Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Arena Concierti Fiera Milano / Rho (Milano) / Italija
Datum koncerta: 21.06.2011
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 52,00€
Journey nije potrebno posebno detaljno predstavljati. Sastav koji je elemente Adult Oriented Rocka sažeo u jedinstvenu sliku, u najoptimiziraniji suživot, i kroz plejadu nezaboravnih albuma tijekom osamdesetih definirao standarde koje su ostali sastavi melodičnog rocka i AOR-a kasnije tek teško slijedili. Journey su oduvijek slovili ne samo po izvanrednoj glazbenoj slojevitosti, nego i kao najbolji glazbeni aranžeri. Stvoriti radijski prihvatljiv komad? Ništa lakše! Pitajte Journey kako se to radi! Magovi svoje ere. Ere koja je danas, naravno, arhaična i prošla. Njezina aktualnost i razvoj su zaključeni. To, međutim, ne znači da je AOR mrtav. U novom tisućljeću vrvi od sastava nove generacije koji idu stopama pionira poput Journey, Boston, Foreigner, April Wine, Styx, REO Speedwagon, Triumph… Uz nove sastave koji danas sviraju posve netrendovsku glazbu – ona naime pripada pravom “podzemlju”, dostupna samo pravim glazbenim znalcima – s druge su strane i “dinosauri” AOR-a zahvalno preživjeli u novo tisućljeće. A kad se dogodi da takvi “dinosauri” izdaju album, to je ujedno i pravi pravcati praznik za ljubitelje takve glazbe.
S obzirom na to da AOR u novom tisućljeću nije trend, smisleno je udruživati više sastava u zajedničke turneje. Journey, koji su početkom lipnja 2011. objavili savršen novi studijski album “Eclipse” i njime dokazali da se AOR mudraci u kovanju sebi svojstvenog artizma razvijaju i dalje, u prvoj su polovici lipnja 2011. po Velikoj Britaniji odradili zajedničku turneju s Foreigner i Styx. Za posjet staroj europskoj celini Styx su zamijenili Kansas i Night Ranger. No Milano je ovdje ponudio iznimku (u Italiji smo, uostalom). Kansas se u Milanu nisu našli na popisu, a na njihovo su mjesto uskočili pomlađeni Thin Lizzy.
Šest je sati poslijepodne. Sunce veselo grije, a mi smo ovaj put morali propustiti nastup Thin Lizzy i obećati si da ih na nekom od zajedničkih koncerata s Judas Priest (i Whitesnake) nipošto nećemo promašiti. To se kasnije i dogodilo. RockLine reportažu od 29.06.2011., kad su Thin Lizzy nastupili prije Judas Priest, možete pročitati OVDJE.
Uhvatili smo Night Ranger. Zemljaci sastava Journey, također iz San Francisca, probuđeni su. Brad Gillis, Kelly Keagy i Jack Blades originalni su osnivački članovi u današnjoj postavi, koju upotpunjuju Joel Hoekstra (druga gitara) na mjestu “proslavljenog” Johna Watsona i klavijaturist Eric Levy, koji na prvi pogled zapanjujuće podsjeća na originalnog klavijaturista Night Rangera Alana Fitzgeralda.
Night Ranger su odlični, prekaljeni glazbenici koji su svoj procvat doživjeli osamdesetih, ponajprije na temelju hitova s prva dva albuma. Upravo su im oni donijeli status klasičnih AOR legendi u SAD-u. Osim toga, uspjeli su prodrijeti i na azijsko tržište, gdje su se učvrstili uspješnicama, posebno poduzetno u Japanu. U Europi ih, naravno, poznaju samo oni koji AOR glazbu prate od pamtivijeka, kao i svježe ispečeni zaljubljenici, što je prije iznimka nego pravilo. Sastav je službeno izdao novi album “Somewhwere In California” baš na dan koncerta u Milanu. Kako zanimljiva situacija!
Puno trčanja i dinamita u nogama dočarali su stari mačori. Jacka Bladesa je naprosto razgonilo od pozitivno kipućeg oduševljenja. Čovječuljak je teatralno nosio sunčane naočalice s pomičnim staklima, koje je tijekom nove Growin’ Up In California ipak skinuo. Iznenađenje na samom početku s Touch Of Madness, koja nikad nije spadala među uspješnice sastava, a nakon nje vodeći vokal preuzima Kelly Keagy u Sing Me Away znamenito zavodljivog refrena, koji raspiruje Talijane pred pozornicom. Tu su i naravno obavezne When You Close Your Eyes, Don’t Tell Me You Love Me, Sister Christian i (You Can Still) Rock In America. Night Ranger su u dobrih pola sata priredili izuzetno potentan, čvrsto uigran i krajnje zabavan nastup, zato se nadajmo da im prvi posjet Europi, nakon što su na staroj celini posljednji put nastupili 1985. (prije Foreigner!!!), nije i zadnji te da na sljedeći neće trebati čekati novih 25 godina. Zvuk gitara bio je malo zamućen, a Keagyjev vokal ujedno je pokazao da je čovjek kroz godine izgubio nešto snage. No to mu treba oprostiti.
