Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Hipodrom / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 16.05.2010
Broj posjetitelja: 20
Cijena ulaznice: 300,00HRK
“Death Magnetic”, novi studijski album otrovne Metallice, napokon je bend doveo u neposrednu blizinu naših krajeva. Pa kamo drugdje nego opet u Zagreb. Novi studijski album vratio je nadu da Metallica još uvijek može iz sebe izbaciti nešto onog reaktivno svježeg napalma kao u dobra stara vremena, u vremena prije “St. Anger”. A svojim posljednjim posjetima Europi bend je potvrdio da se na pozornici s Metallicom nije promijenilo baš ništa. Kad se susretneš s njima, imaš osjećaj da je pred tobom i dalje ista ona Metallica koja u gnjevu rosno mladenačke vehemencije prkosa, u žaru strasti i želje za dokazivanjem lijevom rukom kolje samo najbolje iz esencije svog bića. Bend je u sebi sačuvao karakternu osobinu da mu ni u čemu ne možeš proturječiti kad se dovede u pitanje njegova iskrenost i autentičnost. Metallica su jednostavno takva vrsta velikana koji su proljevali krvavi znoj za svoju poziciju, a ipak su zadržali prizemljen i narodski odnos prema svojim obožavateljima. Strane su im riječi arogancija i uzvišenost. To je ona karakterna veličina koju njihovi fanovi najviše cijene i poštuju. Napokon, poštovanje se plaća poštovanjem, a takva vrsta energetskog odnosa u pravilu teče u povratnom smjeru (ako su odnosi razčišćeni, naravno). Tako je oduvijek bilo i tako će uvijek biti. Metallica ostaje gladna koncertnih nastupa i kad se pojavi na pozornici, ne bira sredstva da se pošteno nahrani energijom dok dijeli druženje sa svojim podržavateljima.
Bio je svibanjski termin i predbendove Gojira i Fear Of Factory, koji su pratili Metallicu Europom tijekom travnja, kad je Metallica svirala ponajviše po istočnom dijelu Europe, zamijenili su High On Fire iz SAD-a te Danci Volbeat. Za sedam termina. Do kraja svibnja. Kasnije Metallica odlazi u Australiju, gdje će nastupati u sklopu već posve rasprodane turneje.
| HIGH ON FIRE: 19.50-20.20 |
Prvi predbend High On Fire kalifornijska su mješavina stonera i sludgea, naravno, tu su metalski riffovi, crni, zlokobni i često zadrogirano-zadržani polutonske naravi. Ritam sekcija je razgibana i između “šupljih” gitarskih fraza bubnjar si često daje oduška da začini prazan prostor slikovitim prijelazima, tako da cijela stvar usput po crnoj atmosferi dozove i one Manilla Road koji su na tren izgubili osjećaj za epsko. Ipak je očajan zvuk nekako diktirao tužnu spoznaju da bi bilo dobro da se High On Fire što prije maknu s pozornice, jer često nerazaznatljivo hrumenje, koje je rešetao prehlađeno grleni “trolovski” vokal, posjetitelju tog dana ne donosi ništa drugo do tupu oglušenost Trio “žičkara” (čitaj: “drotara”) smilovao nam se nakon pola sata, kad je završio nastup posvećen promociji novog studijskog albuma “Snakes For The Divine”. Aleluja.
