Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Orto bar / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 03.12.2010
Broj posjetitelja: 40
Cijena ulaznice: 0,00€
Stigao je novi “veseli” prosinac. Koncertni puls u ovo doba obično počinje jenjavati, jer polako gasne i godina na izmaku. Svi vi danas već predobro znate slovensku metal reunion priču 2008.! Reunion legendarnog heavy metal sastava iz Ljubljane, Lene kosti. Do danas se već dodobra uvukla pod kožu, pa je suvišno ovaj izvještaj otvarati opširnim uvodnim “napjevima”. Jasno je da je taj reunion iznimno važan za slovensku heavy metal scenu. Lene kosti su od listopada 2008., kad su službeno potvrdili da ponovno djeluju, napravili golem korak naprijed. Sve riječi i obećanja nisu bili prazna priča, nego sastav danas marljivo bere plodove minulog rada. Izdao je odličan studijski prvijenac, a cijelo vrijeme uspješno gradi bazu vjernih slušatelja i kod kuće i u inozemstvu.
Bez obzira na to, rast i razvoj sastava uvijek su povezani s padovima i usponima. To je neizbježno. Lene kosti su sredinom rujna ove godine tako dobili manju šok-terapiju, kad je njihov prostor za probe na Viču u Ljubljani “na veliko” poplavila voda i uništila vitalne dijelove koncertne i vježbaonične opreme. No dečki su stisnuli zube. To je ona terapija koja se zove “ustrajnost” ili “inat”. Nakon 19. 3. 2010., kad su javnosti predstavili tada izdani album “Do Or Die”, Lene kosti su još jednom (i posljednji put) ove godine “okupirale” ljubljanski Orto Bar. Za suradnju su pozvale sastave Wild Ones s obale (Trst) i stare ljubljanske znance Stone Orange.
U Orto Baru nije bilo vidljivijih znakova euforije kad je sat već dobrano otkucao devet navečer. No, to nije bilo baš tako. U prizemlju se pred blagajnom vijugala lijepa kolona ljubitelja ove vrste glazbe. Tamo ih je dognao ponajprije strah da će i ovaj koncert, kao onaj ožujski, biti posve rasprodan. Petnaest je preko devet i na pozornici se vrzmaju Wild Ones. Slovensko-talijanski spoj melodičnog hard rocka, posut izraženom ščepom sleazea/glama, pokazao se pravim malim otkrićem revitalizma nekoć bogatog općeplanetarnog pokreta koji je početkom devedesetih tako neslavno progutao virus “grungea”. Vrlo hrabar i solidan nastup sastava u svemu. Svakako se osjeti da su dečki na početku, da skupljaju kilometre, ali to rade s golemim zamahom, užitkom i predanošću. Zato obećavaju mnogo. Već od početka marljivo brinu i o dotjeranom vanjskom izgledu, koji se koketno nadovezuje na erogeni rock šušur kakav zajedno kuhaju. Rezerve ostaju i ne treba sumnjati da ih dečki neće nadograditi u budućnosti. Vokalist je mlad i vokal će nedvojbeno s vremenom dobiti na izražajnosti, a naravno ne treba sumnjati ni da bi nagli zanos nad ekstremnom brzinom generičkog letenja kroz gitarske ljestvice jednom, u bliskoj budućnosti, mogla zamijeniti promišljenije strukturirana solaža s jasnim sadržajem i izgrađenim karakterom (a posljedično će biti i manje pogrešaka tijekom scenskog izvođenja). Kao što rekoh. Wild Ones su sastav koji mnogo obećava! Nadajmo se samo da će ostati u čvrstom galopu koji diktiraju vjera u rock ‘n’ roll i velika strast prema glazbi.
Na prizorištu se skupila lijepa hrpa posjetitelja, koji su doduše sa smiješno oprezne distance od dva do tri metra od pozornice lijepo ispunili prostor. No, tijekom Stone Orange gužva se još malo zgusnula, a sastav je zagrijavao prisutne ponajviše nekim skladbama s studijskog prvijenca “Nori mlin” i neumrlim klasicima. Glavninu pažnje naravno je preuzeo karizmatični pjevač i gitarist Marko, a za petama su mu bili zvučni i gitarski perfekcionist Tomo te šegavi basist Davorin. Sastav je izabrao repertoar koji nije skrivao ambicije da dečki nastupom žele skinuti krov s Orto bara, pa ipak se previše često pojavila poneka za uho preočita (čak i temeljna) pogreška. Ponajviše se pritužbe odnose na uskladenost ritmičkog dijela sekcije (bubnjevi). Nešto zvučnih peripetija otpalo je i na račun klupskog ugađanja u Orto baru. Očito su Stone Orange tehnički prezahtjevan zalogaj i tonac im je ovaj put posvetio tek malo premalo pažnje. Dečki su inače više nego uspješno razoružali publiku, što je bio i jedan od uspješno ostvarenih temeljnih ciljeva nastupa. Sastav već kuje novi materijal, za koji se nadamo da će se što prije materijalizirati. Živio melodični hard rock!