Foreigner su 2011. izvanredni. Da. Zvuči doista visokoletećе za sastav koji postoji od 1976. U današnjoj postavi od originalnih članova ostao je još samo gitarist te povremeno dodatni klavijaturist i pjevač Mick Jones. No okružuje ga garda izvanrednih glazbenika. Takve je Foreigner 2009. sastavio briljantni album “Can’t SLow Down”, koji, slično kao u slučaju preporođenih Journey, potvrđuje da Foreigner doživljavaju pravi renesansni procvat. U današnjoj postavi upravo je vokal Kellyja Hansena onaj atribut sastava koji opravdava izuzetno kvalitetnu platformu glazbe Foreigner u novom tisućljeću. Svakako to vrijedi i za pozornicu. Foreigner su naime sastav kojeg je danas teško tko može nadmašiti na pozornici kad je riječ o izvedbi glazbenog repertoara. Niz izvanrednih hitova kojima su se zauvijek upisali u srca ljubitelja melodičnog rocka osamdesetih, kad su se po ljestvicama penjali hitovi poput Waiting For A Girl Like You, Juke Box Hero, I Wanna Know What Love Is, Urgent, doživio je reinkarnaciju na pozornicama Italije tek drugi put (prema uvodnim riječima Micka Jonesa, prije izvedbe skladbe Starrider)!
Za europski dio Journey su svoj repertoar skratili za pola sata, a Foreigner produljili. Vrući sekstet doslovno se razletio po pozornici. To vrijedi ponajprije za basista Jeffa Pilsona i Kellyja Hansena. Prvi je izlučio hektolitre znoja, a njegova pojava na pozornici pri kraju koncerta bila je jedva prepoznatljiva. Izgledalo je kao da je Jeffu slučajno proklizalo pa je pao u bazen. Kelly Hansen iskoristio je golemu pozornicku konstrukciju. Koncert je bio tipa “open air”. Pozornica podignuta. Za fotografiranje previše podignuta. Da bi dobro vidio tko sve podržava Foreigner pred pozornicom, popeo se do vrha konstrukcije tijekom jednog od dužih solaža, čime je dao lavovski doprinos tome da su se Talijani posve rasplamsali. Štoviše. Kelly je izveo teatralan posrtaj pri silasku s vrha i zanjihao se lijevo-desno na konstrukciji tako da se za jednu od čeličnih šipki ugrađenih u konstrukciju držao samo rukama. Osim toga, pjevač je na pozornici izvodio doista nemoguće akrobacije, uključujući “špagu” te skok među publiku, među kojom je otpjevao jednu od točaka.
Sastav se u Italiji odlučio odsvirati skladbu Dirty White Boy umjesto Waiting For A Girl Like You, koju inače izvodi u njemačkom dijelu turneje. Poseban trenutak koncerta Foreigner je izvedba skladbe Urgent. Gradirano ispredanje erogene skladbe u kojoj glavninu briljantnosti naravno odnosi jedinstveni saksofonski solo Tommyja Gimbela. Foreigner su svoj show odsjekli s izuzetnom vehementnošću. Osjeti se da od 2007. ponovno redovito nastupaju u Europi. Za Journey je nakon Foreigner čekao izuzetno težak zadatak, jer su Foreigner zapanjili snagom uvjerljivosti izvedbe kakvom danas uvjeri tek malo rock sastava. Bez poteškoća su Foreigner ovladali i golemom pozornicom.
Journey su pač Journey. Kao i Foreigner prije njih, i Journey su se pobrinuli za besprijekoran zvuk. No Milano je zacijelo ponudio iznimku. Pozornica je naime bila vrlo visoka, a uz to su skupine zvučnika bile postavljene prilično ispred linije ruba pozornice, pa si morao koncert pratiti barem kakvih 15 m od pozornice, ako ne i dalje, da bi uživao u pravom zvuku u ravnoteži. Prvi redovi bili su zakinuti za optimalne zvučne karakteristike. Tijekom koncerta sprijeda se nije dovoljno glasno čula Schonova gitara, kao ni Cainove klavijature. To je ujedno i jedini minus nastupa, na koji sastav zapravo nije imao nikakvog utjecaja.
