Nastupaju: Dr. Feelgood, Eric Gales, Glenn Hughes
Lokacija: Pordenone / Parco San Valentino / Italija
Datum: 06.07.2018
27. izdanje Pordenone Blues festivala doslovno nam je naletjelo na leđa. Srpanj je pun koncertnih pustolovina i ovaj izlet u Pordenone uopće nije bio planiran. Na put smo se odlučili u zadnji tren. Festival inače traje tjedan dana, a mi smo izabrali onaj dan koji je u programu nudio nastupe triju iznimno zanimljivih izvođača. Redom su nastupili Dr. Feelgood, Eric Gales sa svojim pratećim sastavom i vječno stasiti »Voice of rock«, gospodin presvijetli, Glenn Hughes. Potonji je najavio repertoar strogo skrojen po mjeri Deep Purple puristima, jer je na koncertu trebao izvoditi samo Deep Purple klasike, i to pretežno iz razdoblja grupe kad se nalazila u postavama označenima kao MK IV i MK V.
Organizator je mislio na hrpu finesa i detalja. Prije svega, prostor je bio obilno opskrbljen ponudom pića i jela, prostrana zelena površina parkovnog uređenja gdje se svake godine odvija festival, konkretna i prostrana pozornica. Na pozornicu su prvi krenuli legendarni britanski boogie blues rock’n’roll nesretnici Dr. Feelgood. Grupa kojoj u dugovječnoj karijeri zapravo ništa ne ostaje skriveno danas se smatra pravim »kultozaurom rocka«. Bend, osnovan 1971. u engleskom gradu Essex, danas djeluje bez izvornih i osnivačkih članova. Najdulje u aktualnoj postavi grupe je bubnjar Kevin Morris, koji se grupi pridružio u prvoj polovici osamdesetih. Ostatak kvarteta čine vokalist Robert Kane, gitarist Steve Walwyn i basist Phil Mitchell. Da. Ekipi rock ‘n’ roll teče venama i to uopće nije potrebno razglašavati. Sve stoji na svom mjestu, bend je iznimno suveren. Zvučno i izvedbeno. Tvrdo i muški. Grubo i bez kompromisa. Nepopustljivo i neukroćeno. Za svoje godine kvartet se iznimno dobro drži. Izvrsna komunikacija pjevača Roberta Kanea, koji je pobrinuo i za obilje šala i podrugljivog ludovanja, bila je jamac održavanja vedrog i vrlo pozitivnog raspoloženja koje je vladalo tijekom nastupa, a bend je odsvirao mnoštvo autorskih klasika predvođenih pjesmama Back in the Night, Roxette, Shotgun, She Does It Right, Going Back Home, Down at the Doctors te u završnom dijelu obradom klasika Give Me One More Shot.
Uslijedila je duga stanka. Na pozornici se pojavljuje Eric Gales Band. Eric Gales veliki je gitarski as i virtuoz. U džepu ima 15 studijskih albuma i brojne suradnje na albumima drugih izvođača. Na pozornicu je stupio sa svojim pratećim sastavom, koji čine čvrsta i izvanredna ritam sekcija Orlanda Thompsona na bas gitari i Nicka Hayesa na bubnjevima, dok je za dodatno programiranje, uzorkovanje, udaraljke i prateće vokale brinula upravo Ericova životna družica LaDonna Gales. Eric je na svojevrstan način uspio stvoriti sebi svojstven glazbeni hibrid iznimno estetske blues retorike, koja s nevjerojatnom vještinom koketira s različitim glazbenim žanrovima. Galesova je posebnost da, usprkos tome što je dešnjak, svira gitaru okrenutu na drugu stranu (kao što je to činio Hendrix), a istodobno i tako da je gornja žica E postavljena dolje, pa su zahvati akorda zrcalna slika standardnog stila hvatanja akorda. Tako ga je naime naučio svirati brat, koji je zapravo ljevak. U svijetu sviranja gitare po toj je tehnici najpoznatiji Albert King, a na taj način među poznatijim virtuozima bluesa svira i npr. Coco Montoya.
