Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Bluesiana / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 26.03.2010
Broj posjetitelja: 70
Cijena ulaznice: 25,00€
Carl Verheyen još je jedan od hrpe izvanserijskih glazbenih talenata koji dolaze iz Los Angelesa, preciznije iz grada Pasadena. Na gitari je Verheyen isprobao gotovo sve što se uopće može isprobati. Naravno, to je nemoguće, ali takav je dojam kad ti se u brzini provedemo kroz njegov dosadašnji glazbeni put. Riječ je o virtuozu koji zapravo može odsvirati sve. Najzanimljivije i najposebnije kod njega je to što bira linije melodija u ljestvicama koje se odvijaju vrlo nepredvidljivo i obično završe tamo gdje to nitko ne očekuje. I kod Verheyena to funkcionira. Uvijek. Zato je Verheyen svojevrstan nositelj i glasnik fusiona nove ere. Carl je toliko “verziran” da se spretno izmigoljí i iz najkočljivije situacije slobodnog istraživanja dosega glazbe koju diktira svojom gitarom dok plovi kroz svoju sočnu i jezgrovitu poantu glazbene improvizacije.
Bilo “blue grass”, “rag time”, zarazni navijeni rock umeci, klasicizam, bilo umeci bluesa ili jazza.,… Carla ne izbaci iz takta baš ništa. Elemente različitih glazbenih pristupa povezuje nadasve posrećeno, prepoznatljivo i, što je najoduševljavajuće, Verheyen sve vrijeme čvrsto stoji na zemlji uz svu bogatu poruku i kompleksnost. Slijedi naime strogu polaznu točku visoke slušljivosti i melodične dostupnosti.
Carl Verheyen poznat je i po dugogodišnjem članstvu u sastavu Supertramp. Njegov je stalni član od 1985. godine. Autor je i filmske glazbe (The Crow, The Usual Suspects). Verheyen je u karijeri surađivao s blues glazbenicima poput Robbena Forda i Joea Bonamasse, westcoast rockerom Glennom Freyjem (Eagles), jazz bubnjarom Maxom Roachom, a mnogim je izvođačima pomogao i kao studijski gitarist. Među njima su: Bee Gees, Dolly Parton, Cher, Little Richard i Stanley Clarke. Carl Verheyen ove je godine izdao novi studijski album naslovljen “Trading 8’s”, koji je ponio i na novu europsku promotivnu turneju.
S obzirom na to da je klub Bluesiana u gradiću Velden na Koruškoj prijestolnica bluesa na austrijskoj Koruškoj, koja je u vrijeme svojeg djelovanja pod svojim krovom okupila lijep broj najjačih glazbenih izvođača, čovjek pri letimičnom pregledu tih imena teško nalazi gitarista koji bi makar malo podsjećao na Carla Verheyena. Možda mu uz bok možemo staviti Michaela Landaua, no ni svestrani Landau u svojoj svestranosti ne bi dugo mogao pratiti Verheyena. E, kad smo već kod Michaela Landaua, spomenut ću da je upravo Landau nastupio u sklopu pratećeg sastava Erosa Ramazzottija i u Ljubljani, 19.11.2009. Landau i Verheyen bliski su možda samo po tome što u svojoj svirci biraju neke od najodšteknutijih zahvata (akorda) koje možeš zamisliti. Naravno, samo njima svojstvene.
Verheyen je na pozornicu kluba Bluesiana stupio 15 minuta prije deset navečer. U klubu se moglo nabrojati kojih 70 ljudi, koji su se uljudno stiskali kod kutnih stolova i sjedili na barskim stolcima. Sramežljiva austrijska publika – ništa novo. Trio Carl Verheyen (gitara), basist Dave Marotta (svirao je, među ostalima, i kod Phila Collinsa) i bubnjar Walfredo Reyes Jr (svirao je, među ostalima, za Santanu i Stevea Winwooda) na početku je pozdravio nazočne osmijehom i dovitljivom dozom cinizma kad je Verheyen opisao scenu kluba kao: “Living room!” Reyes, koji je izgledom podsjećao na bolje očuvanog brata Rona Wooda, u međuvremenu je već sjeo za bubnjeve i konstatirao da ide malo prirediti pravi štos.
