Posljednji čin prije finala Epic Rockline Contesta – mesarski okršaj između Brezno, Inmate i Divine Il
Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Rock Cafe / Postojna
Datum koncerta: 28.04.2010
Broj posjetitelja: 0
Nakon lijepog broja koncerata i još većeg broja bendova koji su nastupili, bliži se veliko finale Epic RockLine Contesta, koje je odmah iza ugla. Za posljednje slobodno mjesto u finalu ovaj su se put odmjerili Brezno, Inmate i Divine Illusion.
Prvi su na pozornicu stupili ljubljanski folk metalci Brezno, koji su je zaogrnuli vatrom drevnih predaka. Ljubljanski sekstet uspješno spaja tvrđe metal elemente s elementima folklora, čiji su glavni nosioci ponajprije atmosferične klavijature, zvuk flaute i visokoleteće vokalne dionice otpjevane višeglasno, koje dočaravaju drevno plesanje oko vatre uz obilje ola. Brezno zvuče nadasve domaće, a za to je “kriv” ponajprije nadahnuće koje Brezno traže (i) u staroslavenskom naslijeđu, pa uz pompozne refrene brzo osjetiš da i našim žilama teče krv naših slavenskih predaka. Upravo se u spomenutim višeglasjima krije puls i najveći čar Brezna, jer nježni, a opet snažni i sigurni ženski vokali pjevačice i flautistice Inez te klavijaturistice Katarine, uz povremene muške vokale, ponajviše basista Mitje, zvuče nadasve epski. Za učinkovite metal elemente brine se galopirajuća i rušilačka ritam sekcija, jer Mitjin bas tutnji kako i treba, a Matej po bubnjevima udara kao da zabija kolce za močvarna sojenička naselja. Brezno s vjernom publikom dokazuju da se autorski materijal već snažno ukorijenio u kolektivni duh njihovih fanova, a uz tako odlične komade kao što je nevjerojatni V nebo tome se nije ni čuditi. Ovaj su put cure i dečki malo kiselili samo s ne baš posrećenom obradom Uriah Heep klasika Lady in Black, ali su dojam popravili njima bližom folk poskočicom Trollhammaren.
U tisućljeća i stoljeća budućnosti prebacili su nas moderni velenjski metalci Inmate, koji su si nedavno pojačali redove dugo, dugo traženim vokalistom. Ekipu je upotpunio Mike, a tako kompletirani Inmate vraćaju se na osvajačke pohode slovenskih pozornica. Dečki, iako su dosta vremena bili bez vokala, nisu ljenčarili, nego su nastupali i kao samo instrumentalni kvartet. To im se još kako osjeti, jer su neviđeno dobro uigrani. To se čuje i vidi ponajviše u gitarskim dionicama, jer Andrej i Aleš kao od šale ispaljuju precizno odmjerene rifove i blistaju u duelantskim solističkim izletima. Inmate se po toj strani povremeno bezobrazno povlače prema švedskim melodičnim death metal bendovima gothenburške scene, a ponajviše melodične pasaže i gitarske harmonije podsjete na In Flames posljednjih nekoliko godina. Oči je tako nakon napornog tjedna pravo uživanje odmoriti na gitarskim vragolijama gitarskog dvojca, dok vokalist Mike brine za energičnu i sigurnu predstavu, i kao frontmen i vokalno, izmjenjujući režeće i čisto otpjevane dijelove. Tu Inmate imaju još dosta rezerve, jer vokali povremeno zvuče poprilično generički, kao nešto što se može čuti u poplavi bendova moderne američke škole novog heavy metala. Unatoč tom novom usmjerenju, treba reći da autorske tvorevine sastava zvuče moćno, do u tančine prostudirano, istrenirano do kosti, a nadam se da ćemo brzo dočekati i dugo iščekivani studijski prvijenac.
Večer su zaključili miljenici postojnske publike, domaćini Divine Illusion, koji u Sloveniji njeguju gotovo neslušani klasični power metal skandinavske škole a la Stratovarius i Sonata Arctica. Divine Illusion su se beskompromisno bacili u svoj set s komadima s nedavno objavljenog EP-a Genetic. U stilu finskog power metala u Divine Illusion tako čujemo snažnu ritam sekciju, ponajprije punu raznolikih i dinamičnih bas linija, sigurno gitarsko rifanje i snažno u prvi plan potisnute klavijature. Nad svime bdije melodičan, čist vokal, koji se uglavnom drži srednjih linija, ali uspješno i odlično nalazi svoje mjesto u glazbi. Izvanredno dobro uživo prolaze autorski komadi poput Gray i Clarity of Mind s odličnim, pjevnim i zaraznim refrenima, a okus pomalo kvare klišejirani i generički power metal klavijaturski “didldidl” solo izleti, koji inače uspješno brinu za gradnju pune atmosfere. Najveći minus Divine Illusion možemo prigovoriti zbog odsviranih obrada. Iako Madonnina La Isla Bonita nije zvučala tako loše, mišljenja sam da slične pop skladbice nije ukusno obrađivati u metalu, a ništa bolje nije prošla ni Iron Maiden klasika Wasted Years. Doduše, pohvalno je što bend i u obradu unosi svoju dušu, ali Maideni s power metal klavijaturama? Ne, hvala.
Četvrtkovo, posljednje polufinalno izdanje Epic RockLine Contesta ponudilo je tri zaista snažna domaća metal sastava, koji su sigurno obavili svoj zadatak. Žiri je upravo zbog toga bio podijeljen kao nikad do sada, svaki je sastav od žirija dobio po jedan glas. Odluka o pobjedniku ovaj je put pripala publici, a pobjedu je vjerna domaća publika s velikom prednošću namijenila Divine Illusion. Vidimo se u finalu, 8.5.2010., na istom mjestu zločina kao već toliko puta prije!
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
