Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Messegelande / Balingen / Njemačka
Datum koncerta: 15.07.2010
Broj posjetitelja: 14000
Cijena karte: 85€ (dvodnevna karta)
Iza nas je burna noć zagrijavanja u koncertnom društvu Saxon, Demon i Blitzkrieg, prave poslastice za sve ljubitelje klasičnog zvuka metalskih dostignuća koja je svijetu glazbe podarila N.W.O.B.H.M. Tako je svanuo prvi dan 15. festivala Bang Your Head!!!. Bio sam duboko udubljen u hvatanje daha pod ledeno hladnim tušem VIP kampa u neposrednoj blizini festivala, kad su u 10.00 sati na pozornici festivala počeli alternativci The New Black. Nijemci, koji su nekako pomiješali elemente metala i spojili ih s iskrivljenim zahvatima modno trendovskog groove zvuka oznake “alternativno”, poslužili su kao pokusni kunići i potvrdili da je festivalska pozornica spremna na sve izazove. Dečki su kroz brzopotezni i melodično zapaljivi Everlasting, pa dalje Welcome To Point Black, More Than A Man, Ballad Of Broken Angels uspješno odradili ulogu benda koji otvara festival. Po onome što se čulo, svirka je bila sigurna, uz potporu kvalitetnog ozvučenja, a vodio ju je muževan vokal srednje visine, koji bi se lako snašao i u “grunge” vodama. Inače sve najbolje bendu, ali ipak mislim da bendovi takvih žanrovskih okvira nikako ne pripadaju na festival kova Bang Your Head!!! Njihova glazba jednostavno je namijenjena tinejdžerkama koje posjećuju MTV-jevsku ponudu raznih euro festivala tipa Nova Rock ili FreQuency.
| ENFORCER: 10:50 – 11:30 |
Stvari su postale na moć zrele i ozbiljne kad su na pozornicu stupili mladi old school N.W.O.B.H.M. revitalisti Enforcer iz Švedske. Tek tada se Bang Your Head!!! festival doista probudio u svojoj misiji. Mladi švedski metalski nadobudnici ovog su svibnja izdali svoj drugi studijski album pod nazivom “Diamonds”. Metal Vice, koji se otvara u staroškolskom “preludiju” tipa Doctor Doctor klasika U.F.O., odmah je pokazao od kakvog su tijesta zamiješani Enforcer. Da je Skandinavija meka fantastičnih glazbenika kojima ne manjka talenta i želje za dokazivanjem, nije nova priča. I Enforcer su još jedna jedinstvena stečevina za metalski svijet. Oživljavaju naime poslanje starokopitnih britanskih bendova iz prve polovice osamdesetih. Dakle nešto što smo u preobilnoj poplavi ekstremnih bendova u metalu 2010. na trenutak zaboravili. A to je dobro i više nego poželjno.
Precizno sviranje, rifovi ukrašeni harmonijama vođenima tercama, često trzanje preko rifova, aktivna svirka i trčanje po pozornici, mahanje glavama rame uz rame naslijeđeno od Judas Priest i naravno Spandex posvuda, čvrsto zategnut do međunožnog muškog dijela! Čak i frizure ošišane u pravom retro stilu metalskih veterana. Briljantna uigranost i, za mlade godine djelovanja, suvereno vladanje golemim prostorom pozornice već je na samom početku festivala donijelo prvo od svih lijepih iznenađenja koja je događaj još skrivao!
GRAND MAGUS 11:40 – 12:30
Sljedeći su pozornicu zauzeli predstavnici skandinavske metal škole, Šveđani Grand Magus. Njihov je princip potpuna suprotnost živahnom karakteru njihovih prethodnika na pozornici, jer trio iz Stockholma stavlja na depresivnu magiju stoner metala. Grand Magus odsvirali su reprezentativne skladbe posljednja tri albuma, dok su stariji materijal svojih prvih dvaju studijskih izdanja 2010. očito već izbacili iz repertoara živih nastupa. Otvaranjska skladba Kingslayer poslužila se dvostrukom bas pedalom i posljedično bržim ritmom te se time udaljila od pojma tradicionalnog doom metala odnosno usporedbe sa slavnim sunarodnjacima Candlemass. Formula glazbe Grand Magus jednostavna je, jer im prisutnost samo jedne gitare ne ostavlja puno manevarskog prostora, no unatoč tome spretno popunjavaju cjelovitu zvučnu sliku. Heavy metal rifovi s dozom bluesa začinjeni su srednje brzom pratnjom ritam sekcije, a na glazbenu podlogu odlično se priljubio vokal vođe sastava, na koncertu u Rainbow majici odjevenog Janneja “JB” Christofferssona, čija je boja glasa naprosto stvorena za melankoličan zvuk Grand Magus izražajnosti. Povremeni hard rock rifovi i back vokali (primjerice u pjesmi Hammer Of The North), koji za trenutak, neobično za taj žanr, povuku čak i na harmoničnu melodiku, karakteristike su koje Šveđane izdvajaju iz generičnosti nekih drugih predstavnika stoner metala. Šveđani su bez obraćanja publici između skladbi jurili kroz svoj repertoar i nastup zaključili jurišnom The Shadow Knows, čime im je namijenjeno vrijeme (pre)brzo isteklo. Grand Magus predstavili su se u dobrom svjetlu, jer su kvalitetnim nastupom zasigurno privukli pažnju svih ljubitelja prljavog heavy metala.
