Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Premiata Forneria Marconi (PFM)
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: year
Trajanje: 61:54
Ocjena: 2/5
Premiata Forneria Marconi (PFM), talijanski prvaci simfonijskog progresivnog rocka, u svojoj su opsežnoj i burnoj karijeri uz remek-djela napravili i nekoliko ružnih posrnuća poput »Come Ti Va In Riva Alla Citta« (1981), »PFM? PFM!« (1984) i »Miss Baker« (1987), koja bi većina PFM-ovih fanova najradije zaboravila. Njihov najnoviji album »Emotional Tattoes« je nažalost po atmosferi i strukturi većine skladbi bliži spomenutim ostvarenjima nego PFM klasicima. Nakon odlaska originalnog gitarista Franca Musside, koji je bio autor lavovskog dijela najboljih djela legendarnih talijanskih progresivaca i njihova glavna pokretačka snaga, 2015. godine, većina PFM fanova već je naslućivala da se ne nazire ništa dobro. Bili su u pravu. Mussidu je zamijenio Marco Sfogli (Icefish), etablirani gitarist koji je najpoznatiji po suradnji s pjevačem Dream Theatera Jamesom LaBrieom i bubnjarskim prvakom Virgilom Donatijem (Planet X). Sfoglijev doprinos jedna je od rijetkih pozitivnih točaka albuma jer u rijetkim solo trenucima dokazuje da je riječ o izvanrednom gitarskom virtuozu, koji ipak nikako ne može nadomjestiti Mussidinu dugu sjenu.
»Emotional Tattoos« je sa svojim generičnim melodijama i bezvoljnim aranžmanima svjetlosnim godinama udaljen od onoga što su PFM stvarali u svojim zlatnim godinama, ali i od nekih novijih dosega poput briljantnog »Stati di Immaginazione« (2006), jer ovaj put ne ide za simfonijskim prog rockom po staroškolskom talijanskom receptu, nego za ambijentalno ispražnjenim simfonijskim art pop rockom s povremenim hard rock elementima te kraćim solističkim točkama. Albumu kronično nedostaje dobrih ideja, a kad dugogodišnji fan čuje abominacije poput katastrofalnog »Il cielo che c’e/A Day We Share«, jednostavno ga stisne oko srca. Na albumu prevladavaju dosadne balade sa sanjivim simfonijskim aranžmanima i generički melodični rokeri s povremenim nešto duhovitijim instrumentalnim bljeskovima. Vrijednih spomena na »Emotional Tattoos« ima jako malo. Jedno od njih je posrećeni instrumental »Freedom Square«, koji se moćnim gitarsko-klavijaturskim harmonijama, domišljatim gudačkim aranžmanima i zanimljivim vremenskim prijelazima barem malo prisjeća vremena nekadašnje slave.
Posebna verzija albuma »Emotional Tattoos«, izdana izvan Italije, sadrži dodatni disk s potpuno istim skladbama, ali otpjevanima na engleskom, što je naravno bio izrazito komercijalan potez. Jedini preostali originalni član i bubnjar Franz Di Cioccio, koji se s godinama afirmirao kao glavni pjevač, doduše je s vremenom temeljito popravio svoje pjevanje na engleskom jeziku, ali to ni najmanje ne popravlja loš dojam koji iza sebe ostavljaju i talijanska i engleska verzija albuma »Emotional Tattoos«. Di Cioccio zaslužuje dodatnu packu, jer njegovi bubnjevi na većini skladbi zvuče ‘plosnato’ i gotovo kao ritam mašina. Najveći su gubitnici pak oba klavijaturista za koje se kroz većinu skladbi čini kao da su svoje klavijature odsvirali bez i trunke emocija i potpuno bez elana. Uz to »Emotional Tattoos« pati od razvučenosti, jer je gotovo sedamdeset minuta glazbenog mučenja apsolutno previše. Ponekad se čini da izdavačka kuća Inside Out Records, koja je zacijelo presretna što je u svoje redove namamila tako legendarnu grupu, svoje izvođače doslovno tjera da snime što opsežniji album.
Odlikovana pekarna pod vodstvom Miss Baker kreće u San Remo. Otprilike bi se tako najlakše mogao sažeti završni dojam nakon preslušavanja albuma »Emotional Tattoos«, na kojem su PFM bez Musside survali u kreativnu provaliju i stvorili jedno od najslabijih ostvarenja svoje bogate karijere. Slušanje ovog brzo zaboravljivog albuma iznimno je bolno iskustvo za sve dugogodišnje PFM fanove, zato je bolje da ga, baš kao i njihove uratke iz osamdesetih, jednostavno ne dodaju u svoju zbirku PFM ploča i tim činom kazne trenutačnu verziju benda za stvaranje tako podprosječnog proizvoda i kaljanje legendarnog imena PFM.
Postava
Franz Di Cioccio – glavni vokal, bubnjevi, aranžmani
Marco Sfogli – gitara, aranžmani
Alessandro Scaglione – klavijature, klavir, orkestracija (1)
Alberto Bravin – klavijature, prateći vokal
Lucio Fabbri – violina, viola
Patrick Djivas – bas-gitara, klavijature, aranžmani
Roberto Gualdi – udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK
Stefano Bollani – klavir (11)
Produkcija
Franz Di Cioccio
Popis skladbi
CD 1 – talijanska verzija
1. Il Regno (7:12)
2. Oniro (6:06)
3. La lezione (5:08)
4. Mayday (5:56)
5. La danza degli specchi (6:03)
6. Il cielo che c’è (4:55)
7. Quartiere generale (5:27)
8. Freedom Square (Instrumental) (4:47)
9. Dalla Terra alla Luna (5:57)
10. Le cose belle (5:16)
11. Big Bang (5:07)
CD 2/ 2LP – engleska verzija
1. We’re Not An Island (7:12)
2. Morning Freedom (6:06)
3. The Lesson (5:08)
4. So Long (5:56)
5. A Day We Share (6:03)
6. There’s A Fire In Me (4:55)
7. Central District (5:27)
8. Freedom Square (Instrumental) (4:47)
9. I’m Just A Sound (5:57)
10. Hannah (5:16)
11. It’s My Road (5:07)