| VOLBEAT: 20.40-21.20 |
Ako se netko još sjeća davnog nastupa Metallice u Ljubljani, ako se ne varam, to je bilo u lipnju 1999., pred Metallicom su koncerte isto tako otvarali Danci. Kao Volbeat. Samo što su ti Danci tada bili takav bend od kojeg je Metallica nekoć učila. Mercyful Fate s Kingom Diamondom na vokalu! No, Volbeat su stari znanci koji su Metallicu pratili već lani na američkoj turneji. Jako puno koncertiraju i zato su u odličnoj formi što se uigranosti tiče. Iza sebe imaju tri studijska albuma, a na prvi pogled naivno kombiniranje pečatnih osobina rock n’ rolla, rockabillyja, čak i countryja s riffovima thrash metal sadržaja ni izdaleka ne djeluje trapavo, sadržajno neuvjerljivo i bez odgovarajućeg energetskog pulsa. Uz pravi dodatak punk arogancije mjera je puna, a Volbeat jedno od ljepših iznenađenja na današnjoj duhovno i izražajno opustjeloj rockerskoj sceni koja živi samo od boljeg i lošijeg plagijatorstva. Volbeat su u masi konformizma uspjeli iskamčiti više. Ponuditi smjelu mješavinu i prepoznatljiv autorski bit. Volbeat su svoju veseljačku, ali adrenalinsku, stranu pokazivali na pozornici dobrih 40 minuta, dok su se nizale The Human Instrument kojom su otvorili nastup, zatim Hallelujah Goat, pa Sad Man’s Tongue (potonju je bend posvetio Johnnyju Cashu), Mr. And Mrs. Ness, Pool of Booze, Booze, Booza, Radio Girl, Caroline Leaving, Still Counting, Guitar Gangsters & Cadillac Blood. Naravno, zvuk nije bio najbolji. Gitare pomalo zakrivene, a bubnjevi gurnuti u prvi plan. Michael Poulsen preuzeo je pak osobito u drugoj polovici svu pozornost, kad je zagrijao svoje glasnice na pravu radnu temperaturu i namjernim traženjem Elvisova prizvuka u vokalu dodao onaj prepoznatljivi pečat autorskim skladbama benda Volbeat. Pečat po koji, uostalom, i dolazi ljubitelj njihove glazbe. Pojava Volbeata zapalila je pozornicu! Nažalost, ne punom snagom. Za tako nešto moraš u dvoranski prostor, gdje ti svira bend u ulozi glavnog nosioca večeri. Obrada I Only Wanna Be With You naravno je izvedena u strogoj Volbeat maniri – rušilački i istodobno zabavno! Volbeat su naime veliki pozitivci. Skladbu, čiji izvornik pripada Dusty Springfield, bend je snimio za svoj studijski prvijenac “The Strength/The Sound/The Songs” iz 2004. godine.
Volbeat su vrući. U rujnu izdaju novi album “Beyond Hell/Above Heaven”, a u studenom ove godine kreću na novu europsku turneju, na kojoj ćemo ih moći pogledati 06.11.2010., nama najbliže, dakle u Grazu.
| METALLICA: 21.10-23.20 |
Velikani metalskog zanata ovaj su put prvi put u karijeri nastupili u Hrvatskoj! Kao i uvijek, i ovaj su nastup uvodno popratili Morriconeovom The Ectasy Of Gold, koja na golemim platnima prikazuje insert iz filma The Good, The Bad And The Ugly s Ellijem Wallachom koji luta usred beskrajnog groblja. Reflektori se na tren zatamne, kad zagrmi punom snagom i gomila od 20.000 ljudi već se vatreno hrani rafalima čelične jurišnice Creeping Death. Pozornica je bila postavljena na katove. Ako pozornicu proglasimo prizemljem, a Ulrich je postavljen priličnu bliže publici, tek malo iza prednje linije vokala, gitare i bas gitare, iza Ulricha je po cijeloj dužini goleme pozornične konstrukcije, kakvu susrećemo na najvećim europskim festivalima, postavljena dodatna pozornica. Na njoj su pripremljeni dodatni rekviziti (stalci s mikrofonima, akustične gitare). Takav prostor omogućuje bendu da se razmahne i raspali preko svih granica tijekom nastupa. Ispod te dodatne pozornice nalazi se prostor u koji se bend u stankama, kad je potrebno promijeniti kadar na pozornici, povuče. To je i prostor u kojem se nalaze tehničari, koji kroz zatamnjene, ali prozirne zastore mogu točno i neprekidno pratiti što se s Metallicom događa na pozornici.
Nakon Creeping Death Metallica ostaje otrovna i nepopustljiva! Tu je nova klasika pred kojom se usred blata i pljuska razgolićena masa fanatično klanja – For Whom The Bell Tolls! Zvuk praktički od početka do kraja koncerta odličan. Solaže čujne, riffovi jasni, Ulrichova tvrđava jedinstveno ozvučena, a otrov očuvanog Hetfieldova vokala djeluje u ulozi opojnog čarobnog eliksira. Nepopustljivo i punom snagom! Strog, vražji i ispod obrva uperen pogled pjevača/gitarista odražavao je potpunu usredotočenost uma i duha na trenutak nastupa u Zagrebu. Što se zvuka tiče, ne smijemo zanemariti činjenicu da si morao biti postavljen negdje u radijusu do 100 m od pozornice. Zvuk je inače zbog vjetra odnosilo, što se osjetilo proporcionalno slušateljevoj udaljenosti od pozornice, no ovaj je put na pojedincu bilo hoće li odabrati blato i dobar zvuk ili tek razmočenu travu (“fiksno” i “čisto” stajanje), ali zbog toga žrtvovati povoljne zvučne uvjete (neka vam usput natuknem da autor ovog članka i danas cijeli smrdi po blatnoj brozgi).