| FORBIDDEN: 12:40 – 13:30 |
Raznoliki popis izvođača nastavio se s Bay Area thrash metal veteranima Forbidden. Oni su ovdje prvi put nastupili prije dvije godine. Dakle 2008., odnosno u godini ponovnog okupljanja. U razdoblju novog rođenja tih thrash metal majstora nastali su začeci petog studijskog albuma, a bend je zadesila još jedna promjena u sastavu, i to tako da je Glenna Alvelaisa u postavi zamijenio gitarist Steve Smyth, koji je k Forbidden došao iz Nevermore, a surađivao je i s još jednim titanima Bay Area scene, Testament.
Ako u džepu imaš albume kao što su “Forbidden Evil” i “Twisted Into Form”, stvarno se ne isplati štedjeti municiju, zar ne? Kvintet, koji je prolio poveću litražu znoja usred nesnosne podnevne žege, udario je s Infinite (“Twisted Into Form”) i na tom albumu ostao kroz prve tri skladbe. Ima li što ljepše nego pratiti fanatičan rad obojice gitarista, Locicera i Smytha, koji nadnaravnom brzinom jure preko vrata gitare, a sve se dimi od čitave plejade udarenih tonaliteta, najodštekanijih kombinacija sola? Ako u nečemu zbilja možemo uživati kad je riječ o Forbidden, onda su to gitarska sola (“Dobro jutro!” ljubitelji Heathen i Testament). Russ Anderson, koji je po svoj prilici najviše patio na suncu od cijele ekipe, ovaj put nijednom nije koristio “cat walk”, nego se više-manje njihao u sjeni kroz 50 minuta na glavnoj pozornici, pokriven sunčanim naočalama. Kao “riđan” sigurno zna da mu nije najbolje izlagati se sunčevim zrakama usred podneva. Russ je otpjevao suvereno, doduše ne najsnažnije, kako bi čovjek očekivao, ali posve zadovoljavajuće.
Ljudima je dobro trgalo glave, ali thrashera pod pozornicom bilo je manje. Ove godine BYH!!! nije ponudio tako dobar thrash metal kao prošle. Forbidden svakako nisu zaobišli poklon Ronniju Jamesu Diu. Prihvatili su se fenomenalne black sabbathovske klasike Children Of The Sea. Smyth i Locicero prije toga su ponovno zamijenili gitare i iz njih izvukli detonirajuće rušilački zvuk u rifu, koji je na najljepši mogući način oživio zvučni potpis “majstora rifova” Iommija. Forbidden su svoj nastup zaključili u visokom stilu s Chalice Of Blood, koja je izazvala najviše povratne buke s publike. Anderson je u jednoj od stanki upozorio da je sastav upravo potpisao ugovor za izdanje petog studijskog albuma s etiketom Nuclear Blast Records, a Forbidden su predstavili i posve novu pjesmu Adapt Or Die, koja je po onome što se čulo nedvojbeno zaslužila mjesto u repertoaru. Ta je skladba i vrlo obećavajuća najava novog albuma koji će, ako se bude razvijao u smjeru Adapt Or Die, zasigurno biti jedan od vrhunaca thrash metal izdanja.
| SABATON: 13.40 – 14.30 |
“Sabaton u svako selo” mogao bi biti slogan za švedske “čeličane” od 2005. do danas! Power metalci, koji traže popularnost među metalcima u ratnom obješenjaštvu, u vremenu kad je svijet sve prije nego naklonjen power metalu, nevjerojatno su uspješni! Sabaton su naime nastali na prijelazu tisućljeća! To je taman dovoljno da su okusili višnju na vrhu šlaga voćne salate zvane “power metal revival”.Svakako se prkos benda isplatio. O popularizaciji njihove glazbe unutar metalskih krugova ne vrijedi ni trošiti riječi. Dovoljno je sjetiti se zadnje turneje, kad su Sabaton otvarali koncerte pred HammerFall i svojom ih suverenošću uvijek opasno izazivali (u dodijeljenoj ulozi predgrupe).
Bend je dotad pod pozornicom skupio daleko najviše sljedbenika, koji su ludovali u žezi uz sastav. Sabaton su iskoristili veliku pozornicu u svakom pogledu. Sekstet, u kojem daleko najviše scenske kinetike pokreće pjevač Joakim Broden – mali ljudski oklopnjak, sudeći po odori i smiješno zabavnoj kombinaciji Top Gun Ray Ban naočala i indijanskog irokeza, na pozornicu je dovukao i prave pirotehničke efekte.
