Autor: Rok Klemše
Mjesto: Menza pri koritu, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 26.10.2010
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 15 € (prodaja unaprijed) / 18 € (na dan koncerta)
Srijeda navečer i turobno vrijeme koje se oklijevajući prevaljuje u stanje između kiše i stidljivog rominjanja, a cijelu scenografiju ovog listopadskog dana dodatno začinjavaju niske temperature. Unatoč svemu, volja je čvrsta, a raspoloženje pozitivno, jer znam da će se ove večeri ispuniti sva moja očekivanja, barem što se glazbe tiče. Nakon tri godine odsutnosti, američki šamani zvuka i univerzalnog jezika glazbe – Red Sparowes – ponovno su se odlučili na svoj katarzični spust u naše krajeve. Ostatak koncertnog sastava bio je prilično nepoznat i sve prije nego zvjezdani. Obećavao nam se dakle pravi izlet u nepoznato – s nekoliko opipljivih oslonaca poznatog i morem potpune glazbene avangardnosti i mentalnog isključivanja.
Sivilom odjevena Metelkova počela je ubrzo nakon osam navečer pokazivati znakove buđenja. Gradskim su se ulicama poput arterija prema prostoru slijevali pojedinačni glazbeni zanesenjaci. Svi različiti i svi ravnopravni. Svi željni i gladni dobre glazbe i mogućih pozitivnih iznenađenja. Kao prvi na pozornicu ljubljanskog hrama alternative stupio je Paul Labrecque, član sastava Sunburned Hand Of The Man i Astral Blessing. Solistička inkarnacija čistog eksperimentiranja sluša na ime Head Of Wantastiquet, a prvo čin koncertnog nastupa, koji bismo mogli opisati kao potpuno glazbeno isključivanje, započeo je minimalizmom. Samo jedan čovjek na pozornici i tako masivni slojevi gitarske akustike, teških delayeva i epskog nekonformizma. Dobrih pola sata, odnosno malo više, trajao je koncert koji je u isti lonac ubacio svojevrsnu kombinaciju neo folka i apokaliptičnih glazbenih psalama s psihodeličnim primjesama, a unatoč tome što je Paul dosad snimio dva albuma, ploče Mortagne i Dead Seas, ljubljanski je nastup bio čista improvizacija, a u meditaciji instrumentalnog miješanja zvukova bandža, gitare i efekata zrcalilo se trenutno raspoloženje ljubljanskog tu i sada. Prilično prazan prostor rezonirao je i pretvarao se u produžetak instrumenta. Pod višetonskim atmosferskim slojevima rustikalnog koketiranja s krajnjom ekstatičnošću Popol Vuha, kako se zvuk uspješno opisuje na njegovoj web stranici, rađaju se glazbene sintagme koje se smještaju između monolitnog zvuka Europe i drogiranih bunila alternativnog podzemlja ranih devedesetih, a nespretna motorika ima bljeskove genijalnosti. Head Of Wantastiquet uspijeva inkarnirati i internalizirati sve one elemente zbog kojih je glazba uz Misisipi tako čarobna. Magnetizam Memphisa i Nashvillea, rušenje tabua i nedodirljivosti žanrovske homogenosti te nekonvencionalan pristup shvaćanju zvuka i gitare bili su prva lekcija. Pljesak je ubrzo zamro, a Paul je svojim glazbenim vinjetama potpuno opsjeo i uvjerio tek rijetke, malobrojne posjetitelje zamračene Menze.