Bend preskoči na kratku, ali “groovy” uperenu “Reload” singlicu Fuel, koju začini prvim efektima pirotehnike, a odmah iza nje vraća se novoj klasičnoj koračnici Ride The Lightning. Slijedi kraća stanka. Pozornicu oblije modrina. Na gornjoj pozornici, iznad bubnjeva, snop reflektorskog svjetla pada na Jamesa Hetfielda. On na akustičnoj gitari otvara uvodno “pletivo” klasičnog epa benda Fade To Black. Sam sebe ščipam od izvanredne atmosfere koju je sprostio energetski fluks kakav se sprostio s pozornice. Bend kao kvartet svira punom snagom, neprestano komunicira među sobom, rutinirano podžiže publiku te karizmom zaneseno nepopustljivog metalskog “švasanja” stvara onaj osjećaj pozorničke nepobjedivosti. Jedva 25 minuta je prošlo, a već je iza nas polovica kultnog albuma “Ride The Lightning”.
Hetfield je u stankama neprestano pitao publiku osjeća li se dobro. “Ako se vi osjećate dobro, osjeća se dobro i Metallica!” i slična podžižanja karizmatičnog frontmana u tren su prikovala publiku, koja nije marila za zajedljivu kišu i klizeće uleknuto tlo pod nogama. Atmosfera se ipak malo smirila kad se postava prihvatila novih skladbi. Dok smo uživali u njihovoj izvedbi, nije bilo teško povući završnu crtu da novi materijal odlično funkcionira u korelaciji sa starijim, koji bend izvodi uživo. Osobito je u tome punom snagom uvjerio odlični ep The Day That Never Comes. Skladba koja doduše ne može obuti cipele klasika tipa One, ali je ujedno upozorila da bi bilo bolje da je Metallica cijeli “Death Magnetic” odsvirala uživo i izdala ga u obliku studijskog albuma. Tko album poznaje, vjerojatno zna da je producent bendu u studiju doslovno ukrao dušu, tako je poražavajući zvuk posve šuplje sadržine zarobljen na njemu. No uživo skladbe s “Death Magnetic” djeluju u punoj držanju povampirene manire.
Vrijedi upozoriti da je Lars Urlich nekoliko puta zakasnio s ubacivanjem dvostrukog bas bubnja ili je bio traljav. To se moglo osjetiti osobito tijekom izvedbe kultne One. No ima nešto. James Hetfield je onaj član postave koji svojom snagom demonskog šarma može prekriti baš sve male, neželjene greškice ili namjerne traljavosti. Naravno, u slučaju benda kao što je Metallica toga ne bi smjelo biti, ali i ti su dečki napokon sazdani samo od mesa i kostiju. Hetfield je dakle glavni nosač u bendu, koji drži sve niti u svojim rukama kad treba predstaviti Metallicu na pozornici kao čvrstu i ujedinjenu pozorničku figuru koju uživo ne može baciti iz kolotečine baš ništa. Odpjevao je koncert fantastično, a osobito je osvajao njegov karakterističan izraz režećeg pogleda ispod obrva, kojim je okrunio pobjedničku apokaliptičnu atmosferu, rušilačke magije koju poznaje Metallica.
Nakon Broken, Beat And Scarred, koju je James posvetio zagrebačkoj publici, slijedi dulji prekid. Standardni uvod koji je na pozornicu donio rat, kad su rezgetale strojnice, rešetali nebo niski preleti helikoptera i kad se u tamu zavijena pozornica dobrano nekoliko puta stresla od detonacija pirotehnike i čak pravog vatrometa. Nakon smirivanja na gornjoj pozornici stoji jedna jedincata silueta. One! James Hetfield. To je bila i najava da se regularni dio koncerta prevaljuje u treću i završnu trećinu. Da od tu nadalje slijede samo klasici. Hammettova gitara je u solažama One funkcionirala jedinstveno. U zvuku ravnopravna, u sviranju posve uvjerljiva. Momci se nisu zaustavljali i i dalje su držali publiku u šahu deliriju s Master Of Puppets, a onda preskočili na trenutak iznenađenja set liste, kad su na albumu “Master Of Puppets” kar ostali i izbljuvali vreću otrova u poguban rezgetavi Battery.
Svakako nije trebalo mnogo nagađati da će Metallica prije ili kasnije morati ubaciti u repertoar još nešto s albuma “Metallica”. Komercijalnu baladu koja je zasitila baš sve. Vraga! Gdje je tu pravovjerje kleni metalaca? Tijekom Ride The Lightning gotovo ste mrtvi, dok horde tisuća otvaraju grla na “izlizanoj” Nothing Else Matters. Uvodni dio prije Nothing Else Matters predstavio je solo točku Kirka Hammetta, koji je ipak plео nježne akustične, gotovo klasično barokno zakrivljene motive, kakvi su tiho najavljivali da se iza ugla skriva izvedba te balade! Bez kukanja, molim! Energija je bila fenomenalna i izazivala je žmarce duž kralježnice. To je vrijedilo praktički za cijeli koncert. Toliko naježene kože moja koža nije prošla već jako, jako dugo, kao ovaj put na koncertu Metallice u Zagrebu. Još obavezni Enter Sandman i regularni dio nastupa završava.
