Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Mediolanum / Milano / Italija
Datum koncerta: 02.04.2011
Broj posjetitelja: 13
Ekipa Rocklinea imala je u Milanu posebnu priliku prisustvovati koncertu legendarnog Rogera Watersa, glazbenika koji se zlatnim slovima upisao u povijest rocka kao pjevač, basist i tekstopisac progresivnorockovskih divova Pink Floyd. Roger se među najveće u svom poslu uvrstio prije svega monumentalnom progresivnorockovskom operom “The Wall”, dvostrukim konceptualnim albumom o samoizolaciji kojim je, kao samostalni glazbenik i kao član Pink Floyd, dosegnuo vrhunac karijere, jer je njime stvorio jedan od onih albuma koji su zauvijek pomaknuli granice suvremene popularne i eksperimentalne glazbe.
“The Wall” bio je u svakom pogledu najambiciozniji projekt u povijesti Pink Floyd i jedan od posljednjih progresivnorockovskih albuma za koje se još može reći da su doista bili progresivni u smislu glazbenih inovacija s dalekosežnim utjecajem na buduće generacije glazbenika. Vrhovni vođa čitavog projekta “The Wall” bio je upravo genijalni, ali i hirovit basist, pjevač i tekstopisac, koji je posljednja tri desetljeća i gorljivi društveni aktivist. To je i glavni razlog zašto nijednog poznavatelja njegova glazbenog puta nije iznenadilo kad je objavio da će samostalna koncertna turneja 2011., koja će prema njegovim najavama vrlo vjerojatno biti i Watersova posljednja uopće, u cijelosti biti posvećena izvedbi “The Wall”, uključujući ikonografiju koja je resila istoimeni film iz 1982., što znači da je riječ o jednom od najambicioznijih koncertnih projekata posljednjih nekoliko godina.
Dvorana Mediolanum Forum usred Assagia, jednog od brojnih milanskih predgrađa, pucala je po šavovima od mnoštva vjernih obožavatelja koji su nestrpljivo čekali kad će Roger s pratnjom zakoračiti na pozornicu i zajedno s njima početi graditi zid. Prve cigle već su bile položene na oba ruba pozornice, a kad se začuo zvuk bombardera i poznata melodija s ‘gramofona’, bio je to znak za eksplozivan početak s “Outside the Wall”. Roger je na pozornicu stupio odjeven u dugi kaput koji je podsjećao na gestapovsku uniformu, a dodatno ga je isticala traka sa simbolom prekriženih čekića oko desne ruke, dok su mu društvo pravili ‘podanici’ koji su odlučno nosili zastave njegove izmišljene stranke Crvi.
Majstor cinizma pokazao se u odličnom uvodnom vokalnom ulomku kojim je položio prve cigle te napola autobiografske drame iz teškog životnog razdoblja koje je na sreću odavno prerastao, što je kasnije tijekom nastupa i sam spomenuo. Usput su se na okruglom platnu i na rubovima zida ispod njega neprestano izmjenjivale zanimljive, ali i potresne video projekcije koje su kroz razne animacije, fotografije, pozive i gesla upozoravale na stranputice naše bolesne civilizacije i sve njezine ‘sporedne’ žrtve.
Tko poznaje Rogerov, recimo to tako, socijalistički pogled na svijet, sigurno nije bio iznenađen količinom upozorenja koja vape do neba, a koja su se u prvom dijelu koncerta šetala po zidu i simbolično predstavljala pojedine cigle u zidu koji moderna civilizacija samouništavajuće gradi oko sebe. Gospodin Waters ponovno je za ovu turneju okupio zavidnu četu pratećih glazbenika, među kojima su se najviše isticali prekaljeni mačkovi poput gitarista Davida Kilminstera i Snowyja Whitea (ex-Thin Lizzy) te klavijaturista Jona Carina i Rogerova sina Harryja Watersa. Većinu važnijih gitarskih solaža odradio je Kilminster, koji je svoj zadatak obavio vrlo dobro, barem što se tiče uložene profinjenosti, iako su mnogi u dvorani, koji su zaboravili da nisu na koncertu Pink Floyd, naravno ipak pogrešali ‘original’.
