Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: New Age / Roncade (Treviso) / Italija
Datum koncerta: 04.12.2010
Broj posjetitelja: 550
Cijena karte: 28,00€
Skid Row u 2010. godini i bez Sebastiana Bacha na vokalu svakako su dvosjekli mač. S jedne strane, znaš da ti cijelo vrijeme nešto nedostaje. Čak i kad s njima dijeliš energiju na koncertu. S druge strane, znaš da samo tako možeš doživjeti nešto one magije koja je bend katapultirala u višestruko platinasti zvjezdani status, s preko 20 milijuna prodanih albuma. Zašto razbijača Bacha više nema u bendu? Vrag će ga znati. No iza toga zacijelo stoji težak karakter, a sigurno je i da su momci s njim teško izlazili na kraj, a da im više puta ne proključa krv.
I upravo je tu caka. Skid Row su time osuđeni na klupsku scenu. Lijepi nestašni dečko dobio je izgon iz raja, ili se protjerao sam, a kako više nije dio ekipe, Skid Row su danas mnogo manje privlačni na koncertima. Ako upotrijebim “brutalniju” skovanicu: čak nezanimljivi. Vrlo ironično, ali tako to ide.
To ne znači da su današnjim Skid Row i sličnim “rekonvalescentima” svi okrenuli leđa. Ne. Daleko od toga. Uvijek će postojati zdrava temeljna “pool” ljubitelja glam metala koja će održavati izravan kontakt s tom glazbom sve dok god Skid Row budu mogli fizički migoljiti i svirati svoju glazbu uživo. Povrh toga, već nekoliko godina prisutan je snažan čimbenik koji održava glam naslijeđe na životu. A zove se val “revivala”, koji je naravno pokrenula Skandinavija.
Da su bendovi kova ekstravagantnog “kićenja” u Italiji silno popularni, nije nikakva novost. To je djelomice uvjetovano samim karakterom nacije. Toj publici nije toliko važno što se događa na pozornici. Glavno je da njih netko primijeti, da su prisutni na koncertu. Tada su najsretniji. Zato se i sami odjenu upadljivo. I tako stvar ide ruku pod ruku. Zato je klub New Age bio nabijen do daske na W.A.S.P.-ima za noć vještica, 31.10.2010., pa smo i ovaj put dobili još bolji odaziv, kad su klub posjetili Skid Row novodobne postave: Johnny Solinger (vokal), Dave “The Snake” Sabo (gitara), Scotti Hill (gitara), Rachel Bolan (bas-gitara) i Rob Hammersmith (bubnjevi). Klub je naprosto pucao od užarene pare euforičnog iščekivanja. Odlična energija tog malog talijanskog hrama posvećenog razuzdano luckastom poslanju rock n’ rolla svih izvedenica ili temeljnih inačica (kako god želite) teško te ostavlja na cjedilu. To je jedno od temeljnih koncertnih iskustava tog kluba.
Večer je otvorila “sveženska” ekipa iz Venecije! Domaćice koje se zovu Baby Beluga. Beluga je vrsta kita. Cure u sastavu ipak ne spadaju u teške kategorije što se tiče posjedovanja opipljivih zaliha opće tjelesne obilnosti, pa ih u ovom slučaju doista teško možemo povezati s ikakvom sličnošću s kitovim mladunčetom. Prljava rock n’ roll izvedenica odsječena u stilu kakvim je shvaćaju talijanski ženski glazbeni krugovi. Dopadljivo, zabavno i bez sumnje kvalitetno. No vrlo generički, pa nikakvih potresnih udara iznenađenja u tom smislu nije bilo. Tek iznimno ugodna zabava, a još ugodniji pogledi.
Sasvim je moguće da su se današnji Skid Row morali preobraziti u niskobudžetnu firmu koja očito brižno čuva svaki teško zarađeni novčić. Službenih suvenira nije bilo na raspolaganju. Dakle, proračunski dio kolača krajnje je okrnjen. Tako smo ostali bez službenih Skid Row majica.
