Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Vila Manin / Codroipo (Udine) / Italija
Datum koncerta: 27.06.2010
Broj posjetitelja: 5000
Cijena karte: 35,00€ (u pretprodaji) / 41,00€ (na dan koncerta)
Svi znamo da je internet promijenio bioritam bendova. Čak su i rock dinosauri i ostala prapovijesna razbijačka priviđenja prisiljeni na prilagodbu. Internetski “download” doslovno je bendove danas katapultirao na pozornice. Redovito idu na turneje, i po nekoliko puta godišnje. Koncertne turneje tako postaju jedini pravi izvor zarade za bendove. Posljedično rastu cijene ulaznica, a vrijeme nastupa se skraćuje. I trend se nastavlja i u 2010., produbljuje se, učvršćuje, dobiva na težini, a publika ga sve više prihvaća kao nešto sasvim uobičajeno.
Jedan od takvih bendova statusa permokarbonskog vodozemca ostaju naši dobri stari progonitelji zahrđalih djevica i istrebljivači plemenite kapljice Jacka Danielsa, po domaće Motorhead. Tradicija godišnjih nastupa u sklopu festivala dovela ih je zapravo na jedini samostalni koncert, čiji su termin ugurali među festivalske. Ovaj put u susjedni Udine. Tko se sjeća prošlogodišnjeg srpnja, Motorhead su odradili tri takva samostalna špila u Italiji. Ovaj put jedan.
Sparan dan načeli su milanski Bulldozer. Bend koji je ove godine napunio 30 proljeća cijenjen je i priznat na domaćem terenu. Posve nekompatibilan za otvaranje koncerata tipa Motorhead, ali tako je odlučio organizator. Bulldozer se naime smatraju legendama talijanskog metala. Bend nije djelovao gotovo 20 godina, a onda se iznenada okupio prije dvije godine. Vrijeme okupljanja donijelo je na pozornicu burleskni, bulldozerovski začinjeni špas teater, koji je zabavljao uglavnom šačicu Talijana ispod pozornice, dok smo mi ostali iz oprezne udaljenosti trpjeli pozornički sadomazohizam koji bi trebao obuhvaćati neke oblike black metala, osobito zbog čestog unosa blast beat ritmova preko kojih su položeni iscjepkani rifovi. Nerazgovijetno hropćenje ekstremnog pjevanja još nekako pribrojimo i evo nas. U bezizražajnoj esenciji prapočetaka benda, u kojoj se dobro snalazi samo specifična osjetljivost talijanskih receptornih organa. Pola sata bilo je više nego dovoljno. Bendu inače želim prosperitet, a ostalim posjetiteljima koji iz inozemstva dolaze u Italiju slušati doista velike bendove svjetskog formata, prije svega to da se nikad više ne nađu ispod pozornice s Bulldozer. Bend je vrijedan konzumacije samo u sklopu domaćih, to jest strogo talijanskih festivala.
Dobri stari kancler Lemmy Kilmister sa svojom je ekipom stao na pozornicu točno u 21.30! Zanimljivo je bilo to da je ovaj put Motorhead došlo pozdraviti najviše 4000, možda 4500 posjetitelja. To je izuzetno iznenađenje, jer je prošlogodišnji kaos u Padovi i tamošnjoj Vili Contarini donio dvosatno kašnjenje zbog uništene prednje zaštitne ograde. Bio je to dan kad ti se na prizorište sruči 10.000 ludih glava i svi guraju u prvi red. Ovaj put koncert s upola manjom posjećenošću Motorhead u Codroipu bio je skrojen za one koji na koncerte idu “umirovljivati se”. Riječ je o mirnijim slušateljima. Ali što će ti, đavao ti ne da mira. Uz Motorhead naime ne možeš mirno stajati. I već su me u tome demantirale brojne pojave zavaljene u meku i udobnu travicu dvorišta Vile Manin, daleko, daleko od pozornice.
Posvetimo se dakle pozornici. Motorhead su rutinirano došli i pripremili, kako se i očekivalo, obilje zabave za prisutne. Lemmy vokal drži u pristojnoj formi, a on i za novo doba ostaje neumoljivo huktav, oštar i široko probojan u stilu prekooceanskog parobroda, samo što Lemmy zasad još nije tresnuo u santu leda! Nakon odlično uspostavljenog koncertnog raspoloženja, koje osiguravaju izvedbe klasika željeznog repertoara Iron Fist i Stay Clean, postava prelazi na noviji materijal koji malo smiri prisutne. U tom je razdoblju osobito zanimljiva najava skladbe Rock Out iz Lemmyjevih usta: “This song is called Rock Out with your cock out!” Kroz uvodni balet ljuljaju se rame uz rame Campbell i kancler, a postava već prašta rifove kroz nezaobilaznu Metropolis te se tako probija do još jednog klasika. Over The Top! Uz poticanje Phila Campbella da publika izbaci iz sebe toliko buke koliko je nikad u životu nije bila dionikom, Lemmy za kraj zakucava da Motorhead ovu pjesmu posvećuju baš svima u publici koji su ovaj put probudili svoja grla!
