Autor: Rok Klemše
Mjesto: Štuk, Maribor
Datum koncerta: 02.06.2011
Broj posjetitelja: 200
U zadnje vrijeme kod nas se baš i ne događa često da nastupaju bendovi koje naše pozornice još nisu ugostile. Što naravno nije loše, ako se tu i tamo vrate bendovi koji to zaslužuju. No kad se najavi da nam nakon mnogo godina djelovanja dolaze Primordial, srce zaigra. A zašto i ne bi, jer Primordial su jedan od unikatnijih, ako ne i najedinstveniji pagan metal bend, ako ih uopće mogu smjestiti u taj žanr. Unikatan glazbeni izraz koji bend tjera već 20 godina i nezaobilazna pojava “ideologa” benda Alana Averilla ove su godine kulminirali novim albumom Redemption At the Puritan’s Hand, koji je dokaz neiscrpnog vrela ideja grupe. A upravo je turneja za novi album Primordial prvi put dovela k nama! U eminentnom društvu francuskih Alcest i Amerikanaca While Heaven Wept.
Prvi su na pozornicu izašli jedini (istaknutiji) predstavnici domaće folk metal scene, Brezno. Grupa je nedavno doživjela prilično uočljive i gotovo zabrinjavajuće promjene postave. Sastav je napustila pjevačica i flautistica Ines Osina, tako da su Brezno bili prisiljeni tražiti zamjenu(e). Našli su je u pjevačici Sari i flautistici Evi, a postava, već neko vrijeme ojačana i violinisticom, danas nastupa kao oktet. Kao stvorena za to, pozornica ŠTUKa bila je za ovako brojnu postavu više nego dovoljno velika, pa se nisu morali stiskati na minimalnom prostoru. Nova postava predstavila se u solidnom, čak i dobrom svjetlu, no vidi se da im još nedostaje malo uigranosti i usklađenosti na pozornici, iako je posve razumljivo da se kod čak osam instrumenata brzo potkrade koja greška. Brezno će tako trebati još koji odsvirani koncert da se osvježena postava navikne jedni na druge i počnu disati kao jedno. Zagrijanosti im sigurno ne manjka, jer su na pozornici energični kao i uvijek, a Sara je dokaz da Brezno unatoč odlasku tako snažne vokalistice kao što je Ines nisu izgubili svoj ja. Zapravo je Sara vokalno gotovo identična Ines. Je li to dobro ili loše, prepuštam bendu. Nadam se da će idući put bendu u prilog ići i zvuk, jer je ovaj put nauštrb pratećih vokala u prvom planu blistao samo Sarin vokal, a nauštrb gitara prije svega glasno ozvučena violina. Bendu nije išla na ruku ni rana ura i još prilično prazna dvorana ŠTUKa, ali Brezno su svoj nastup suvereno izveli do kraja, s uspješnicom za kraj, poskočnom i iskričavom, V nebo.
Već s idućim nastupajućim sastavom otplovili smo u posve druge vode, druge svjetove i nepoznate sfere. Na pozornici je po rasporedu vremenski posve točno stajao francuski kvartet Alcest. Grupa je pod budnim okom i čvrstom rukom idejnog vođe Neigea svoj glazbeni put započela u black metalu, no s prvim studijskim albumom okušala se u vodama post-metala i shoegazea, a s drugim albumom Ecailles de Lune čvrsto se usidrila u vodama meditativnog shoegazea. Neige glazbenu ideju Alcest gradi oko svojih dječjih sjećanja i sanjarenja o bajkovitom svijetu u koji kroz glazbu želi odvesti i slušatelja. I taj mu efekt doista uspijeva, jer samo trebaš zatvoriti oči i Neige te na krilima repetitivnih gitarskih obrazaca, sanjivih (povremeno već gotovo preneženih – a to piše veliki fan Cynic, hehe) vokala i gradnje mistične i eterične atmosfere za ruku odvede u neki drugi svijet, svijet snova, bajki i nedužnih iluzija. Tihi plavetnilo pozornih svjetala taj je učinak samo još nadogradilo i činilo se kao da smo s grupom zatvoreni u mjehur od sapunice koji lebdi nad zemljom koju Neige opisuje u svojim tekstovima. Meni osobno se taj efekt nakon nekoliko komada ipak raspršio, jer glazba Alcest zna postati jednolična i ponavljajuća; vjerojatno bih za potpunu percepciju poruke Alcest morao biti u stanju svijesti u kojem bih bez vanjskih smetnji mogao upijati glazbu koju na svoj, doduše jedinstven način izvode Alcest. Ili je očekivanje glavnog benda ovaj put jednostavno bilo prejako. Nastup Francuza ipak mi se duboko urezao u pamćenje, prije svega zbog fantastične izvedbe skladbi Printemps Emeraude i Les Iris te nevjerojatnog, raznolikog i dinamičnog te odlično ozvučenog bubnjanja Winterhaltera.