Klupski prostor u kojem se naguralo 500 ljudi korjenito se zamaglio kad su pozornicu zauzele silhuete. Uvodni pozdrav i šus! Zvuk? Kako se i očekivalo. Gitare prigušene i nerazgovjetne. Ipak je nemoguće preslišati poznati riff u Big Guns, kojim počinje koncertno druženje. Vokalno je Johnny Solinger silno dostojna zamjena Bachu i s te strane opravdava nošenje Bachove obuće u obnovljenim Skid Row. Čovjek krepke građe smjelo spaja čist pristup s grlenim bezobraznim akcentom i Skid Row na pozornici uvjerljivo funkcioniraju i danas. Za nešto takvo se većinom oslanjaju na uspjeh prva dva albuma.
Tako su sastavili i set listu. Prva dva albuma obradili su uzduž i poprijeko, a u repertoar dodali još tri skladbe iz “Solinger ere” s albuma “Thickskin” (2003). Dakle, rajske prilike. I vjerujte. Svijet je poludio. Kovanje hita na hit, odnosno klasika na klasiku, jednostavno ne može djelovati drukčije. Solinger je preuzeo i scenske kretnje, kretanje, pa i djelić odjeće razvikanog prethodnika.
Ipak se osjeti da momci nisu u onoj najsvježijoj formi. Tako su si dopustili dva vrlo dosadna i razvučena jamma. Prvi usred Monkey Business, drugi usred I Remember You. Bez ikakve potrebe razvukli su koncert. No upravo je u potrebi caka. Solinger je morao ohladiti glavu, a ponajprije užarene glasnice. Osobito u drugom dijelu koncerta njegov je vokal blago pjeskarao i djelovao pomalo načeto, pa je češće prepuštao vodeće napjeve kar publici, koja je jasno odlično znala sve stihove. Naravno, ovdje budi oprezan s nogom na papučici kočnice – govorimo o talijanskom vladanju engleskim. Dakle, Skid Row su na taj način opljačkali publiku u dvorani sigurno za 15 minuta. U njih bi se naime moglo smjestiti tri skladbe. No vremena su druga. Još više od toga smetala je integracija obrade The Ramones, Psycho Therapy. Tko koga ovdje zbija šalu? Nažalost, Skid Row s publikom.
No uz tako ludu publiku, kojoj nikako ne ponestaje atoma energije, nema se čega bojati. Publika je nosila Skid Row iznad površine, pa brodica slabo maskiranog “štednje energije” nije potonula na dno. Da. Publika je spasila koncert koji bi inače djelovao znatno mlitavije, rutinski i suzdržano. Slična je bila priča s W.A.S.P. prije dobrih mjesec dana na istoj lokaciji. I još nešto je sigurno. Takvu ležernost Skid Row na tlu Skandinavije ili Njemačke ni u snu ne smiju dopustiti. Tamo bi ih (u usporedbi s publikom u Italiji) znatno manje vrela publika, uz sličan koncertni nastup, vrlo brzo otpisala s popisa koncertnih posjeta. Da. Skid Row nisu svirali punom snagom. I to je nosilo negativan predznak koncertnog druženja. Lošije zvučne prilike tijekom koncerta, koje tehničari nisu uspjeli ili htjeli popraviti uz iskazanu ležernost benda, u tom slučaju gube na značenju.
Kako god. Skid Row su zahvaljujući glasu prva dva albuma sretno prošli. Svijet je dobio traženu energetsku bombu koncertnog repertoara punog traženih klasika. Zato nije skrivao ni nakon sat i pol vidljivo oduševljenje. Publika je nehotice spasila koncert koji je tako ipak ostavio ukupan dojam vreline pozitivne razuzdanosti i prešerne zabave. Jednostavno rečeno. Posjet se isplatio. Pitanje je, međutim, bi li ga za koncert Skid Row u novom tisućljeću svaki posjetitelj ikad ponovio.
fotografije: Martin Prezelj
Setlista
1. Big Guns 2. New Generation 3. Mudkicker 4. Piece Of Me 5. 18 And Life 6. Thick Is The Skin 7. Makin’ A Mess 8. Monkey Business 9. Sweet Little Sister 10. Ghost 11. Psycho Therapy 12. I Remember You 13. Slave To The Grind —dodatak— 14. Quicksand Jesus 15. Youth Gone Wild
Galerija slika