Bend se nikako ne želi i neće odlijepiti od promviranja zadnjeg studijskog albuma “Motorizer” (2008), koji je, iskreno rečeno, manje zanimljiv Motorhead album. Funkciju Sacrifice i Orgasmatron u set listi obavlja novija In The Name Of Tragedy (“Kiss Of Death”, 2006), koja se inače odlično složila s klasičnim repertoarom u set listi. Potonja skladba i dalje uključuje fenomenalnu bubnjarsku solažu grčkog plavušana sa švedskom putovnicom Mikkeyja Deeja. Besprijekorno i savršeno!
Dobrodošle cvjetke s albuma “Another Perfect Day” (1983) naposljetku više nisu meta kritika, jer je riječ o jednom od nepravedno zanemarenih albuma benda, s integracijom gitare najvišeg kvocijenta inteligencije, kad je riječ o izričaju Motorhead, dakako. I ovaj put su dečki uspješno “maznuli” po ušima s I Got Mine i Just ‘Cos You Got The Power. Iznenađenje set liste bila je ovaj put skladba Cradle to the Grave, koja je izašla kao b-strana singla Eat The Rich s albuma “Rock N’ Roll” (1987). Više takvih super lijepih iznenađenja čovjek bi poželio, jer se koncert vrlo brzo prevesio u završnicu koju je najavio kratki rock n’ roll upaljač Going To Brasil, a potvrdila (u dometu benda Motorhjead) već gotovo mini ep Killed By Death. Dečki u novom dobu obično s tom skladbom zaključuju sve nastupe. Pa se ipak prikrala za finale regularnog dijela iza Killed By Death još i “Bastards” vragolija Born To Raise Hell. Ona je nakon Killed By Death samo potvrdila da Lemmyjev vokal (s obzirom na zahtjevnost oba refrena) zadržava nepojmljivu oštrinu vokalne detonacije i primjesu buntovništva rock n’ roll vuka samotnjaka, koji kroz bestijalni odraz upotrebe glasnica nipošto ne škrtari s količinom izdahnutih alkoholnih para. Sve to je napokon postavilo Motorhead među velikane rock glazbe.
Dečki su zvuk prešerno navijali prema gore tijekom koncerta. To je konstanta i što je više hučanja, brujanja i općeg maltretiranja zvučne opreme, bolje se osjećaju. Kao da su htjeli bukom doslovno pobiti publiku. Za kraj još Ace Of Spades, uz koji su mnogi u publici doživljavali nezaboravan delirij, kao da su prvi put u životu izgubili nevinost, a đavla na rogove bend je nabio još zadnji put s Overkill, koju je u završnici, u skladu s očekivanjima, razvukao. Kroz nepodnošljivu pozorničku mikrofoniju bend se oprašta od svojih obožavatelja.
Motorhead ne griješe. Pobjednici su koji rado kažu da čovječuljak pogrešno živi u uvjerenju o pobjedi, iako je već pri rođenju osuđen na konačni poraz. Dok god Lemmy bude zdrav i dok mu ekseri zabijeni među glasnice otrovno jedinstvenog porijekla ne zahrđaju, moći ćemo svjedočiti još mnogim fantastičnim druženjima s bendom. I ovaj put u Codroipu bilo je tako. Kromirana obloga glasnica služi Lemmyju posve uspješno i u 2010.!
No iskreno rečeno. Motorhead koncerte treba posjećivati u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Tamo bend iz sebe izvuče više, a njihovi koncerti tako ne odišu izravno samo golom rutinom. U Italiji se rutine osjeti naprosto previše. Ili ti publika razvali zaštitnu ogradu, ili te “umirovi” ispod pozornice. To Motorhead naprosto ne pokreće. S druge strane, postava nužno mora promijeniti set listu i malo promiješati redoslijed komada u njoj, jer je počela silno dosađivati svojom predvidljivošću. Prvi znak alarmantnog porijekla ovaj je put relativno slaba posjećenost koncerta u Codroipu. A prije svega, treba prestati silovati publiku “Motorizer” komadima. Oni nikad neće dosegnuti sjaj klasika osamdesetih, koje nam nakon iskustva izlizanog koncertnog repertoara zadnje tri godine još kako jako nedostaju. Nadajmo se da će nam se želje do prosinačke turneje benda po Njemačkoj ostvariti. Bend je bio silno škrt i koncert je završio za manje od sat i pol. Tko je Motorhead u Codroipu gledao prvi put, sigurno je došao na svoje. Motorhead naprosto ostaju provjereni jahači otadžbine rock n’ rolla, koji ne znaju i ne mogu zatajiti.
fotografije: Mojca Perdih
Setlista
MOTORHEAD:
1.Iron Fist
2.Stay Clean
3.Be My Baby
4.Rock Out
5.Metropolis
6.Over The Top
7.One Night Stand
8.The Thousand Names Of God
9.I Got Mine
10.Cradle to the Grave
11.In The Name Of Tragedy
12.Just ‘Cos You Got The Power
13.Going To Brazil
14.Killed By Death
15. Born To Raise Hell
—dodatak—
16.Ace Of Spades
17.Overkill
Galerija slika