Huku bombardera prekinuo je “The Thin Ice” sa svojom nježnom klavirskom melodijom, gdje nam je većini najviše nedostajalo pjevanje Rogerova nekadašnjeg pinkfloydovskog suborca Davida Gilmoura, jer zamjenik nikako nije dosegnuo emocionalnu dubinu njegova glasa. Tijekom “Another Brick In The Wall, Part. 1” uživali smo ponajviše u suptilnoj gitarskoj solaži, dok je na “The Happiest Days Of Our Lives” započelo stupnjevanje dramatičnosti s jezivim zvukom helikoptera i učiteljevim urlikanjem, što je dodobra zagrijalo napetu atmosferu. Potonji se u obliku golemе, groteskne lutke naposljetku pojavio na pozornici i počeo ‘plesati’ u trenutku kad je nastupio najslavniji trenutak cijelog koncerta i ujedno najpoznatije djelo s cijelog albuma, koje poznaje svatko tko posljednjih trideset godina nije proveo pod ledom – znamenita buntovnička himna “Another Brick In The Wall, Part. 2”. Pritom naravno nije izostao dječji pjevački zbor, koji je odlično obavio svoju zadaću dok je prstima optužujuće upirao u učiteljevu lutku. Završetak su pošteno začinili plačnom Kilminsterovom gitarskom solažom, uz koju su u pozadini grmjele orgulje u režiji Harryja Watersa. Pri izlasku je to bila izvrsna i inovativna skladba, no njezino pretjerano puštanje na radiju krivo je što mnogi pristaše Rogera Watersa i Pink Floyd smatraju da je precijenjena u usporedbi s njihovim manje poznatim skladateljskim majstorijama. Za sve nas koji smo je prvi put čuli uživo, to je bez sumnje bilo nešto sasvim posebno iskustvo.
Nakon sve te buntovničke dramatike užareno se ozračje u dvorani malo smirilo uz “Mother”, gdje je Roger uspješno zapovijedao nježnom akustičnom melodijom i priredio očekivanu vokalnu teatralnost, no neki smo opet pogrešali Gilmourov vokalni doprinos. Posesivna majka u pozadini je vrlo dobro dočarana u obliku golemog stvorenja s nemoćnim malenim djetetom u naručju te je odlično utjelovila Velikog brata ili još bolje, Veliku majku. Sve lutke i animacije iz filma “The Wall” bile su naravno autentične tvorevine legendarnog umjetnika Geralda Scarfea. Ambijentalnom “Goodbye Blue Sky”, koji je te večeri zvučao posebno potresno, slijedio je “Empty Spaces”, priprema za eksplozivni “Young Lust”, bez sumnje najtvrđu rockovsku skladbu cijele večeri, tijekom čijeg je izvođenja i kroz razne erotske projekcije ponovno došao do izražaja poznati pojam ‘žena-zmija’. To je odlično dočarala i golema lutka nevjerne žene, koja je najviše podsjećala na zelenu bogomoljku.
Roger je vrlo dobro odigrao i svoj ‘živčani slom’ tijekom “One Of My Turns”, kad je s vremenom podigao vokal u kojem su se neprestano miješali bijes na bivšu ženu i samosažaljenje. Na “Don’t Leave Me Now” ponovno smo uživali u krhkoj klavirskoj melodiji i prodornoj slide gitari, dok je treći dio “Another Brick In The Wall” zahvaljujući razjarenom Rogerovu pjevanju i uživo ispao kao najagresivniji od sva tri dijela. Prva polovica koncerta završila je oproštajnim “Goodbye Cruel World”, tijekom kojeg je zid konačno bio podignut, tako da je bend na kraju bio potpuno skriven od publike. Ona je na sljedeći dio nastupa morala pričekati otprilike dvadeset minuta, koliko je trajala stanka.
Drugu polovicu koncertnog nastupa obilježilo je pojavljivanje lutke golemog letećeg praseta, neizostavnog dijela pinkfloydovske ikonografije, koje je među publikom budilo nemalo pozornosti. Tijekom “Hey You”, jedne od najpotresnijih kompozicija na albumu, gdje je prožela ledeno hladna melodija na akustičnoj gitari uz Rogerovo emocionalno ispražnjeno pjevanje, postava je još uvijek bila potpuno skrivena iza zida, pa se osjećaj tjeskobe proširio cijelom dvoranom.