Ta ekipa sudjeluje i na aktualnom Galesovu albumu »Middle of the Road«, što je Eric naravno iskoristio i za njegovu sažetu predstavu te s albuma izveo pjesme Boogie Man i Swamp. Produljene solo točke negdje u drugoj polovici koncerta pripale su i Thompsonu i Hayesu, koji su pokazali svoje izvanredne vještine i time zapanjili publiku. Duhovitosti nije nedostajalo ni tijekom koncerta. Jezičavi Gales nije prestajao opskrbljivati publiku srdačnim pričama i šalama, a ponajviše zbijanjem sočnih šala na vlastiti račun. Posebno je lukavo preoblikovao klasik Blue Oyster Cult Don’t Fear the Reaper, a pred kraj je začarao sve Hendrixove obožavatelje i svojom verzijom klasika Voodoo Chile. Da Eric Glaes Band stvara izvanrednu ritmičku kinetiku i groove ljuljanje, ne treba posebno naglašavati. Ta funky kinetika i moćna toplioljubna vibracija niskih tonova prekaljeno je ukrižana sa sočnim i punim gitarskim zvukom Ericove ognjevite svirke. Efekt je cijelo vrijeme dražestan i nevjerojatno privlačan. Koncertna predstava koja je posve začarala i osvojila. Napose zato što je Galesa inače strahovito teško uloviti u ovim krajevima Europe. Ruku na srce, iskreno rečeno, prije koncerta nisam ni znao na kakvu koncertnu predstavu zapravo dolazim. Pokazalo se, dakle, da bih pogriješio da se onoga dana nisam pojavio u Pordenoneu.
No kao posljednji na pozornicu se popeo poznati Glenn Hughes. Čovjek koji je u prošlom desetljeću novog milenija nastupio i dvaput u Ljubljani. Glenn je nedavno obnovio i ojačao i aktivnosti samostalnog izvođača pa smo ga uhvatili prošle i pretprošle godine na čak dva koncerta u Austriji. Nakon novog izdanja albuma famoznih Black Country Communion, nažalost opet nismo dočekali koncerte te super rock postave, pa se Glenn odlučio da će u ovoj sezoni sastaviti seriju svojih koncerata po globusu na kojima će svirati samo Deep Purple iz vremena svojeg službovanja u toj grupi. Tako je posve prevjetrio postavu koja ga je pratila još prošle godine. Uz Hughesa u ekipi su tako ponovno povratnik J.J. Marsh na gitari, klavijaturist Jesper Bo »Jay Boe« Hansen, koji je na pozornici »poslovao« kar sa sustavom Hammond XK-5 i pravim Leslie pojačalom, dok je za bubnjevima sjedio manje poznati Fernando Escobedo . Bez obzira na to što službeni promotivni tekst oglašava kao gitarista tog novog Hughesova projekta Sorena Andersena, u njegove je čizme za koncert u Pordenoneu uskočio stari Hughesov znanac J.J Marsh, koji je s Hughesom surađivao na poprilično mnogo njegovih solo albuma, kao i na projektu HTP (Hughes Turner Project).
Hughes je opet pustio kosu da raste kako bi postao nalik onom Glennu iz sedamdesetih. Cijela je ekipa nekako pokušavala uloviti magiju Deep Purple postava Mk IV i MK V. Hansen je u solo uloške na Hammond orguljama upletao uloške slične onima velikog Jona Lorda, a Escobedo je u kraćoj solo točki što je više mogao imitirao »solizme« Iana Paicea. Najteža zadaća opet je pripala J.J. Marschu, koji je morao držati igru gitarskih genija Richieja Blackmorea i Tommyja Bolina. Bend se tijekom koncerta nekoliko puta »izvedbeno posvađao«. Zapravo je bio netočan na nekoliko prijelaznih dijelova. Manje odlučan i manje precizan. Inače, kao što se od Hughesa i družine i može očekivati. Glenn je opet vokalno ubijao, kako ubija samo on, pri čemu je svoje solo vokalne eskapade tijekom Mistreated, gdje se po običaju punokrvno razleti, malo skratio. Izuzetno je lijepo bilo poslušati moćnu You Fool No One. Međutim, upravo je ona zasjedi zadavala najviše glavobolja. Osobito u održavanju ritma i prijelaza. Šteta samo što Hughes nije obje Deep Purple klasike iz razdoblja Mk III. postave zamijenio nekom od skladbi s albuma »Stormbringer«, »Burn« i/ili »Come Taste the Band«. Tako bi cijela stvar maksimalno zapalila. No i još jednu verziju Smoke on the Water i Highway Star ipak smo rado prihvatili. Za finale je Glenn svoju bas gitaru stavio u ruke roadieju i pretvorio se samo u ulogu vokalista. Tehničar se postavio uz rub bubnjeva, gdje su mu J.J. Marsch i Fernando Escobedo »došaptavali« tonove.
Glenn ostaje vokalni moćnik. Izvanredno očuvan. Vokalno uopće. Također još uvijek djeluje razigrano, živahno, angažirano, s viškom energije i izražava žudnju i želju da isporuči najbolje što zna i može. Uživa na pozornici. A to je bit koja ga drži gore, uspravnim i tjera ga naprijed. Izniman propovjednik i zapravo. Jedan od najvećih rock pjevača svih vremena.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
GLENN HUGHES:
1. Stormbringer
2. Might Just Take Your Life
3. Sail Away
4. You Fool No One
5. You Keep on Moving
6. Mistreated
7. Smoke on the Water
8. Georgia on My Mind
9. Highway Star
—dodatak—
10. Burn
