Mjesto: 02 arena / Prag / Češka
Datum koncerta: 01.07.2010
Broj posjetitelja: 15
Cijena ulaznice: 65 €
Aerosmith su bez sumnje jedan od najutjecajnijih sastava u povijesti rock glazbe, zato je velika šteta što se gospoda posljednjih godina sve rjeđe zaustavljaju na europskom tlu, a i tada je ljubiteljima bostonskog kolektiva zapravo nužan skok daleko preko granica domovine. Ovo druženje s legendama bilo je utoliko nužnije i zbog nedavnih svakodnevnih desanta proturječnih vijesti o skorom raspadu grupe. Je li stvarno bilo govora o nedostatku zdrave komunikacije na relaciji Steven Tyler / Joe Perry, ili je na djelu bila neka posebno lukavo skuhana tračarija čija je svrha bila potaknuti brbljanje medija, sad više nije ni važno. Aerosmith su na posljednjem samostalnom koncertu ovogodišnje europske turneje u svojoj klasičnoj postavi pokazali svu snagu i čarobnost koja se krije pod izlizanim perjem starog dobrog hard rocka. Prašku ljepoticu 02 Arenu praktički su stresli do temelja, a usput još jednom dokazali da stare rock & rolla face danas na pozornici mogu odlično proći i bez oslanjanja na tehnološki obilježena pomagala koja s glazbom, kao ni s njezinom interpretacijom, iskreno rečeno nemaju baš nikakve veze. Nikakvih iskričavih vizualizacija, nikakvih grandioznih scenskih konstrukcija ni veličanstvenih pirotehničkih kanonada. Praški koncert bio je čisti trijumf sadržaja nad površnosšću, a temelje mu je udarila odlična forma legendarnog bostonskog kolektiva.
Uvod bi slučajnom čitatelju lako mogao zvučati kao pretjerano fanovsko pisanje, ali činjenica je da ovako uvjerljivu, spontanu, nadahnutu, a istodobno rutinirano suverenu scensku predstavu nismo očekivali ni mi najoptimističniji “aero” štovatelji. Razloga zbog kojih smo mogli očekivati koncertni scenarij zavidne parodične vrijednosti (a po nešto vjerojatnijem razvoju događaja možda tek poneki nostalgični spust kroz diskografiju sastava) nije nedostajalo, pogotovo ako se prisjetimo Tylerovih nesretnih scenskih akrobacija, nastalih kao posljedica razvaljivanja raznim opijatima, koje su prošle godine nemilo pokopale planiranu veliku američku turneju sa ZZ Top te tako u očima kritične javnosti brzo dovele u pitanje smisao ponovnog pokretanja Aerosmith mašinerije.
Upravo je Tyler bio zvijezda večernjeg veselja u Areni. Steven je oduvijek slovio za glazbenika s iznimno razvijenim umjetničkim instinktom, još otkako je u ranoj mladosti u nekoj bostonskoj rupi vidio Hamiltona i Perryja kako oduševljeno vrte kostur Fleetwood Mac favorita “Rattlesnake Shake” i u naivnom entuzijazmu dvojice odmah prepoznao talionicu talenta. Uz to valja obavezno spomenuti dominantnost vokalistove scenske prisutnosti te suverenost vokalne isporuke, koju Tyler sa 62 godine na pozornici i dalje radosno spaja s čarobnjačkom “voodoo” koreografijom. Energija starine rock & rolla jednostavno je nevjerojatna, ta publika ni u jednom trenutku ne ostaje ravnodušna. Steven bez i najmanje naznake neodlučnosti u svakom trenutku dosiže rubove vrtoglavih visina klasika “Back In The Saddle”, njegov je glas suvereno vodio jednostavan, ali domišljato skrojen uvod u “What It Takes”, u bijesnu vokalnu nemanišinu izrastao je uz posudbu blues klasika “Baby Please Don’t Go”, a naravno je i uz najmanji napor ispljunuo jeftini predah uz onaj tako užasno dosadan, ali na žalost još ponekad nužan “Armageddon”. Na ovom je mjestu posve suvišno isticati da je ludo obožavanje plačljivih balada među mlađom populacijom, koja je na koncert došla prije svega zbog potrebe za doziranjem spomenutih plitkoća, kod zahtjevnijih posjetitelja koncerta izazivalo vidljive tragove ogorčenja. To je bilo popraćeno mrkim pogledima prema mlijekozubim momčićima koji su se neumorno trudili da vehementno udaranje punomasnog gitarskog riffanja ne bi omamilo njihove jednostavne mozgove ili, ne daj bože, čak uznemirilo seksualnu maštu njihovih gospodarica. Kad bi samo znali što propuštaju!
Najveći adut Aerosmitha u punom koncertnom zamahu krije se u bazičnosti same scenske postave. Ona ostaje zarobljenica starorokerskog konteksta. Stari prdci i dalje puno daju na treperenje trenutnog nadahnuća, unatoč tome što “živi” repertoar sastava ostaje osedlan ponajprije hitovima teške kategorije s kraja 80-ih i početka 90-ih, naravno očekivano i s “instant” vrhuncima “Get a Grip” ere, kojima su Aerosmith prvi put ozbiljnije (i s prepunom mjerom uspjeha) iskušali odzivnost mtvjevske publike. S klesanim rock & roll nabojem ovaj su se put do kraja ispucali “Eat The Rich” i “Living On The Edge”, malo više manevarskog prostora za spontanu improvizaciju Tylerova je ekipa naravno priuštila pri izvedbi starih bisera, od kojih se u sjećanje najdublje urezala razvučena izvedba Tylerove prve prave ljubavi “Mama Kin”, kojom je na sebe konačno skrenuo pažnju Brad Whitford izlivom sočnog gitarskog sola. Brad je s instrumentalnog gledišta nedvojbeno jači dio gitarskog dvojca sastava i, ako što, žalili smo samo zbog njegove suzdržanosti, zbog koje smo ostali uskraćeni za inače poslovičnu slojevitost gitarskih dijaloga. S druge je strane veliku većinu tereta gitarske plotune na sebe preuzimao primjetno raspoloženi Joe Perry. Striček Joe je na krilima zanesenosti spretno žonglirao riffovima i (od gitarskog kolege također naslijeđenim) solažama. U trenucima je njegovo oduševljenje prelilo preko ruba, kao primjerice pri pogrešivoj posudbi “Stop Messin’ Round”, koju se prihvatio sa svojim, iskreno rečeno, ne pretjerano prezentabilnim vokalom.
Takve i slične stvari kod Aerosmith je naravno potrebno uzeti u zakup (slično kao što kod Stonesa uvijek padamo u nesvijest nad vokalnim eksperimentima Keitha Richardsa). U svakom slučaju, gospoda nam u Pragu nisu ostala dužna apsolutno ništa, naprotiv! Aerosmith u dva sata nisu ni jednom skinuli nogu s papučice gasa, a njihova forma i uigranost dosežu razinu koja može biti opomena i pouka mlađim generacijama glazbenika.
Setlista
1. Love In an Elevator 2. Back In The Saddle 3. Falling in Love (Is Hard on the Knees) 4. Eat The Rich 5. Pink 6. Livin’ on the Edge 7. What it Takes 8. Mama Kin 9. Cryin’ 10. Rag Doll 11. Stop Messin’ Round 12. I Don’t Want to Miss a Thing 13. Sweet Emotion 14. Baby Please Don’t Go 15. Draw The Line —dodatak— 16. Dream On 17. walk This Way 18. Toys In The Attic
Galerija slika