Dečki su kroz himnične napjeve skladbi Cliffs Of Gallipoli, Primo Victoria i Screaming Eagles nosili na krilima predane obožavatelje, koji su kasnije na festivalu prvog dana stvorili daleko najdulju kolonu u grozničavom čekanju na autograme benda. Valja spomenuti i nogomet, koji je Joakim igrao s obožavateljima pomoću napuhane lopte. U stvaralačkom smislu zasigurno manje zanimljiv bend festivala, a i po prijeđenim kilometrima (zanimljivo da to vrijedi i za glavne nositelje dana, HammerFall), ali kako god okreneš, energija je bila pozitivna, a koncert izvanredna zabava i radost, na kojem su dečki iz Faluna još jednom požnjeli visoke simpatije publike. I to obožavatelja različitih dobnih kategorija. Od pravih metalskih “golaća” do onih zrelo sijedih starosti odnosno metal gurua. Sabaton su intenzivan i više nego uspješan nastup u Balingenu okrunili očekivanom himnom Metal Machine / Metal Crüe!
| LOUDNESS: 14.40 – 15.30 |
Da mi je netko rekao da ću u ovom životu vidjeti Loudness vlastitim očima, a povrh svega ih istodobno i čuti ušima, smatrao bih ga potpunim ludakom. I nevjerojatno kako se svijet okreće. Upravo su Loudness na kraju bili onaj bend zbog kojeg mi je ovogodišnji Bang Your Head!!! festival bio toliko privlačniji. Prvi su u nizu festivalskih nastupa u Europi za Loudness upravo oni u Balingenu.
Loudness se danas zapravo nalaze u postavi koja je snimila sve glavne albume osamdesetih. Uz iznimku bubnjara. Na to su mjesto Akira Takasaki (gitara), Minoru Niihara (vokal) i Masayoshi Namashita (bas gitara) u redove Loudness pozvali Masayukija Suzukija, nakon što je njihov originalni bubnjar Munetaka Higuchi prošle godine preminuo od ciroze jetre.
Iako je gustoća kose po kvadratnom centimetru vlasišta manja pa više ne omogućuje košate natapirane frizure kakvima su naši Loudness dečki osamdesetih vehementno rušili djevojke pod sobom, a “trenirka jogging meets baseball oprema” (vrijedi za Yamashitu i Takasakija) zamijenila je nekadašnji Spandex, šminku i onaj kič s lancima, Loudness su u Balingen došli dokazati da ih potencija i bučnost još nisu napustile! Glasnost!!! Niihara, koji je obukao samo traperice i šešir, zadržao je izvanrednu visinu. Grleni visoki vokal! Kao u najboljim danima! I u Balingenu ga nije izdao ni u jednoj točki.
I? Loudness nisu mogli ponuditi bolji potez. Odsvirali su praktički cijeli materijal s albuma kroz osamdesete s Niiharom na vokalu. Dakle svoje zlatno i najplodnije razdoblje, koje je među poznavateljima glazbe daleko najcjenjenije. Melodična hard rock škola, koja se na trenutke svojim povampirenim rifovskim držanjem svakako bestidno bavi stečevinama tradicionalne škole heavy metala, kroz jedinstvene klasike Crazy Nights, Crazy Doctor, Esper, Heavy Chains, Let It Go, S.D.I. i naravno zaključnu “bombu” Loudness sa studijskog prvijenca “The Birthday Eve” (1981) dočarala je pojavu Loudness kao jednog od najimpresivnijih nastupa prvog dana festivala.
A pojava na pozornici? Takasaki je potpuno lud! Iako je to prilično statičan gitarist, koji rijetko napravi korak ili dva na svom mjestu, njegovi prsti luduju po gitari. Koristi isključivo tri prsta, a njima svira solo nevjerojatnom brzinom, preciznošću i pritom zadržava jedinstvenu kontrolu nad onim što radi. Gola je potvrda recimo usijani srednji instrumentalni dio skladbe S.D.I., u kojem Takasaki odradi pravu malu školu briljantnih vražjih trikova u kategoriji izmamljivanja najluđe nesluđenih gitarskih akrobacija. Pravi mali gitarski mag, koji visoku začinjenost sola kruni i jedinstvenom uporabom tremola! Loudness ostaju ime vrijedno svakog grijeha. U repertoar su ubacili i jedinu skladbu “Mike Vescera ere”, In The Mirror. Dečki blizu Abrahamovih godina tako su nanizali pravi raj za sve one staroškolske nostalgičare kojih na BYH!!! festivalu naravno nikad ne nedostaje. Svaka čast! Škola japanske perfekcije, koja u svojoj neuništivoj konstrukciji očito ne može zatajiti ni zahrđati! Samo da su našli vremena i novca za samostalnu europsku koncertnu turneju! Još nešto. Niihara pri kretanju po pozornici nije skrivao ozljedu desne noge. Ne znam radi li se o trajnom oštećenju ili ne, nadajmo se da će s pjevačem što prije sve biti u najboljem redu.
ANVIL 15:45 – 16:40
Spremni za dozu dobrog starog metala, kad je ta vrsta još bila u povojima? Evo Anvil! Nastup Anvila bio je jedna od zanimljivijih ponuda ovogodišnjeg Bang Your Head!!! festivala. Kanadski trio nastupio je rano poslijepodne, otprilike u sredini s obzirom na cjelokupni popis izvođača, ali da je povijest razvoja metala tekla drukčije, lako se moglo dogoditi da Anvil nastupe kao zadnji – u ulozi nositelja dana, kao što bi to mjesto pripalo recimo Slayerima, da ih je festival ugostio. Upravo o toj temi, o tome kako je tok povijesti Anvile nepravedno nanio negdje sasvim na rub razvojnog stabla metala, govori prije dobre godine izdani dokumentarac “Anvil! The Story of Anvil”, koji je Kanađane (barem nakratko) ponovno aktualizirao i na nešto široj sceni. Uvjeren sam da ganutljiva priča nekoć vrlo utjecajnog benda dotakne svakog gledatelja, zato se u znak potpore pod pozornicu zasigurno uputio svaki posjetitelj koji je dotični dokumentarac već pogledao.