No bend je uskoro opet s nama. Hetfield najavi prvu skladbu otprilike ovako: “To je točka koncerta kad Metallica uvijek odsvira obradu. Odsvirat ćemo vam skladbu benda koji nas je inspirirao da počnemo svirati glazbu!” Mamma mia! Nema ljepšeg nego slušati Am I Evil? veterana N.W.O.B.H.M.-a Diamond Head u nabrijanim rukama metal titana kao što je Metallica. Magičan izbor među potencijalnim kandidatima kao što su Helpless, The Prince ili It’s Electric! U vremenima kad se Metallica iza vrata svojih garažnih početaka još sramežljivo trljala uz zvukove Diamond Heada, kar smo ostali. A ovaj put uz dvije autorske skladbe! Ne, nije bila Motorbreath i nije bila Whiplash, već kar otvaranje prvijenca “Kill ‘Em All” s Hit The Lights! Lavinsko rafaliranje svih raspoloživih mitraljeza postava je produžila još za očekivani Seek And Destroy i još posljednji put visoko na prste podigla iz blata promočenu, pomrzlu, ali zacijelo blaženu i zadovoljnu masu, koja je tako još posljednji put strumno zaplivala u bazenu blata zagrebačkog hipodroma!
Svakako je iz ovog događaja izvučen maksimum s obzirom na nepovoljne vremenske uvjete. Da je koncert odsviran u suhim uvjetima, bilo bi i povratne energije od mase više. No ona je već bila priličnu iscrpljena. Bila je bitka s hladnoćom (10-11°C), bila je promočena do kože… Tako da će trebati hitno pričekati novu priliku, kad će se Metallicu ići gledati u zatvorenu dvoranu ili ju presresti negdje vani, kad će nad Europom vladati područje visokog zračnog tlaka.
Možda bi čovjek ovaj put poželio čuti koji klasik više. Umjesto neke novije skladbe s “Death Magnetic”, još koju s “…And Justice For All”, ali kako god okrenuo, zastupljenost albuma “Ride The Lightning” u set listi je više nego sanjarska.
Čovjek nakon ovoga ne može reći ništa drugo nego da je Metallica ostala Metallica. Metallica za sva vječna vremena. To je bend koji navlaku gigantske super opreme ne koristi da bi skrivao svoje sviranje iza kozmetičkih pripravaka. Naravno, efekti za postizanje punog spektakla ponekad su nužni, ali kroz svu tu pozorničku mašineriju slobodno bljeska i sja sviranje izvedbe na pozornici sa svom rušilačkom zanesenosti duha prave neposlušnosti. Neprestano je pozornica puna momaka koji nezaustavljivo trče po njoj, stoje u dvobojima rame uz rame i potiču jedni druge tijekom špila. Djeluju kao 20-godišnjaci koji su se tek iz podrumske vježbaonice otisnuli na svoju prvu pravu turneju. Pristupačni i blizu masama. Naravno, govorimo o “domaćnosti” koliko ti ju dopušta glazbeni profesionalizam. Za Metallicu dakle nema “površnog prdca” lošeg ukusa, čučanja, kolebanja ili klecanja. Bend održava vehemenciju, snagu i pozorničku nepopustljivost unikata, koja opravdava njegovo titanstvo. Bez obzira na odvratno vrijeme koje nas je pratilo, na kraju krajeva baš je briga jesi li mokar, suh, blatan ili čist, smrdiš ili mirišeš. Računa se samo jedno. Vjera u metal! A nje je na ovom koncertu Metallice bilo u izobilju.
Nakon koncerta, dok se nepregledna horda opotecala prema svojim prijevoznim sredstvima, iznenada nas je sve pogodila neočekivana vijest! Umro je Ronnie James Dio! I tada smo shvatili zašto je nebo već cijeli dan tako neumoljivo žalovalo…
Setlista
1. Creeping Death 2. For Whom The Bell Tolls 3. Fuel 4. Ride The Lightning 5. Fade To Black 6. That Was Just Your Life 7. The End Of The Line 8. The Day That Never Comes 9. Sad But True 10. Broken, Beat And Scarred 11. One 12. Master Of Puppets 13. Battery 14. Nothing Else Matters 15. Enter Sandman —dodatak—- 16. Am I Evil? 17. Hit The Lights 18. Seek and Destroy
Galerija slika
