Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: St. Veit
Datum koncerta: 09.07.2010
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 25 eura
Budući da se časni starine gitare poput Jeffa Becka tek rijetko pojave u našim krajevima, ekipa Rocklinea je naravno iskoristila priliku i odvojila vrijeme za skok na austrijsku Korušku, gdje se bivši član Yardbirdsa i zvijezda Antonionijeva filma Blow up nedavno zadržao sa svojim pratećim sastavom. St. Veit ili Sveti Vid na Glini, kako je primijetio Marko Prpič upravo dok smo se vozili pokraj svijećama okićenog grada u kojem je prije nekog vremena u prometnoj nesreći poginuo koruški veljak Haider, gradić je tek streljaj udaljen od Celovca. I lokacija za koncert (dvorište tamošnjeg dvorca, taman dovoljno veliko za nekih petsto glava) bila je više nego prikladna za atmosferu i žanr kojemu je Beck vjeran već dugi niz godina, a koji bi se možda najbolje opisao oznakom ambijentalni fusion. U tom duhu nastao je i Beckov posljednji album Emotion and Commotion (Rockline recenziju pročitaj ovdje), koji su glazbeni kritičari već proglasili pločom godine.
Da se Beck definitivno vratio među žive, potvrdio je i siguran nastup u Svetom Vidu. Od posljednje inkarnacije pratećeg sastava, koju smo mogli diviti na DVD-u Live at Ronnie Scotts (Rockline recenziju pročitaj ovdje), ostao je samo klavijaturist Jason Rebello, a njemu su se na basu pridružila Rhonda Smith (Prince) i bubnjar Narada Michael Walden, koji je zamijenio legendarnog Vinnieja Colaiutu. Jeff je točno u devet udario klasicima Stratus i Led Boots, a za njima su slijedile pjesme s novog albuma, poput Corpus Christi Carol i Hammerhead. Naravno, nije izostala ni skladba People get ready, koju je gitarist svojedobno pjevao s Rodom Stewartom, kao ni profinjena instrumentalna obrada Beatlesa A day in the life.
Beck je u vrućoj srpanjskoj večeri još jednom potvrdio svoje majstorstvo. Nenadmašan osjećaj za dinamiku i sposobnost da pod uvježbanim prstima i najjednostavnije melodije zvuče monumentalno samo su dvije od njegovih brojnih odlika. Originalnom zvuku pridonosi i činjenica da majstor svira bez trzalice, i to tako da palcem desne ruke udara po žicama, dok se ostali prsti u međuvremenu spretno poigravaju gumbima i ručicom tremola njegovog vjernog Stratocastera. Tako Beck ima potpunu kontrolu nad svojim zvukom. Pred kraj se gitarska legenda skladbom How high the moon poklonila nedavno preminulom Lesu Paulu, a nastup je zaključila obradom operne arije Nessun dorma.
Jeff Beck je dakle posljednjim albumom i ovogodišnjim koncertima vjerojatno požnjeo barem toliko uspjeha koliko ga je imao na vrhuncu svoje duge karijere i napokon se vinuo uz bok velikom rivalu Ericu Claptonu. Unatoč velikoj popularnosti koju gitarist uživa posljednjih godina, za svoje nastupe većinom bira nešto intimnije lokacije, kao što su npr. Ronnie Scotts i spomenuto dvorište koruškog dvorca, gdje se jasno čuje svaka odsvirana nota i gdje glazba diše zajedno sa slušateljima. Skromnije pozornice omogućuju majstoru bolju interakciju s publikom i u svakom su pogledu prikladnije za podupiranje njegove profinjene poetike. Stadioni neka ostanu za Claptona.
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Eternity’s Breath 2. Stratus 3. Led Boots 4. Corpus Christi 5. JB/NMW shred 6. Hammerhead 7. MNA Na Eirean 8. solo bas kitara 9. People Get Ready 10. Rollin & Tumblin 11. Big Block 12. Over The Rainbow 13. Blast From The East 14. Angels (Footsteps) 15. Dirty Mind 16. Brush With The Blues 17. Higher 18. Day In The Life —dodatak— 19. How High The Moon 20. Nessun Dorma
Galerija slika