Kanadski trio čine dva originalna člana, od 1978. aktivni vokalist/gitarist Steve “Lips” Kudlow i bubnjar Robb “Geza” Reiner, a postavu nadopunjuje već poldrugo desetljeće prisutni basist namrštenog pogleda Glenn Gyorffy. Nastup se vrti oko Lipsa, koji je središnja figura Anvil priče. Vedri i nasmijani gitarist zadužen je za održavanje kontakta s publikom, za obraćanja, a meta pogleda ostaje i tijekom samih skladbi, jer su stalna sola sastavni i prepoznatljiv dio njihove glazbe. Čovjek tako cijelo vrijeme pokazuje svoju brzoprstost, što nastup čini atraktivnim, ali istodobno gubi na samoj udarnosti, iako je upravo udarnost poanta Anvilove biti i njihov zaštitni znak. Većina odsviranog seta sežu u vrijeme prve polovice osamdesetih, prisutnima su servirali između ostalog Winged Assassins, 666 i Mothro, nezaobilazne klasike u kojima se speed metalski tempo susreće s mesnatim rifovima prljavog rock’n’rolla. Odmak od standardnog zvuka predstavljala je skladba novijeg datuma Thumb Hang, koju je Lips u predgovoru posvetio besmrtnom Diu, jer je upravo ploča Black Sabbatha “Heaven & Hell” (1980) navodno bila glavna inspiracija spomenutog slatkiša s izrazito sporom, doomerskom melodijom. Nakon odsvirane najprepoznatljivije skladbe Metal On Metal bilo je jasno da je zanimljivog susreta s jednim od prvih sastava u povijesti metala s druge strane bare kraj.
JON OLIVA’S PAIN 16:55 – 17:55
Nakon iskonskog Anvil šuša došlo je vrijeme za melodiku. Nakon prošlogodišnjeg posjeta BYH!!! festivalu na večeri zagrijavanja, ovaj je put majstor spajanja melodičnih zahvata i heavy metala Jon Oliva bio gost glavne pozornice. Bivši vođa Savatage s bendom je početkom godine izdao četvrti studijski album “F estival”, koji ovog ljeta predstavlja uživo na nekoliko europskih koncertnih termina. Koliko ga već uopće uvrsti u repertoar – znamo naime da na koncertima benda Jon Oliva’s Pain od nastanka glavnu ulogu imaju klasici Savatage. Ništa drukčije nije bilo ni ovaj put.
Druženje je otvorila uvodna skladba spomenutog aktualnog albuma “Festival”, Lies, a nastavak s klasikom “Handful of Rain”, Chance, požnjeo je prvi val oduševljenja Savatage fanova, koji na Olivinim koncertima uvijek čine veliku većinu posjetitelja. Jon je vokalno u dobroj formi, njegovi oštri uzvici ravno iz grla i u Sirens još uvijek znaju nakostriješiti dlake! Oliva većinu vremena provede ispružen na stolcu pokraj klavira u sredini pozornice, a u trenucima kad nije izvlačio zvukove iz njegove sredine, povremeno bi prošetao do ruba pozornice. Tek tada se moglo primijetiti moćnu (blago rečeno) građu njegova tijela, koja se nakon tragične smrti brata Crissa Olive 1993. širi na sve strane i kojoj kao da nema kraja. Kao i prijepodne Grand Magus, i Jon je nosio majicu u spomen na Dija, s kojim je bio u prijateljskom odnosu i s kojim je dugo godina surađivao. Upravo je Believe odsvirana s posvetom Diu, zato je Dio klasik Rainbow in the Dark bio iznenađenje, iskreno rečeno jedino u satu nastupa koliko je pripalo petorki na pozornici. U repertoaru je bilo malo vremena za autorski rad benda – uz uvodnu pjesmu na jelovniku su se našle samo još Death Rides a Black Horse i Festival. Povučena crta pod nastupom pokazuje već poznate zaključke: jedinstvena kemija Savatage napjeva uvijek nailazi na topao prijem, koji Jon Oliva svojim karizmatičnim vokalom samo još jače puni energijom, dok preostaloj četvorki, unatoč profesionalnom pristupu i izvedbi dostojnoj velike pozornice, ostaju samo mrvice.
Opet se dakle možemo pitati: Kad ćemo, dovraga, dočekati Savatage reunion?
