Nastupaju: Bloodbound, Sabaton, HammerFall
Lokacija: Zagreb / Boogaloo / Hrvatska
Datum: 08.04.2009
Betonski plato ispred zagrebačkog kluba Boogaloo otprilike sat vremena prije koncerta može biti vrlo zanimljivo i iznenađujuće mjesto. S neba (odnosno s prozora backstagea iznad njega) na nesuđene posjetitelje padaju trzalice gitarista HammerFall, a među brojnim roadiejima, tour managerima i promotorima koji jure svatko za svojim poslom, može ti prići čak i frontman grupe Bloodbound pa započeti razgovor o posve svakodnevnim stvarima. Nakon iscrpnog intervjua s Pontusom Norgrenom (HammerFall) tako smo se Aleš i ja upustili još i u opušten razgovor s Urbanom breedom (prezime namjerno piše malim početnim slovom), koji je možda poznatiji kao bivši vokalist grupe Tad Morose nego po Bloodbound, i saznali mnogo zanimljivih detalja o životu putujućeg glazbenika (pogledaj intervju). Nakon obavezne foto seanse Urban se doslovno iza stola za kojim smo sjedili izbacio ravno na pozornicu i spektakl u solidno popunjenom klubu Boogaloo je počeo.
| BLOODBOUND: |
Bloodbound su razmjerno mlada, ali ipak već prilično etablirana švedska grupa, a njihov najveći adut upravo je spomenuti Urban. Karizmatičnom pjevaču nisu se čule ozlijeđene glasnice na koje se tijekom razgovora žalio, pa bismo čak mogli reći da je njegov suvereni nastup te večeri vokalno zasjenio oba frontmana koja su nastupila iza njega.
Ponajprije valja pohvaliti činjenicu da se Urban, za razliku od npr. Joachima Cansa, nije “držao unatrag” i da nas je nekoliko puta počastio i visokim registrima, kojima se mnogi metal vokalisti, osobito oni u godinama, zbog “štednje” grla na živim nastupima često radije izbjegavaju. Ni ostali članovi grupe, uglavnom već prekaljeni glazbenici i stari znanci svjetskih pozornica (o čemu više možete pročitati u Rockline reportaži iz Maribora), nisu zaostajali pa su, unatoč tome što su svirali samo pola sata, oduševili publiku pod pozornicom gladnu pravog power metala. Grupa nam je, slično kao dan prije u prijestolnici slovenske Štajerske, predstavila pet skladbi s tri albuma Nosferatu, Book of the dead i Tabula rasa, a zatim je među glasnim povicima morala brzo isprazniti pozornicu za jedva dočekane Sabaton.
| SABATON: |
Fenomen Sabaton teško je objasniti u nekoliko redaka. Grupa je izgrađenom glazbenom filozofijom i pametnim marketingom u nepunih deset godina djelovanja stekla zavidnu masu fanatičnih obožavatelja diljem svijeta, a učinak te promišljene strategije u Zagrebu se osjetio i te kako. Euforija koju su izazvali dolaskom na pozornicu usporediva je s onom koju doživljavaju samo najveće zvijezde mainstreama, a na ovakvim joj koncertima svjedočimo rijetko, barem u takvom obliku. To je shvatio i frontman Joakim Broden, koji je među točkama morao prekinuti svoju ustaljenu rutinu, sastavljenu od zabavljačkog monologa i razmetanja svojim međunožjem (što je zadovoljno radio već u Mariboru), i iskreno zahvaliti publici te zagrebačkom Sabaton fan clubu.
Oduševljenje je doseglo vrhunac tijekom herojske Attero dominatus, kojom smo proživjeli bitku za Berlin, zatim uz Primo victoria, koja je dočarala iskrcavanje u Normandiji, te uz Metal machine, koja unatoč značajnom naslovu, za razliku od ostalih pjesama grupe, ne govori o povijesnim vojnim sukobima. Zvuk je bio na zavidnoj razini, a gitare Sundena i Monteliusa bile su oštre poput bajuneta na puškama bojišta Prvog svjetskog rata, u koji su nas odvele Cliffs of Gallipoli i Price of a mile. Postava koju bismo mogli označiti kao svojevrstan švedski odgovor na Manowar tako je nakon dobra tri četvrt sata pokupila gromoglasan pljesak i izazvala val ovacija, zbog kojih bi se HammerFall mogli opravdano zapitati ne bi li u budućnosti možda bilo bolje prepustiti mjesto headlinera jednostavno Sabaton. No to nije bila jedina poteškoća s kojom su se morale suočiti zvijezde večeri.