Lagani uvod je već pomalo bezobrazno nagovijestio da se prsti još zagrijavaju, jer su se u odabranom slijedu tonova (na određenom dijelu skladbe) nehotice zaletjeli u pragove, što je izmamilo nekoliko prigušenih zvukova. Njih se Carl ni u snu nije nadao. Verheyen je tijekom koncerta uglavnom mijesio klasični Stratocaster. Trio se već dugo poznaje. Ponudili su uigranost koja oduzima dah. Prvi put je Verheyen probudio prisutne kad se prihvatio obrade The Beatlesa, Taxman, skladbe s albuma “Revolver”. Prije toga se ispričao, rekavši da mu grlo ove večeri ne služi najbolje i da će njegov visoki G ovaj put biti pomalo nespretan. Skladbu Taxman pak je obradio tako lukavo da dulje vrijeme nisi znao što se točno događa na pozornici. Sastav je skliznuo u neku vrstu reggae ritma, koji je potom sjajno popunio umecima jam improvizacije. Trio je jednostavno dodavao osnovni motiv jedan drugome. Kao lopticu su odbijali vodeći motiv. U trenucima je pjesma zvučala bliže onome što su The Police radili recimo na albumu “Regatta De Blanc” nego originalu The Beatlesa. Zabava na kvadrat. I za aktere na pozornici, i za publiku, koja se konačno sprijateljila i prepustila energiji Carl Verheyen Banda!
Carl je u stankama rado zabavljao prisutne anegdotama. Tako je opisao da sastav na turnejama voli isprobavati različita alkoholna pića. U Španjolskoj su se poslužili vinom, u Njemačkoj im je bilo domaće pivo, a u Škotskoj su naravno točili Whiskey. Ipak je upozorio prisutne da je sastav napravio tešku pogrešku kad je kupio CD škotske tradicionalne glazbe (gajdi). Kaže Verheyen da nije dobro kupiti takav CD, koji se onda vrti neprestano u kombiju cijeli dan vožnje od jedne do druge koncertne lokacije. Na kraju su s njim, navodno, igrali čak “frizbi”. Ipak je stvar za nešto bila dobrodošla. Na temelju tog CD-a nastala je skladba Highland Shuffle. Izvrstan instrumental u kojem je sastav vodio motiv gitare koji je uhvatio dašak misticizma u maglom odjevenim škotskim vizurama. Sastav je u skladbu Take One Step uključio razvučeni 10-minutni jam, u kojem su si dečki opet uzeli pun zalet i pokazali neslućene vrline. Igra basista Davea Marotte, kojeg je priroda obdarila patuljastim rastom, oduševljavala je činjenicom kako jednostavno mali Dave rukuje svojim peterožičnim bruталom koji gotovo nadmašuje njegovu visinu. Budući da je gitara teška, Dave oko struka nosi dodatni remen na koji pričvrsti bas gitaru, tako da rasterećuje ramena. Verheyen je nakon izlaska iz Take One Step probudio prisutne dosjetkom da se instrumentalni razvučeni umetak soliranja unutar skladbe zvao “A Friday Night In Velden”.
Došlo je i vrijeme da Carl pokaže svoje vještine vladanja blue grassom odnosno rag timeom. To je bez zadrške veličanstveno zaokružio u pobjedničku podobu skladbe Henry’s Farm s najnovije ploče “Trading 8’s”(2009). To je sastav nadogradio i u nastavku, kad je Carl u posvetu svom velikom uzoru Jerryju Reedu izveo skladbu Jerry’s Breakdown, naravno po uzoru na stroge upute fingerpickinga. Ovaj put s akustične gitare.