DORO 18:10 – 19:20
Doro Pesch vjerojatno je najpoznatija žena u svijetu metala, u kojem je prisutna već gotovo tri desetljeća. Žilavosti joj sigurno ne nedostaje. Karijeru je započela u njemačkom heavy metal sastavu Warlock, a krajem osamdesetih otisnula se na samostalni put, čije uspjehe još uvijek žanje. Kroz godine je Doro na svoju stranu pridobivala obožavatelje, čija se poslovična vjernost pokazala jednim od ključnih čimbenika na ovom festivalu, jer su vjerni Nijemci svoju idolicu poduprli u velikom broju. Općenito je njemačka publika poznata po bezuvjetnom praćenju domaćih izvođača na sličnim događanjima, stoga gužva na prostoru, koja se mogla usporediti s onom tijekom nastupa nositelja dana HammerFall nekoliko sati kasnije, nije nimalo iznenađenje.
Njezina ekscelencija, kako bi Doro nazvali obožavatelji Warlocka, ostaje koncertni doživljaj u kojem će uživati svaki heavy metal gurman. Izvanredna scenska igra, karizmatična osobnost i naposljetku izgled magneti su na koje Doro stavlja. Dobro je svjesna svoje ženstvenosti, stoga taj atribut vrlo rado ističe i tjera slinu njemačkim metalcima s “bundes liga” frizurama i tonama našivaka na ramenima. Odjevena u priliježuću kožu, Doro je cijelo vrijeme pozirala na kraju “cat walka”, samo metar udaljena od publike, te je tijekom instrumentalnih dijelova trčala do članova pratećeg tima i pozirala i s njima. Doro to jednostavno zna, u tome je prvakinja. Okosnicu nastupa očekivano je činio vijenac vazdazelenih hitova Warlocka, kojima je dodala još svoje Running From the Devil, Burn It Up ili Always Live To Win, da istaknem samo najpoznatije. Karavani oponašatelja Dija heavy metal kraljica pridružila se i sama s odsviranom Egypt (The Chains Are On), ali joj više nego za samu izvedbu idu pohvale za izbor! Valja istaknuti bubnjara Johnnyja Deea, koji s vojničkom preciznošću udara po svom topništvu i posrećeno izmjenjuje jednu i dvostruku bas pedalu, čime u skladbe unosi više kinetike. Unatoč svim pohvalama, u oči bode praktički ista set lista kao na prošlogodišnjem Wacken Rocks South festivalu (reportaža ovdje), razvlačenje refrena Warlock klasika All We Are u nedogled i na trenutke pretjerano laskanje publici tijekom obraćanja.
KROKUS 19:40 – 20:50
U međuvremenu su već počeli koncerti u dvorani, što je novost u ponudi ovogodišnjeg Bang Your Heada. Obje večeri u dvorani su nastupala po tri benda, pa je ponuda izvođača u kvantitativnom pogledu bila najbolja do sada. Prvi su u dvorani nastupili švedski death/thrash metalci Darkane, no ja sam se bez trunke oklijevanja odlučio ostati pred glavnom pozornicom, gdje su nastupili Krokus, očevi švicarskog hard rocka i jedan od glavnih razloga mog posjeta njemačkom festivalu. Krokus su svoje zlatne godine proživljavali u prvoj polovici osamdesetih, a danas se svim silama trude vratiti popularnost, no što će, hard rock je već dulje vrijeme u zalazu. Nedavno su na tržište plasirali svježi album Hoodoo, a s tim nadprosječnim izdanjem u džepu sada koncertiraju po Europi.
Veterani su pokazali da se s njima nema zafrkancije! Bili su jedni od rijetkih predstavnika tradicionalnijeg nasljeđa hard rock svirke na festivalu, stoga je obveza pratiti koncert od prvog do zadnjeg daha bila još veća. Uvodna Long Sticks Goes Boom odmah je nagovijestila kakav ćemo put znojiti idući sat i nešto nastupa. Jezgroviti, udarni rifovi AC/DC tipa s povremenim sadržajem “slide” tehnike gitarskog dvojca Von Arb – Kohler, s dozom manje bluesovske nestašnosti i koketiranjem s grubljim, heavy metalskim zvukom stalnice su Krokusova muziciranja još od početka glazbenog puta krajem sedamdesetih. Uz autorske radove iz svih stvaralačkih razdoblja benda Švicarci su odsvirali lijep broj obrada, počevši s American Woman, preko vječne klasike Born To Be Wild do velikog finala s Rainbow standardom Long Live Rock’n’Roll. Spomenute su skladbe razumljivo dočekane najglasnije, a i inače se Krokus mogu pohvaliti dobrom potporom na njemačkom tlu, što je za švicarske bendove u Njemačkoj već prava tradicija. Energičnost nastupa temeljila se na već prilično sijedom vokalistu Marcu Storaceu, koji je marljivo koristio usluge “cat walka”, pregršt zaraznog rifanja ispaljivao je već spomenuti gitarski par Von Arb & Kohler, a za uigranu izvedbu u Krokusima su zaduženi stari mačci u ritam sekciji, basist Chris Von Rohr i bubnjar Freddie Steady. koji su iz pozadine zapovijedali i pouzdano doveli brod do luke, odjevene u tisuće srebrnih konfeta.