Na “Is There Anybody Out There?” uživali smo u melankoličnoj solaži na akustičnoj gitari, nakon čega se na “Nobody Home” Roger napokon pojavio usred cigli, udobno smješten na kauču, uz ikonografiju koja je predstavljala njegovu hotelsku sobu. Profinjena melodija na klaviru i cinično Rogerovo pjevanje slikovito su opisali Pinkov usamljeni život unutar mentalnog zida. “Vera” je i uživo bila jedan od Rogerovih cinicnih vrhunaca, jer je riječ o skladbi nadahnutoj Verom Lynn, britanskom pjevačicom iz vremena Drugog svjetskog rata. Ona je pjevala popularnu pjesmu “We’ll Meet Again” u kojoj je obećavala susret rodbine nakon kraja rata, što Roger zbog očeve smrti nikad nije doživio. Watersovo jadikovno pjevanje prateća je postava nadogradila potresnim orkestralnim aranžmanima. “Bring The Boys Back Home” sa svojim karakterističnim pompozno-militarističnim zvukovima koji ostavljaju dojam vojničkog marša bila je ponovna prilika da Roger naglasi besmislenost ratova i publici poruči da rat ili poslovna karijera nikada ne bi smjeli otuđivati obitelji.
Zatim je nastupio još jedan od vrhunaca koncerta i cijelog “The Wall” – fenomenalni ep “Comfortably Numb”, gdje je Kilminster barem približno nadomjestio Gilmoura dvjema potresnim solažama, koje uvijek iznova ispadaju kao prava gitarska otkrivenja od kojih trnci kao za šalu putuju tijelom. Pinkovu ulogu u refrenima otpjevao je Gilmourov imitator, dok je doktorov vokalni udio dao što cinicniji Waters. Pri prijelazu u ambijentalno svjetliju, gotovo uzdižuću dionicu, poduprtu moćnim orkestralnim zavjesama i ugodnom melodijom na akustičnoj gitari, ozračje u dvorani doseglo je vrhunac, a zid se najednom obojio duginim bojama. “The Show Must Go On” pobrinuo se za svečanu atmosferu, koja se ubrzo pretvorila u “In The Flesh”, gdje se usred eksplozivnih provala orgulja na sceni ponovno pojavila neonacistička ikonografija Rogerove izmišljene stranke. Potonji je tijekom “Run Like Hell” ponovno zakoračio na pozornicu našminkan u opravi fašističkog diktatora, a društvo su mu pravili i ostali članovi postave, također odjeveni u uniforme ‘Crva’ i nositelji zastava. Gospodin Waters nije mogao odoljeti a da se potpuno ne uživi u ulogu velikog diktatora, pa je nekoliko puta s oduševljenjem ‘pucao’ prema publici iz umjetnog modela automatske puške.
Tijekom “Waiting For The Worms” upotrijebio je i megafon kojim je dodatno raspirivao huškačko ozračje uz pratnju militantnog ritma. Na projekciji su se u međuvremenu crvi već konačno omotali oko zida Pinkova/Rogerova mozga. “Stop” je bio uvod u veliki, teatralni finale, “The Trial”, gdje su Scarfeove groteskne animacije došle do posebnog izražaja. Roger je odlično odigrao ulogu oholog suca i ostalih likova iz Pinkove/svoje prošlosti kao što su učitelj, majka i bivša žena. Na kraju smo ipak doživjeli dramatično rušenje zida uz “Outside The Wall”, koji je bio veličanstven i pobjednički trenutak, kad je Roger s pratećim glazbenicima, koje nije zaboravio predstaviti, došao pokloniti se publici i odsvirati još oproštajnu zadnjicu.
Roger nas je oduševio vrhunskom scenskom predstavom svog magnum opusa i uspješno prenio temeljnu poruku “The Wall”, koja bi se mogla najbolje glasiti da se unutarnjim ili vanjskim zidovima (jednih i drugih i nakon pada Berlinskog zida još uvijek ima previše diljem svijeta) ne mogu riješiti problemi, nego samo međusobnom suradnjom i povezivanjem. Naravno, na koncertu smo najviše uživali svi mi koji smo cijelo vrijeme bili svjesni da ipak ne prisustvujemo nastupu Pink Floyd pa smo lakše zaboravili odsutnost Rogerova ‘najboljeg prijatelja’.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1.In the Flesh? 2.The Thin Ice 3.Another Brick in the Wall Part 1 4.The Happiest Days of Our Lives 5.Another Brick in the Wall Part 2 6.Mother 7.Goodbye Blue Sky 8.Empty Spaces 9.What Shall We Do Now? 10.Young Lust 11.One of My Turns 12.Don’t Leave Me Now 13.Another Brick in the Wall Part 3 14.The Last Few Bricks 15.Goodbye Cruel World —stanka— 16.Hey You 17.Is There Anybody Out There? 18.Nobody Home 19.Vera 20.Bring the Boys Back Home 21.Comfortably Numb 22.The Show Must Go On 23.In the Flesh 24.Run Like Hell 25.Waiting for the Worms 26.Stop 27.The Trial 28.Outside the Wall
Galerija slika