| HAMMERFALL: |
Najveća i vjerojatno najneugodnija tehnička neprilika koja se može dogoditi pjevaču na pozornici jest da mu nakon pompozne predigre, sastavljene od raznih laserskih efekata i drugih audiovizualnih učinaka, otkaže mikrofon u trenutku kad uz uvodnu pjesmu herojski izađe iza zavjese. Upravo je to zadesilo Joachima Cansa na početku nastupa HammerFall, pa su majstori sjevernjačkog metala nakon prve skladbe Punish and enslave, tijekom koje je nesretni Cans nemoćno trčao po pozornici i zabrinuto gledao prema mikseti, morali nastup prekinuti na nekoliko minuta. To su obilato iskoristili obožavatelji Sabaton, koji su svoje ljubimce pokušali još jednom dozvati na pozornicu, no Dronjak i družina su ih nakon otklonjenih problema uspješno utišali moćnom kompozicijom Crimson thunder. Slijedile su odlične Legion, Blood bound, Renegade te monumentalna Hallowed be thy name, čije posljedice posjetitelji koncerta, kako je objasnio Cans, obično osjete sljedeći dan, a zovu se “slayer neck”. Bez straha od tzv. lumbaga dugokosa je gomila počela nemilosrdno vrtjeti i tresti glavama, a u međuvremenu se ispred bubnjeva sa stropa spustila vodena zavjesa na koju je laserska zraka iz pozadine slikala razne motive povezane s grupom. Vrlo maštovit i učinkovit vizualni potez, uz koji smo posve zaboravili na nedostatak ovakve i onakve pirotehnike.
Tijekom instrumentala Something for the ages predstavio nam se novi gitarist Pontus Norgren, koji je nakon odlaska Stefana Elmgrena preuzeo glavnu ulogu u tom resoru, jer je poznato da se mršavi Dronjak i u studiju i na pozornici rijetko odlučuje na solističke izlete. Norgren je u glazbu HammerFall donio nekoliko novih zahvata, koji su, s druge strane, i dalje snažno vezani uz najpoznatijeg švedskog brzoprstaša Malmsteena, s kojim je Pontus dugo surađivao. Nakon hitova Any means neccesary i Natural high, kojima je grupa promovirala posljednja dva albuma, malo prije kraja dočekali smo i famoznu Riders on the storm, pri kojoj je pažljivom slušatelju zasmetala Cansova već spomenuta pretjerana briga za glasnice, jer je vokalist visokofrekventni dio prije solaže otpjevao oktavu niže nego na albumu. Godine su očito učinile svoje, o čemu svjedoči i činjenica da je Cans slično postupio već dan prije. Na bisu smo čuli skladbe Lore of the arcane, trailblazers te legendarnu Let the hammer fall, koja nas je svojim rifovima odvela natrag u vrijeme kad su svjetskim pozornicama vladali Accept i Judas priest, a nastup je zaključio prvi hit s ploče Crimson thunder, Hearts on fire.
HammerFall su svoju zadaću unatoč poteškoćama obavili s odlikom, no ipak bismo se opravdano mogli zapitati kako bi se snašli nakon nastupa Sabaton da im kao nositeljima događaja nisu pripadali dvostruko veća pozornica, dvostruko više vremena i doista originalni specijalni efekti. No to je pitanje sporedno. Mnogo je važnija opća spoznaja da su ovakvi koncerti u našem bližem, pa i nešto udaljenijem okruženju i dalje dobro posjećeni i prihvaćeni te da se nove generacije na impulse tvrđe orijentirane glazbe i dalje odazivaju slično kao prije dvadeset i pet godina, zbog čega se za budućnost metala ne trebamo bojati.
autor: Tomo Jurca
fotografije: Aleš Podbrežnik
BLOODBOUND:
1. Sweet Dreams
2. Metal Monster
3. Book Of The Dead
4. Take One
5. Nosferatu
SABATON:
1. Introjavel
2. Ghost Division
3. The Art Of War
4. 40:1
5. Cliffs Of Gallipoli
6. Attero Dominatus
7. Price Of A Mile
8. Primo Victoria
9. Metal Machine
10. Outrodevil
HAMMERFALL:
1. Punish And Enslave
2. Crimson Thunder
3. Legion
4. Blood Bound
5. Renegade
6. Hallowed Be My Name
7. The Abyss
8. Last Man Standing
9. Heeding The Call
10. Glory To The Brave
11. Something For The Ages
12. Any Means Necessary
13. Natural High
14. Keep The Flame Burning
15. Between Two Worlds
16. Riders Of The Storm
—bis I.—
17. Lore of the Arcane
18. Trailblazers
19. Let The Hammer Fall
—bis II.—
20. Hearts On Fire
