Mjesto: Amfiteater Camerini / Piazzola sul Brenta / Italija
Datum koncerta: 08.07.2010
Broj posjetitelja: 12000
Cijena ulaznice: 65 €
Prošli petak RockLine ekspedicija, prerano raspoložena, ponovno je krenula prema Italiji. Lokacija nam je već bila poznata: središnje dvorište amfiteatra Camerini, smještenog u spokojnom srcu gradića Piazzola sul Brenta, koji ove godine doista ne štedi na ponudi vrhunskih koncertnih događaja. Razlog za ponovni “laganini izlet” ovaj se put krio u nastupu Marka Knopflera; glavni pokretač službeno nikad preminulih Dire Straits skotrljao se naime nizbrdo do padske nizine. Živog i zdravog uhvatili smo ga baš iza zidova amfiteatra Camerini.
Knopflerov posjet Padovi, za razliku od našeg zadnjeg susreta s njim (RockLine reportažu pogledaj ovdje), prošao je u nešto mirnijem tonu. Markovo raspoloženje bilo je odlično, okrunio ga je iskrenim kontaktom s publikom, kojoj na samom početku večeri nije zaboravio uputiti nekoliko kratkih opisa bezazlenog oduševljenja što ga tradicionalno obuzme pri svakom posjetu Italiji. Tko bi mu zamjerio, amfiteatar Camerini je predivna lokacija, zapravo skrojena po mjeri gitaristova profinjenog glazbenog izraza. Knopfler je većinu večeri presjedio na okretnoj stolici (sam je u šali dodao da sjedeći puno bolje vidi). Poznato je da ga već duže muče problemi s leđima, pa je bio primoran tjelesnu aktivnost na pozornici svesti na minimum. Pri čestoj izmjeni gitara (Mark naime jednu šesterožičnu prijateljicu zamijeni drugom gotovo nakon svake skladbe) pomaže mu uslužno osoblje pozornice.
Zvučna slika bivšeg “mainmana” Dire Straits danas je sve prije nego jednočinka glazbenog majstora, u prvom redu riječ je o timskom radu osmorice s jasno podijeljenim ulogama. Mark Knopfler je countryjaštvo minulih godina na posljednjem albumu Get Lucky (RockLine recenziju pogledaj ovdje) zamijenio ležernim istraživanjem čari otočke folk glazbe, pri čemu se više nego ikad prije oslanja na glazbeni doprinos pratećeg sastava. U hvatanju folkovskih motiva i gnječenju u prepoznatljiv zvučni oblik sudjeluje skladno orkestrirano šarenilo instrumenata, od violine, kontrabasa, flaute do simpatično udomaćenog zvuka harmonike. Oslanjajući se na šareno zvučno opremljenu pratnju, gitarist je stalno izazivao dijaloge, puno je prostora ostavljao puhačkoj sekciji, s kojom se najradije upuštao u opuštene, razvučene rasprave. Na vrhuncima svih tih igrarija Knopfler je razvijao svoj prepoznatljivi minimalizam, koji se uvijek iznova čini kao neiscrpan izvor glazbene čarolije i intimnih osjećaja. Uz očaravajuću gitarsku igru bili smo spremni oprostiti čak i mjestimice poprilično smetajuću hrapavost njegova glasa, koja se s godinama bezobrazno ušuljala među debele slojeve melankolije i tuge.
Mark Knopfler predstavio je višetisućnoj mnoštvu vrhunce svog solističkog glazbenog puta, nije smjelo izostati ni nekoliko trenutaka s aktualnog albuma, a povrh toga naravno je dodao i malo predvidljivog prekopavanja po ostavštini Dire Straits. Ako se na trenutak prvo zaustavimo baš kod njih: Mark je predvidljivo posegnuo za “Telegraph Road”, “Brothers In Arms”, “So Far Away” te naravno “Sultans Of Swing”, koja je od navedenih zazvučala daleko najuzdržanije. Ostatak se sveo na rutinsko oživljavanje nostalgičnih uspomena. Oduševila je ponajviše interpretacija materijala iz razdoblja nakon Dire Straits. Uz već uobičajene “What It Is”, “Hill Farmer’s Blues” i “Sailing to Philadelphia” Mark je razbacivao poslovičnom briljantnošću gitarske igre, koja se uporno bacala na boje sentimentalnosti.
Vrhunce koncertnih nastupa Marka Knopflera odavno više ne treba tražiti u podgrijavanju starih stvari, bez obzira koliko prašine oduševljenja i emocija one podignu, nego u svježim autorskim pristupima, koji danas iz glazbenika na pozornici iscijede neusporedivo više iskrene životne energije. Večernje druženje s legendom iza zidina središnje koncertne lokacije sada već domaće Piazzole sul Brente poslužilo je upravo kao potvrda te činjenice. Koncerti Marka Knopflera nedvojbeno ostaju jamstvo vrhunskog glazbenog iskustva, koje bi si svaki glazbeni sladokusac morao priuštiti barem jednom godišnje.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Border Reiver 2. What It Is 3. Sailing to Philadelphia 4. Coyote 5. Prairie Wedding 6. Hill Farmer’s Blues 7. Romeo & Juliet 8. Sultans of Swing 9. Done With Bonaparte 10. Marbletown 11. Monteleone 12. Speedway at Nazareth 13. Telegraph Road —bis— 14. Brothers in Arms 15. So Far Away 16. Piper to the End
Galerija slika