Trio nam nije dao disati. Bravurozno poigravanje u gotovo najpotresnijim motivskim frazama, čija je mješavina bluesa, countryja, jazza i naravno zahvata neoklasicizma oduševljavala posebnošću melodijskih krivulja, osluškivanjem instrumentalista te povremenim virtuoznim akrobacijama sve trojice aktera. Kad se Carl “povukao” i dao prostor ritam sekciji da se razmahne, bilo je naravno nevjerojatno što može izvući iz sebe na pozornici samo goli dijalog bubnjeva i bas gitare. Marotta je u svojoj solo točki pohranio nekoliko izuzetnih fraza u pamćenje i preko tih fraza improvizirao. Pred kraj je s njim na pozornici svirao cijeli orkestar bas gitara.
Verheyen je u nastavku naravno posvetio nešto više pažnje i blues glazbi. Tako se prihvatio lukave obrade Raya Charlesa Hard Times, koja nije skrivala teatralni osjećaj kakav je Carl stvorio uživljenom svirkom i rastavljanjem akorda. Oni su u svojoj posebnosti doslovno vukli najbolje što možeš podnijeti na gitari kad pokušavaš uhvatiti blues i jazz tračnice klavira velikog Raya Charlesa. Sastav je prisutne nakon Charlesove klasike u kretanje višeg energetskog iskorištenja doveo osobito uz autorsku Slang Justice. Svoju osjetljivost Carl je ponovno istaknuo u melankoličnoj novoj skladbi New Years Day (“Trading 8’s”, 2009), a sa Slang Justice ponovno smo se našli u funky rockerskim vodama.
U bisu je Carl najprije posve sam odsvirao jedinstvenu obradu Jimija Hendrixa Little Wing. Mnogo se glazbenika odlučuje za sviranje te skladbe. Od Ulija Jona Rotha do Stinga. Pa ipak tako genijalnu izvedbu te skladbe moje uho do sada još nije uspjelo uhvatiti. Tu je skladbu Carl u nastavku preljevao još i u obradu The Beatlesa All You Need Is Love. U obje skladbe pristupio je tako da je u maksimalnoj dozi ugradio aranžman gitare kakav poznaje samo njegova percepcija glazbe. Skladbe su djelovale gotovo kao njegovi vlastiti autorski izumi. Majstorski!
Na kraju smo pogledali na sat. Odbio je iza ponoći. Dakle, Carl Verheyen Band razmazio nas je gotovo cijela dva i pol sata. Iako je Carl pjevao s oštećenim glasom, jer je sastav u Velden stigao iz Španjolske, gdje je cigaretni dim na koncertima tamošnjih klupskih prostora uzimao svoj danak. No, Carl je povremeno imao i nekih problema sa zvukom u klubu. Pogotovo na početku gitarist je bio prilično preglasan za “dimenzije dnevnog boravka” naše čvrste Bluesiane. No ipak je to bio opet jedan od onih nastupa koji ti se utisnu u sjećanje zauvijek. Toliko su posebni. Jednostavno. Jedinstven pristup rađa jedinstveni show spektakl.
Nakon koncerta je u kratkom razgovoru Carl Verheyen najavio i da bi se Supertramp ove godine trebali okupiti za polazak na novu koncertnu turneju. Isto tako se iznimno ljubazni glazbenik požalio da to nije bio njegov najbolji koncertni dan. Naravno, toga među nama nitko nije primijetio. Koncert tako uvježbanih glazbenika jednostavno ne može poći po zlu. Dečki su koncert praktički odsvirali bez muke kroz izvedbu materijala. Magija koju je generirala ljubav prema glazbi učinkovito je nadvladala atribut školskog znanja. Što bi čovjek uopće poželio više. Bila je to nova nezaboravna večer jedinstvene Bluesiane. S jedinstvenim glazbenicima.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