I s idućim nastupajućima otplovili smo u nove, drukčije glazbene svjetove. Amerikanci While Heaven Wept glazbi pristupaju mnogo izravnije od Alcest, ali unatoč tome u svom stvaralaštvu ostaju unikatni i samosvojni. While Heaven Wept djeluju već dva desetljeća i lako ih je ubrojiti među staroste američkog (epic) doom metala, zajedno sa Solitude Aeternus i Solstice (u kojima je pjevao i vokalist/gitarist Tom Phillips), na primjer. No spomenuta postava nije dugo ostala čvrsto usidrena u žanru doom metala i toj njegovoj još uvijek čvrstoj osnovi počela je dodavati elemente progresivnog i power metala. Grupi je tako uspjelo stvoriti prilično prepoznatljiv i jedinstven zvuk, koji u ovaj izbor bendova možda nije baš najbolje pristajao. Vjerojatno je i zbog toga grupu pratilo svega dvadesetak, tridesetak upornih. Unatoč tome, While Heaven Wept odsvirali su kao da sviraju pred punim ŠTUKom, punim plućima i svom snagom. O kvaliteti grupe govorila je sama glazba, prije svega nekoliko starijih cvjetova poput The Drowning Years i Of Empires Forlorn već na samom početku, a smetala je prije svega statičnost članova benda, što je izgledalo kao da sviraju sami sebi na zatvorenoj probi. No sve je spašavao energični vokalist Rain Irving, koji je zapanjio izuzetno uvjerljivim, moćnim vokalom. Već gotovo svečana atmosfera grupe oživjela je prije svega uz prelijepe vokalne harmonije koje su stvarali Rain i klavijaturistica Michelle. Vrlo dobar nastup grupe pokvario je samo mučno deseterominutni improvizirani jam, koji je posebnost svakog nastupa grupe, kako se pohvalio gitarist Scott. No dobro… Onda bih radije čuo petnaestominutni ep The Furthest Shore s albuma Vast Oceans Lachrymose.
A onda se ipak dogodilo: razvio se “backdrop” s natpisom Primordial, svjetla su se ugasila, a napetost je rasla u dramatičnom iščekivanju irske grupe. Jedan za drugim za svoje su instrumente prihvatili Pol MacAmlaigh (bas), Ciaran MacUiliam (gitara), Simon O’Laoghaire, Michael O’Floinn (gitara) i naposljetku jedinstveni, u “corpse-paint” odjeveni vokalist Alan “Nemtheanga” Averill s bocom Jack Danielsa u ruci. Alan je najavio da dolaze iz Republike Irske i da nijedan grob nije dovoljno dubok, pa je s prvim komadom s nove majstorije grupe, Redemption At the Puritan’s Hand, No Grave Deep Enough počelo putovanje po mračnim ravnicama glazbe majstora epski obojenog metala. Vlastitog samo Primordial! Publika je već s prvim komadom postala šesti član grupe i energično je pratila bend od samog početka pa sve do kraja. Sve zahvaljujući karizmatičnom frontmenu Nemtheangi iz kojeg struji neka mistična energija koja te u trenu usisa u svijet Primordial. Averill je odlučnim, gromoglasnim vokalom fenomenalno prenosio tekstove, čas gorak i svjetobolan, čas odlučan, agresivan i brutalan. Baš kao što se kameleonski preobražava iz uglađenog Alana Averilla (Dr. Jekyll) u zastrašujućeg diva odjevenog u bijeli corpse paint (Mr. Hyde)! Koketiranjem s publikom i dramatičnim potezima, koji se ne bi ništa lošije snašli na kazališnim daskama, Nemtheanga je vješto kontrolirao publiku, više nego uspješno je pozivao na sudjelovanje i cijelo nas je vrijeme oslovljavao s “my friends”. Iako je činjenica da svu pozornost na pozornici preuzima nevjerojatni Averill, ipak bi bilo nepravedno reći da su Primordial samo on. Daleko od toga, jer je prije svega MacUiliam kriv za epske aranžmane, ludo stupnjevanje atmosfere, i to sve samo naizgled jednostavnim strukturama akorda. Iskonski, a moćno, bez pretenzioznih solaža i uljepšavanja. Osim toga, Primordial nisu bez gotovo “tribal” bubnjanja, koje je krivo za neku primarnu, poganu narav benda, što lijepo dolazi do izražaja prije svega u As Rome Burns. Nevjerojatno je bilo vidjeti koliko dobro uživo funkcioniraju sasvim svježi komadi s novog albuma, prije svega demonski zlobni Lain With the Wolf, kod kojeg je na Alanovu zapovijed cijela dvorana u zraku držala “rogove”. Energija u dvorani cijelo se vrijeme neprestano stupnjevala i vrhunce dosezala u klasicima kao što su Autumn’s Ablaze i The Coffin Ships, uz koji je Averill izjavio da nikad nije mislio da će bend iz Irske nakon dvadeset godina postojanja u Sloveniji pjevati pjesmu o irskoj gladi. Prebrzo je sve zašumjelo prema kraju s epskom poslasticom uz koju srce zaigra, nihilističkom, a kako realnom Empire Falls. “Every Empire Will Fall, Every Monument Crumble!”. Isključivo za ŠTUK Primordial su odsvirali još Gods to the Godless i prvi put na turneji još Heathen Tribes. Bio je kraj i bila je tišina, među porušenim spomenicima, posljednjim ostacima civilizacije tinjao je još samo pepeo. No snažan i bezvremenski zvuk Primordial bit će vječan! Kao i sjećanje na prvi nastup Primordial kod nas, kojemu se može “prigovoriti” samo to što je grupa u potpunosti ignorirala albume Imrama i Storm Before Calm. “So heretics I call to you/Partisans stand as one/Rebels raise your voice/If not then all is lost”!
Fotografije: Nina Grad
Setlista
PRIMORDIAL:
1. No Grave Deep Enough
2. Gallows Hymn
3. As Rome Burns
4. Lain With the Wolf
5. Autumn’s Ablaze
6. Bloodied Yet Unbowed
7. The Coffin Ships
8. Death of the Gods
Empire Falls
– dodatak –
9. Gods to the Godless
10. Heathen Tribes
Galerija slika