Malo manje opterećen i prije svega razigranijeg raspoloženja bio je kvartet koji je kao drugi zauzeo pozornicu. Abe Vigoda, važan element klupskog života Los Angelesa u klubu The Smell, plesno su raspoložen splet tropicali punka, novovalne estetike, koketiranja s disko refrenima i indie rocka natopljenog suncem. Gitaristi Michael Vidal i Juan Velazquez, koji se hvataju ukoštac i s pjevačkim izazovima, basist David Reichardt i bubnjar Reggie Guerrero dobro su se pripremili za desant te su pod izlikom predstavljanja novog albuma Crush u postupno budeće drobine pospane Menze unijeli život i kretanje. Surf rock na New Order način i pozitivno nastrojen punkerski artizam određuju mladiće još od osnutka, od 2003., a nakon sedam godina postojanja ta je žanrovska konglomeracija glazbene različitosti, začudno, i dalje nepoznanica na našem tlu. Abe Vigoda uklopljeni su u scenu kalifornijske metropole upravo zahvaljujući razvikanom i sve češće spominjanom klubu The Smell, u kojem su se kalile i ljuljale i mnoge druge glazbene nade (među često spominjanim imenima su sastavi Silver Daggers, The Mae Shi i glavna atrakcija koncertnog događaja – sastav No Age). Svi imaju kod kuće, u Los Angelesu, prilično jako zaleđe. Abe Vigoda dosad su snimili već tri ploče. Ploče Skeleton, Reviver i Crush nude polje za širenje glazbenog izraza, no Abe Vigoda su ovaj put sve stavili na adut posljednje ploče Crush. Na prethodne dvije u kemijskom sastavu glazbe osjećali su se elementi afro popa, a ovaj su put dečki zapravo prodali sve te fragmente i zamijenili ih zalihom diska i ploča od Cure. Skladba Repeating Angel zapravo zvuči kao usputni proizvod Curea s razdoblja s kraja osamdesetih, vrišteće gitare i debeli sint zvukovi pak vesela raspoloženja zaključuju u monadu ponavljanja i plesno raspoloženog mentalnog isključivanja. Abe Vigoda su shizofreni i u svojoj maničnoj fazi vrlo daleko od koncepata melankolije ili potištenosti. Crush je rascijepljeni entitet i da – sastav zvuči kao neki sastavi od prije dvadeset godina, ali ipak: Abe Vigoda su onaj dio glazbenog spektra koji boje indie rocka brani samouvjereno, žestoko i s osmijehom na licu.
Razine energije nakon posljednjeg odjeka akorda skladbe To Tears dižu se do vrelišta. Zapravo sam shvatio da će sljedeći čin koncerta biti potpuni klimaks večeri. Potpuna glazbena ejakulacija emocija i kvalitetne glazbe koju, po mom mišljenju, utjelovljuje jedan od najvažnijih post rock organizama današnjice: sastav Red Sparowes. Dosad su u Sloveniji bili već triput, a pedigre ovog izvanrednog benda čine članovi uglednih sastava poput Isis, Neurosis, Halifax Pier, Angel Hair i Pleasure Forever. Dosad su među slušatelje posijali tri ploče, a nakon apokaliptičnih glazbenih slika svijeta na pločama At Te Soundless Dawn i Every Heart Shines Toward The Red Sun uzeli su si vremena za prozračivanje misli, ideja i sastava. Na ljubljansku su pozornicu ovaj put stupili s preporođenim konceptualnim projektilom – pločom The Fear Is Excruciating, But Therein Lies The Answer. Staro i novo pružaju si ruku, a dio novoga je i to da su sastav proširili – Red Sparowes, donedavno samo “muška” postava, dobili su novu članicu – gitaristicu i novu nositeljicu senzualnosti: Emmu Ruth Rundle. Polifonija užitka počela je skladbom Buildings Began to Stretch Wide Across the Sky, and the Air Filled with a Reddish Glow, koja puni svodove prvijenca. Red Sparowes zvuče puno i prilično agresivnije i tvrđe nego na prethodna dva posjeta. Glazbeni dijalog triju gitara Bryanta Clifforda Meyera, zanesenog sanjara Andyja Arahooda i Emme, naoružane Gibsonovim SG-jem, te ritmičke sekvence istetoviranog izvanrednog basista Grega Burnsa, koji osim basa sjeda i za pedal steel gitaru te se stapa u kohezivno čvrstu smjesu s bubnjarskim ekskurzijama Davea Clifforda, začarali su Metelkovu na prvu. Suzvučje glazbenih vinjeta uz projekcije dočarava iluziju nadsvjetovnosti, a kataklizma je kao tematsko polje prikladna za približavanje ljudskoj biti. Otkupljenje je u rukama pojedinca, njegova osjećanja i njegova aktivnog sudjelovanja u sooblikovanju svijeta. Red Sparowes su u svom zaklinjanju na odsutnost izgovorene riječi izložili teške i vrlo zahtjevne teme. Misija uvjeravanja slušatelja bila je ostvarena već u trenu, iz prve. U utrobi Metelkove stajali su rame uz rame stari i mladi, Slovenci i stranci i, bez obzira na vjersku, spolnu ili političku pripadnost, doživjeli potpunu meditaciju zvuka i fraktalnih slika. Red Sparowes su nas iztjelovili i u razvijenom klupku vlastitih misli i snova utkali u štukature svog evanđelja. Beskrajni svemir drhtao je uz orkestraciju osjetilnih i produbljenih pjesnitva, a iza poluzatvorenih očiju vrijeme se barem na trenutak doista moglo mjeriti eonima. Ekstaza trenutka prerano je prekinuta posljednjom skladbom We Left the Apes to Rot, But Find the Fang Still Grows Within, a nakon posljednjih izdisaja glazbenog uslijedile su ovacije uz ustajanje i iskrena zahvala za taj doista nadsvjetovni trenutak prepuštanja univerzalijama kolosalnih melodija.