| ARTILLERY: 20.50 – 22.00 |
Artillery su legende thrash metala. Zapravo su ga kuhali zajedno u vremenima kad je ovaj jedva pokazivao znakove prvih obrisa. Duboko u osamdesetima. Rifovski orijentirani, brze promjene više tempa spojene unutar jedne skladbe! Tehnički zasigurno nimalo lak zalogaj! U karijeri su izdali nekoliko odličnih albuma, ali se nekako nisu uspjeli probiti među zamjetnija imena tadašnje scene. Slijedila su razdoblja duljih stanki, kad se legendarni Danci ponovno okupe i 2009. izdaju odličan studijski album pod nazivom “When Death Comes” – inače ukupno tek šesti po redu. Njega su dečki, kao i u rujnu 2009. u posjetu Ljubljani, obilno predstavili i tijekom nastupa u Balingenu. Po izgledu ljubazni gospodin, koji daju dojam da ih ništa ne može izvući iz fotelja pri poslijepodnevnom prelistavanju dnevnog tiska, u sebi nose posve drukčije karakterne osobine. Peter Thorslund, s pogledom ljubaznog striceka, pokazuje nevjerojatne sličnosti po izgledu s bubnjarom No Means No Johnom Wrightom.
Kockasta tlocrtna zamisao dvorane Volksbank otjerala je sve strahove da bismo možda bili podvrgnuti iskrivljenoj zvučnoj slici. Ne. Artillery su svoju glazbu predstavili uz odličnu zvučnu potporu, u kojoj su se jasno čuli baš svi elementi njihova otrovno razjarenog thrash metal sadržaja. Jezgru sastava čine tri originalna jahača, i to braća Morten (bas gitara) i Michael Stützer (gitara) te Carsten Nielsen (bubnjevi), dugogodišnji član i gitarist Peter Thorslund te pridošlica na mjestu pjevača Nico Adamsen. Potonji je naravno predstavljao najveću zagonetku na pozornici. Sa svojim kameleonskim karakterom izvlačenja melodičnih i čistih dionica, kao i podavanjem u agresivno ekstremnim oblicima grlenog rikanja, koji su zahtijevali veliku potrošnju daha i grimasa (osobito napuhivanja obraza), kroz vrtoglavo hvatanje (i) najviših sekvenci, mladi je Nico više nego opravdao poziciju frontmena Artillery.
Svoju karizmatičnu figuru nadogradio je nošenjem vojničke kacige i naočala, po čemu bi ga mogli svrstati među najveće revnitelje Sodom opusa, a samouvjereno je vodio nastup benda kroz dobar sat raspoloživog vremena. Sastav, koji je uz novitete Rise Above it All, When Death Comes, Upon My Cross I Crawl, The End i 10.000 Devils, nije zaboravio ispaliti i nekoliko klasičnih koračnica (između ostalog By Inheritance, Terror Squad, Khomaniac, The Almighty), odlučio je Ronniju posvetiti nadasve zanimljivu Black Sabbath obradu. Na repertoaru se naime našla Computer God (“Dehumanizer”, 1992). No moram primijetiti da taj potez nije bio najpametniji, jer je presjekao nastup na dva dijela. Do te je skladbe juriš benda bio gotovo besprijekoran u izazivanju ekstremne energije! Sabbath klasika nehotice je smirila situaciju, a bendu je u nastavku nedostajalo malo više minutaže da bi kraj koncerta izveo u energetskom fluksu koji bi dosegao eksplozivnost visoko vibrantnog stupnja beskompromisne udarnosti početnog dijela nastupa. Bend je izvanredno uigran i tijekom nastupa nije se osjetilo da bi pogriješio ijedan ton ili se posvađao u samoj ritmičkoj bazi svoje scenske poruke. Artillery su dakle jedinica koju 2010. morate obavezno posjetiti kad se zadese u blizini vaših krajeva.
| HAMMERFALL: 21.20 – 23.00 |
Čudni su putovi gospodnji! Tako barem kažu. Ipak, neki potezi podsjećaju na opisanu izreku iz prve rečenice. HammerFall glavni nositelji Bang Your Head!!! festivala. Lijepo je to. Otkud sad sumnje? HammerFall su stalno na turnejama, aktivni su u izdavanju studijskih albuma, zato su ih koncertne pozornice Europe stalno pune, kao i CD playeri. Očito se tako poklopilo da ovog ljeta nije bilo odgovarajućeg velikog benda koji bi karijeru započeo recimo na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, a tražio bi nastupe na ljetnim festivalima Europe. Za bend veličine tipa Iron Maiden pak su na Bang Your Head-u!!! premali. “Ne” i za Motorhead, “ne” i za Accept i (srećom) “ne” i za Manowar (ako smijem biti malo zloban – već su Sabaton bili vrh glave, he, he,…)! Kako god, odluka je pala i HammerFall su stigli na pozornicu točno u određeni sat.
Nastup su započeli u znaku novog studijskog izdanja, radije kažem aktualnog studijskog izdanja “No Sacrifice, No Victory” (2009), s kojim smo ih prošlog travnja dočekali i u slovenskom Mariboru. HammerFall su kvintet odličnih glazbenika koji su prekaljene lisice. U zadnje vrijeme pojačali su se izvanserijskim virtuozom na gitari Pontusom Norgrenom, koji je prije svirao u The Poodles i u karijeri obavljao između ostalog i funkciju gitarskog tehničara Y. J. Malmsteenu. U sastav se vratio originalni basist s “Glory To The Brave” – sitni Fredrik Larsson. Ako tim dečkima daš veliku pozornicu, onda možeš biti siguran da ćeš dobiti više nego obilnu porciju ruleta HammerFall skladbica u svoju prešernu “frizuru”, od koje se još dugo nećeš oporaviti. Neka dakle pozornicom zavlada “power metal”!
