Mjesto: Jamski dvorec / Postojna
Datum koncerta: 25.03.2010
Broj posjetitelja: 250
Cijena karte: 14 €
Već je tako da se svaka stvar jednom naprosto mora završiti. Tako se jučer, podmuklo poput sovjetskog ledolomca, dovezao i kraj 6. sezone Postojna blues festivala. Barem koja dva mjeseca prerano! U prostoru Jamski dvorec predstavio se Terry Evans sa svojom pratnjom. Za one kojima ime ništa ne znači istaknimo da je riječ o gospodinu priznatog glazbenog pedigrea. Naći ćete ga na albumu Johna Fogertyja, a na popisu Evansovih bivših suradnika nalaze se i Ry Cooder i John Lee Hooker. Terry Evans ime nije stekao sviranjem gitare. Njegov glavni adut je izniman vokal, koji skriva glasovnu višeslojnost kojom vlada svim teritorijima soul, blues i gospel glazbe. Treba li uopće još što dodati?
Evans je zapravo pravi mali vokalni ekscentrik (naravno, napisano u najboljem mogućem smislu). Njegov glas zveči kao zvečarka, vije se i opet razvija u brojnim bojama. Da je Evans “potomak” generacije soula, bluesa i gospela, jučer se dalo iščitati iz neprestanog odjekivanja strogo “crnački” zaokruženih vokalnih krivulja, kojima smo za glodanje dobili serijsku isporuku inače uzduž i poprijeko prožvakanih blues standarda, od dobrodošlog, slideom začinjenog Johnsonova uvodnika “Cross Road Blues”, preko Elmorea Jamesove “It Hurts Me Too”, pa sve do McDanielove “Before You Accuse Me”. Evansov zadatak bio je dakle sve prije nego lak. Nedvojbeno se upravo zato striček “opasao” uslugama izvrsnog gitarista po imenu Joe Colombo. Riječ je o majstoru slide tehnike, sa zdravo razvijenim osjećajem za upotrebu rezonatora, kojim je mladac opušteno šetkao obalom Mississippija. Joe stanuje u okolici delta bluesa, vjerojatno upravo negdje u “susjedstvu” Erica Sardinasa, iako valja istaknuti da ga od potonjeg dijeli više duše u sviranju. To jednostavno znači da se dečko, za razliku od njega, češće kloni oslanjanja na žestinu slide manevara. Potonji su naravno zadržali glavnu riječ večeri, a više instrumentalne raznolikosti Joe je večeri dodao jasno izklesanim tonom u inače rijetkim suptilnim trenucima.
Evans pak ima još jedno željezo u vatri. Glazbenikov pristup pozornici donosi zanesenost i energičan način upotrebe uglavnom posve bazičnih instrumentalno-retoričkih zahvata, koji ne štede na buđenju osjećaja nepredvidljivosti. Taj slušatelja, usprkos suženosti manevarskog prostora koji je duo svake večeri primoran zakoličiti, neprestano opskrbljuje poštenom mjerom pozorničke uzbudljivosti. Pogotovo kod poštenih ugrijanih glava, kad moralne zablude, njegovane u domaćim krajevima i zabeljene žgancima, uz mahanje dugog jezika perverznosti polako popuste pod težinom iskonskih nagona. Pač, još jedna od Terryjevih ustaljenih praksi. Za svaki slučaj tu je i karikiranje raznih životinjskih zvukova, kao dokaz da je ideja o homo sapiensu kao najvišem intelektu evolucije zabluda bez premca. Nedvojbeno je riječ o važnom elementu šoumenskog pristupa pozornici, koji je u dvorani Jamski dvorec polučio neočekivanu dozu oduševljenog odobravanja.
Terry Evans u glazbenom smislu zacijelo nije predstavio ništa iznenađujuće novo, a kamoli prijelomno. Iako je razvlačenjem podvaljenih perverzija u nedogled čak pomalo pretjerivao, valja dodati da je naposljetku sva ceremonijalnost pozorničkog cirkusa vrijedna sve buke, na svoj način čak i pompe koja se vrti oko gospodina. Terry Evans je za kraj blues sezone razgrnuo pikantnu zbirku bluesa i soula, koja bi trebala naći dom u svakom džepu ljubitelja dobre glazbe.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