Kao posljednji u nizu večer su trebali okruniti L.A. lo-fi punkeri ili noise poperi – sastav No Age. Trenutačno jedno od najvrućih imena indieja gravitira oko dvojca kojeg čine gitarist Randy Randall te bubnjar i vokalist Dean Allen Spunt. Ovogodišnji album Everything In Between nadopunjuje ionako bogatu ponudu legendarne izdavačke kuće Sub Pop, a No Age se nakon kolekcije singlova Weirdo Rippers i albuma Nouns vraćaju potpunim punk eksperimentima. Dean i Randy bivši su članovi HC sastava Wives, a ljubljanski nastup ne čini nepravdu dosadašnjim uradcima i nastupima. Kontrast buke i melodike, artizam i potpuna vizceralnost u ravnoteži su, a No Age imaju potpunu kontrolu nad izvedbom. Spuntovi tekstovi osobno su ispovjedni i daju potpuni uvid u njegove osobne bilješke svakodnevice, a dnevničke bilješke otpjevane su iskreno i bez pretvaranja. Amerikanci bi rekli: “There’s no tounge in cheek!” a česta prikrivena ironija koketira s kompendijem zvuka i lirike sastava Sonic Youth. Ovaj put ne radi se o kopiranju i kloniranju već čuvenog, nego više o formalnoj sličnosti, jer se No Age umjesto utjecanju monotoniji lijepih zvukova i čistih linija radije svjesno utječu nekonvencionalnim i bučnijim rješenjima, a poruka ipak ima muda i ne zvuči namješteno. Neukroćeni i buntovni krik revolta zapravo je potpuna opozicija besciljnim i idejno ispražnjenim samoproglašenim umjetnicima suvremenog indie rocka, a No Age prve bojne linije alternative brane uvjerljivo i žestoko. U maniri kojom su svoj renome svojedobno branili očevi i kumovi punka. I mlada generacija ima kičmu, zar ne? Energičnost je jedna od komponenti nastupa sastava No Age. Drugi pridjev koji bi mogao opisati ekstazu pod pozornicom je potpuni nedostatak zraka i brutalna gužva, zbog koje je mnogo njih posustalo i potražilo zaklon u prostoru pred vratima Menze.
Koncert je završio uspješno. Nezadovoljnih gotovo da nije bilo, ali bi svakako bilo mjesta za ispunjenje kojeg tihog želje i ubuduće – s zvučnijim imenima i, nadajmo se, skorim povratkom onih koji su nas najviše uvjerili. Svako uho ima svog slikara i svaka duša vibrira na svoje glazbene tonove. Moja je duša ovaj put potpuno oscilirala na zvukove Red Sparowes. Netko drugi čeznutljivo je podlegao buntovništvu lo-fi punka ili beskompromisnom prezentiranju umjetničkih sekvenci mentalnog isključivanja. Svakom svoje. U svakom slučaju, pravo iskrena pohvala i zahvala organizatorima što su za nas, glazbe željnu rulju, pobrinuli sa stilom, a od mjerila svega ostaju samo osjećaj i ne previše začinjene cijene ulaznica, ploča i majica. Nakon svega ostaje samo želja za još više ovakvih koncerata i za voljom da se kadgod ipak bacite u nepoznato, a da ne znate kamo će vas ponijeti tok događanja. Tko se pusti iznenaditi, može samo profitirati, a put u nepoznato može biti zabavniji od slijeđenja suhoparnih recepata i ustaljenih poza. Ja si nakon viđenog i čutog tek stežka želim išta više. A vi?
Fotografije: Nina Grad
Setlista
HEAD OF WANTASTIQUET
– improvizacija
ABE VIGODA:
1. Crush
2. Sequins
3. Dream Of My Love
4. Throwing Shade
5. Pure Violence
6. Repeating angel
7. November
8. To Tears
RED SPAROWES:
1. Buildings Began to Stretch Wide Across the Sky, and the Air Filled with a
Reddish Glow
2. A Hail of Bombs
3. The Soundless Dawn Came Alive as Cities Began to Mark the Horizon
4. A Swarm
5. Error Has Turned Animals Into Men, and to Each the Fold Repeats
6. The Great Leap Forward Poured Down Upon Us One Day Like a Mighty Storm,
Suddenly and Furiously Blinding Our Senses
7. Giving Birth to Imagined Saviors
8. In Illusions of Order
— ENCORE —
9. Alone and Unaware, the Landscape was transformed in Front of Our Eyes
10. We Left the Apes to Rot, But Find the Fang Still Grows Within
NO AGE:
– nema setliste
Galerija slika
