ ili dvije o set listi. Možda jedan od rijetkih minusa treba tražiti samo u tome da je sastav potpuno “ignorirao” jedan od najboljih albuma karijere “Somewhere Out In Space”, a dobili smo slatkiše Abyss Of The Void i Armageddon. Novi materijal odlično funkcionira na pozornici, iako se za sada među hrvatskom publikom još nije posve primio.

Nastup Gamma Ray u Zagrebu ponudio je pravu power metal orgiju, koja nam je na ovom kraju Europe već prilično nedostajala, nakon lanjskog posjeta HammerFall u Mariboru i Zagrebu. Odličan odaziv i reakcije publike tijekom koncerta pak su upozorile i da power metal, unatoč činjenici trenutačno manje popularnosti žanra u metalskim krugovima, još uvijek ima konkretnu bazu obožavatelja koja mu nikad neće okrenuti leđa! To The Metal!!!!

fotografije: Martin Prezelj

Setlista

FREEDOM CALL:
1. We Are One
2. United Alliance
3. Thunder God
4. Tears Of Babylon
5. Hunting High and Low
6. Metal Invasion
7. Warriors
8. Land of Light
9. Freedom Call

GAMMA RAY:
1. Welcome (Intro)
2. Gardens Of The Sinner
3. New World Order
4. Empathy
5. Deadlands
6. Fight
7. Mother Angel
8. No Need To Cry
9. The Saviour
10. Abyss Of The Void
11. Drum Solo
12. Armageddon
13. To The Metal
14. Rebellion In Dreamland
15. Man On A Mission
—bis—-
15. I Want Out
16. Send Me A Sign

Galerija slika