Arnel Pineda potvrdio je izvanrednu formu. Čovjek koji se razvio u pravog opuštenog i komunikativnog frontmena potpuno se oslobodio spona koje su ga vezale uz potrebu za “oponašanjem Stevea Perryja”. Naravno, mjestimice se vražje povuče na Perryja, a istodobno sve više dodaje svoj vlastiti pečat vokalnom pristupu, što znači da mu njegovi kompanjoni u Journey potpuno vjeruju. Magično druženje s velikanima AOR-a dosezalo je vrhunce u obaveznim klasicima kao što je uvodna Separate Ways, pa naravno u baladama Faithfully i Open Arms, nadalje u Don’t Stop Believin’ i Wheel In The Sky, koja uz Cainovu gitarsku podršku Schonu zvuči posebno čelično. Schon je opet bio vražji! Čovjek je vruć i svojim angažmanom dokazuje da se nikako ne misli ostariti niti slučajno dopustiti mlađim gitarističkim kolegama da bi netko od njih sjeo na njegovo prijestolje. Schon svojom gitarskom profesijom spada u onaj uski izbor gitarista koji mogu svirati sve. I sviraju to s posebnim pristupom, kojeg ne može kopirati baš nitko. Nealovo “vozljanje” je čarobni slalom kroz sipanje brzo odtrilanih tonova, a u sljedećem se trenu čovjek neočekivano i s dodirom spontanosti zaziblje u profinjeno kontrolirane pull offe, koje oprezno oblikuje tremolo ručicom. Majstorska vožnja, prava mala škola kombinacije “odklopa” i superiorne kontrole.
Keep On Runnin’ pripala je na vodećem vokalu Deenu Castronovu, što je čovjek odradio briljantno. Ne samo da je odlupao bubnjeve i otpjevao vokal istodobno na izvanrednoj razini, nego mu je i “pitch” kao salivan za glazbu sastava Journey, tako da takva točka slušatelju predstavlja pravu mjeru šok-elementa, a to je ujedno i atribut koji onemogućuje da dinamika i atmosfera koncerta padnu dok Arnela nema na pozornici.
Koncert oduševljenja zvučnom i izvedbenom savršenošću zaključen je u metežu konfeta nakon Don’t Stop Believen’, koju je, nekako po očekivanju, naslijedila još Any Way You Want It. Predstavljanje albuma “Eclipse” sastav je ostvario kroz izvedbu odličnih City Of Hope i Edge Of The Moment. Budući da Journey u Europi nemaju takvih uspješnica kao Foreigner te s obzirom na manju pozorničku dinamiku i manje raspirujuću komunikaciju s publikom, ovaj su im put Foreigner za dlaku ukrali show!
Večer AOR glazbe zaključena je malo iza ponoći. Zanimljivo je da Talijani nisu uopće pravili nekakvu pretjeranu buku. Jednostavno, tome je pridonijela i čudna odluka organizatora koncerta da pred pozornicu postavi sjedala. Prostor između ograde koja je dijelila foto pit i parter bio je prvih nekoliko metara prazan, a onda posut stolcima sve do mikserskog pulta. Zacijelo je to utjecalo na manje povratne dinamike od strane publike, iako publika još zdaleka nije spavala tijekom koncerta. Sjedala su bila suvišna. Publika je cijeli koncert pratila na nogama.
Činjenica je da talijanska publika nije toliko zagrijana za AOR kao primjerice u sjevernom i središnjem dijelu stare europske celine. Zato je atmosfera još skrivala nešto rezervi, a istodobno je iskustvo zvučne savršenosti nalagalo da koncerti ovih sastava moraju postizati još veći učinak u “indoor” dvoranama. Dakle pred njemačkom publikom i u zatvorenom prostoru. Na to nismo morali dugo čekati, jer se RockLine ekipa, nakon dolaska u Ljubljanu u ranim jutarnjim satima sljedećeg dana, tek presjela iz kombija za devet putnika u drugi sličan kombi i nastavila put u njemački Augsburg (RockLine reportažu možete pročitati OVDJE), gdje nas je čekao novi radosni doživljaj i druženje s AOR odličnicima!
fotografije: Helena Vertačnik (Foreigner, Journey), Tilen Sapač (Journey) & Aleš Podbrežnik (Night Ranger)
Setlista
JOURNEY:
1.Separate Ways (Worlds Apart)
2.Ask the Lonely
3.City of Hope
4.Stone in Love
5.Keep on Runnin’
6.Edge of the Moment
7.Lights
8.Open Arms
9.Wheel in the Sky
10.Escape
11.Be Good to Yourself
12.Faithfully
13.Don’t Stop Believin’
—dodatak—
14.Any Way You Want It
FOREIGNER:
1.Double Vision
2.Head Games
3.Cold as Ice
4.Can’t Slow Down
5.That Was Yesterday
6.Dirty White Boy
7.Starrider
8.Feels Like the First Time
9.Urgent
10.I Want to Know What Love Is
11.Hot Blooded
12.Juke Box Hero
NIGHT RANGER:
1.Touch of Madness
2.Sing Me Away
3. Growing up in California
4.When You Close Your Eyes
5.Don’t Tell Me You Love Me
6.Sister Christian
7.(You Can Still) Rock in America
Galerija slika