Prvi konjanici “revivala euro power metala” iznenadili su ubrzo nakon početka nastupa, kad su nakon dugo, dugo vremena vratili u set listu otvaračku skladbu studijskog prvijenca “Glory To The Brave” (1996) naslova The Dragon Lies Bleeding. Izvedba te skladbe ujedno je značila i jedan od najzanimljivijih trenutaka njihova nastupa. Kod HammerFall uvijek godi izvanredna scenska igra u smislu samog kretanja kvinteta, zauzimanja položaja na pozornici – iskorištavanja samog scenskog prostora. Što je veća, to se HammerFall bolje na njoj razmahnu. Na taj način dečki znaju držati publiku u šahu da ona još radije surađuje s njima. Cans je u instrumentalnim dionicama divlje mahao glavom na pozornici, Dronjak i Norgren više su puta stali bočno rame uz rame dok su svirali harmonije u tercama, a u tome nije izostajao ni Larsson. Na pozornici su HammerFall imali još i dodatnu “zaimprovizirani” pozornicu, po kojoj su slobodno trčali do Johanssonovih bubnjeva i natrag, a svoju scensku aktivnost naravno su iskoristili i tako da su gitaristi više puta dotrčali posve na krajnji lijevi i desni rub festivalske pozornice.
Cans je izvrstan frontman, koji u stankama točno zna što mora govoriti da drži publiku uz sebe. Njegova obraćanja nisu pretenciozna, nisu nastupaška, nego uvijek sadrže pravu mjeru humora i raspolažu zanimljivim informacijama. Među njima je ovaj put bila i ta da su HammerFall nastupili već 1997. na Bang Your Head!!! festivalu. Tada se on još održavao u dvorani u gradu Tübingen. U to vrijeme obećavajući “zelenci” HammerFall otvorili su sam festival (glavni nositelji večeri u društvu sedam izvođača tada su bili Nijemci Gamma Ray).
HammerFall su pod pozornicu skupili brojku od 8.500 – 9.000 prisutnih, a područje fan pita izazivalo je daleko najviše predanosti bendu tijekom koncerta. Šveđani su naravno mislili i na izdašnu mjeru pirotehničkih efekata, koji su sadržavali i igru vatre (detonacije) i pucketanje raketnih iskri, a pozornica je tijekom koncerta više puta bila zavijena u pravu dimnu zavjesu. Nastup benda zaslužuje najviše ocjene. I po zvučnim karakteristikama i po visokom raspoloženju koje su dečki oživjeli. Nekoliko neugodnih problema sa svojim prijenosnim mikrofonom imao je samo Joacim, odmah na početku tijekom Punish And Enslave. Sumnja da tako iskusan bend kao što je HammerFall neće biti dorastao velikoj pozornici pokazala se pravom glupošću. U drugom bisu dečki su izveli i Rainbow skladbu Man On The Silver Mountain, a bendu se na pozornici pridružio, kao posebni gost za tu priliku, nitko drugi doli Dark Tranquillity pjevač Mikael Stanne. I to ne bez razloga. Bio je naime originalni HammerFall pjevač. Stanne je na taj način svojim oštrim, niže intoniranim vokalom mogao već zagrijati glasnice prije nastupa Dark Tranquillity, koji je slijedio nakon koncerta HammerFall u dvorani Volksbank Messe.
DARK TRANQUILLITY 23:00 – 00:30 (indoor)
Nije još prošlo ni deset minuta od iznenađujućeg skoka vokalista Mikaela Stannea na glavnu pozornicu, a Šveđani Dark Tranquillity već su s At the Point of Ignition krenuli na sat i pol dugo putovanje kroz svoju studijsku diskografiju s naglaskom na u veljači izdanom albumu “We Are the Void”. Jedini pravi još aktivni predstavnici slavne göteborške škole melodičnog death metala, koja je Göteborg stavila na svjetsku metal kartu, spjevnim su skladbama bacili rukavicu zabave željnoj, agresivnijim ritmovima sklonoj gomili. Prepoznatljivost su Dark Tranquillity našli uz klavijaturnu pratnju Martina Brändströma, čija prisutnost kroz cijelu skladbu zna biti još kako privlačna za sve ljubitelje traženja melodike u ekstremnijim metalskim vrstama, njegove melodije više puta čine čak i glavnu ulogu u introima i outrima skladbi. Preporučljivo i za one koji se obično izbjegavaju melodeth zvukove! Bend se na unutarnjoj pozornici snašao odlično, bez sumnje bi energija benda naviklog na klupske nastupe na glavnoj pozornici ispuhala u zrak među zvijezde, a za višnju na vrhu šlaga pobrinuo se zvuk s miks pulta, koji je dobro pazio na u svijetu melodičnih vrsta još kako važnu simbiozu u relaciji klavijature – gitara. Još jednom je svoju svestranost dokazao karizmatični Stanne, kojem prijelazi iz dubokog growla u čistu vokalnu liniju ne stvaraju ni najmanje probleme. Fanovi su zasigurno došli na svoje, iako sam, iskreno rečeno, s obzirom na ugled Šveđana očekivao veću gužvu pod pozornicom. Razlog treba tražiti u činjenici da je Bang You Head!!! namijenjen prvenstveno heavy metalskim sljedbenicima, pa su se u cjelokupnom popisu izvođača Dark Tranquillity našli na samom vrhu ekstremnosti i posljedično manjeg zanimanja publike nego što bi ga dobili na nekom od drugih festivala.