Lene kosti su početkom rujna zamijenili basista. Tako je Grega Brenka zamijenio Aaron Cernatič iz Postojne, koji se ovoga dana u Orto baru kao novi basist sastava Lene kosti prvi put predstavio publici. Aaron je puno iskusniji glazbenik. S obzirom na profil slušanja glazbe, prošla iskustva sviranja u rock bendovima, pravi rockerski imidž, kao i na samo kretanje po pozornici, to je tip koji djeluje znatno kompatibilnije za Lene kosti. Sastav, koji redovito vježba cijelu jesen, odsvirao je, i s obzirom na to novo pojačanje u postavi, najbolji koncert ove godine (ako ga ne nadmaši nastup najavljen za 30.12.2010. u Postojni). Aaron je donio onaj element koji je dodatno pojačao i izbrusio samu vanjsku vizualnu i slušnu sliku sastava Lene kosti. Odsad Lene kosti doista ruše. Aaron se jednostavno kalio u rockerskim vodama i zna uvjerljivo “kopati” po bas gitari.
Lene kosti si ovaj put doista nisu dopustili vidljivih pogrešaka. Riffovski dvojac braće Kavaš djelovao je podmazano i potpuno uskladeno, W.U.K.O. je na bubnjevima ispaljivao pravi topovski rodeo sjajne bubnjarske predstave. A glavni magnet sastava? Milan “Dr. Evil” Krušič naravno! Izniman vokalni nastup. Milan je zaista uhvatio izvanrednu formu u ovom razdoblju. Lako je svladavao sve skokove između nižih i ultra visokih vokalnih linija. Ovaj put ga je doista bilo teško uloviti. Čak i u posebno teškima, Warrior i Rock Power, koje uvijek zahtijevaju golemu pjevačevu energiju. Ovaj put je Dr. Evil repertoar otpjevao s najvišom ocjenom i nije bilo trenutka koji bi slučajno nagovijestio da negdje treba stati na kočnicu i štedjeti energiju. Dečki su krenuli ravno s Uninvited Guest, koja se kao skladba srednjeg tempa i otrovnog riffovskog valjanja pokazala kao iznimno posrećeno uvodno zagrijavanje. Napose je jedinstvena Nightmare potvrdila trenutnu neuništivost željeznog poslanja legendarnog sastava!
Karizma bez premca. Kao vino. Što je starije, to je zrelije i ukusnije. Solaže Marca Kavaša, čak i postavljanje obaju braće rame uz rame i čupanje, što niže zahvalne paralele s praocima metal biblije, Judas Priest. Suvišno je spominjati činjenicu perolake kontrole publike od strane Dr. Evila. Jednostavno je to tip koji zna što i kako mora to “što” raditi na pozornici. Djeluje nekim prirodno naslijeđenim demonskim magnetom, kakav primijetiš tek kod rijetkih slovenskih frontmena u metal glazbi ili šire, u rock glazbi. A kad osjetiš da si u vokalno superiornoj formi, cijela je igra na pozornici toliko lakša, djeluje još autentičnije i nadmoćnije.
Od 15 skladbi repertoara, u kojem su iskrile osobito izuzetno pronicljivo strukturirane Time For Love, Iron Dragon, Sunrise, fantastična Nightmare te obavezna Russian Girl, Lene kosti su odsvirale vehementno čvrsto, bez kolebanja, iznimno opušteno, u punom zaletu i krajnje drsko. Pucanjem iz punih jaja. Zločestoće, raspaljenog škakljanja, kao i ščepa namjerno okultnog igranja, za što je naravno “kriv” Dr. Evil sa svojom ljubavlju prema golo oguljenim lubanjama, nikako nije nedostajalo. Zato je dobar sat druženja s Lene kosti proletio prije nego što si stigao trepnuti.
Rasprodan posjet, odlična suradnja publike, a ponajviše nastup sastava u kojem se osjetilo da je obnovljena postava narasla još za jednu stepenicu i tako dodatno nadogradila svoju bit, već najavljuju obilje neslućenih vragolija u narednoj godini. To su djela hrabrih, koja vjerno pišu jedinstveni i njegovani šarm, unikatna pojava te (ponovno otkrivena i revitalizirana) neukrotiva žudnja sastava Lene kosti.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