| tekst: Urban Bolta (Grand Magus, Anvil, Jon Oliva’s Pain, Doro, Krokus, Dark Tranquillity) |
| tekst: Aleš Podbrežnik (uvod, Enforcer, Forbidden, Sabaton, Loudness, Artillery, HammerFall) |
| fotografije: Aleš Podbrežnik |
Setlista
10:00 – 10:40 THE NEW BLACK 10:50 — 11:30 ENFORCER 11:40 — 12:30 GRAND MAGUS 12:40 — 13:30 FORBIDDEN 13:40 — 14:30 SABATON 14:40 — 15:30 LOUDNESS 15:45 — 16:40 ANVIL 16:55 — 17:55 JON OLIVA’S PAIN 18:10 — 19:20 DORO 19:20 – 20:20 DARKANE (indoor) 19:40 — 20:50 KROKUS 20:50 — 22:00 ARTILLERY (indoor) 21:20 — 23:00 HAMMERFALL 23:00 — 00:30 DARK TRANQUILLITY (indoor) ENFORCER set lista: 1. Midnight Vice 2. Mistress from Hell 3. On The Loose 4. Katana 5. Roll The Dice 6. Diamonds 7. Scream of the Savage 8. Walk With Me 9. Take Me to Hell 10. Evil Attacker GRAND MAGUS set lista: 1. Kingslayer 2. Like The Oar Strikes The Water 3. Silver Into Steel 4. At Midnight They’ll Get Wise 5. Wolf’s Return 6. I, The Jury 7. Hammer Of The North 8. Iron Will 9. The Shadow Knows FORBIDDEN set lista: 1. Infinite 2. R.I.P. 3. Step By Step 4. Through The Eyes of Glass 5. Adapt or Die 6. Children of the Sea 7. Chalice Of Blood SABATON set lista: 1. Ghost Division 2. Panzer Battalion 3. Coat of Arms 4. Saboteurs 5. Cliffs Of Gallipoli 6. The Price Of A Mile 7. Screaming Eagles —dodatak— 8. The Art Of War 9. Primo Victoria 10. Metal Machine / Metal Crüe LOUDNESS set lista: 1. Crazy Nights 2. Crazy Doctor 3. Esper 4. Heavy Chains 5. In the Mirror 6. Let It Go 7. S.D.I. 8. Loudness ANVIL set lista: 1. March of the Crabs 2. 666 3. School Love 4. Winged Assassins 5. This Is Thirteen 6. Mothra 7. Heaven And Hell / Thumb Hang 8. White Rhino 9.. Metal on Metal JON OLIVA’S PAIN set lista: 1. Lies 2. Chance 3. Jesus Saves 4. Sirens 5. The Dungeons Are Calling 6. Death Rides a Black Horse 7. Edge of Thorns 8. Gutter Ballet 9. Believe 10. Festival 11. Rainbow in the Dark 12. Hall of the Mountain King DORO set lista: 1. You’re My Family 2. I Rule the Ruins 3. Earthshaker Rock 4. Running From the Devil 5. Burning The Witches 6. Egypt (The Chains Are On) 7. Für Immer 8. Burn It Up 9. Celebrate 10. Metal Racer 11. Always Live To Win 12. Breaking The Law 13. All We Are KROKUS set lista: 1. Long Stick Goes Boom 2. American Woman 3. Rock’n’Roll Handshake 4. Tokyo Nights 5. Fire 6. Burning Bones 7. Screaming In The Night 8. Easy Rocker 9. Bedside Radio 10. Heatstrokes —dodatak— 11. Hoodoo Woman 12. Born To Be Wild 13. Long Live Rock’n’Roll HAMMERFALL set lista: 1. Punish And Enslave 2. The Dragon Lies Bleeding 3. Crimson Thunder 4. Hallowed Be My Name 5. Renegade 6. Last Man Standing 7. Blood Bound 8. Heeding The Call 9. Rebel Inside 10. Any Means Necessary 11. Stronger Than All 12. Riders Of The Storm —dodatak I.— 13. Secrets 14. Let The Hammer Fall —dodatak II.— 15. Man On The Silver Mountain 16. Hearts On Fire DARK TRANQUILLITY set lista: 1. At The Point Of Ignition 2. The Fatalist 3. Focus Shift 4. The Wonders At Your Feet 5. Final Resistance 6. Misery’s Crown 7. Punish My Heaven 8. Iridium 9. Shadow In Our Blood 10. The Lesser Faith 11. Dream Oblivion 12. Lethe 13. Lost To Apathy 14. ThereIn 15. The Grandest Accusation 16. Terminus (Where Death Is Most Alive)
Galerija slika
