Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 12.07.2011
Broj posjetitelja: 10
U srijedu su nas već rano ujutro iz zaklona šatora potjerali žarko prijepodnevno sunce, što je baš zgodan izgovor za jutarnju kavicu u jednom od tolminskih lokala… nakon koje ubrzo slijedi i prvo hladno pivo (izreka da se klin klinom izbija doista vrijedi!). Upravo netaknuta priroda koja okružuje festival nešto je što MetalCamp čini jedinstvenim. Posjetio sam već nekoliko europskih festivala, ali nijedan se ne može pohvaliti tako jedinstvenom lokacijom uz smaragdnu ljepoticu. Soča je u toplinskom valu koji nas je pratio gotovo cijeli tjedan pobrinula se za rashlađivanje, otrežnjenje i uopće ugodno druženje na svojoj obali, a valja pohvaliti i izbor glazbe koja se vrtjela kod Sotočja, jer je DJ očito napokon zamijenio cd-e iz prethodnih godina. Himnu MetalCampa uspio sam čuti samo jednom! Falila mi je samo Focusova klasika Hocus Pocus, hehe. Veliki oder u srijedu je nudio nekoliko jedva dočekanih sastava, dok mali oder nije nudio ništa pretjerano uzbudljivo, osim naših thrashera Keller i hrvatskih tehničkih death metalaca Infernal Tenebra. Nažalost, nastup jednih i drugih nekako sam uspio propustiti.
Čast prvog nastupajućeg u srijedu je pripala domaćim zastavonošama folk metala, Brezno. Nažalost, vrućina pod velikim odrom jednostavno je bila prejaka pa sam njihov nastup propustio. Iz nekoliko kvadratnih centimetara hlada šatora čulo se da su Brezno svoje odradili solidno, a prije svega sigurno i profesionalno. Sretno na Bloodstocku!
Nakon Brezna na pozornicu su donijeli pustinjski pijesak Kylesa, legendarni sludge/stoner metalci iz Georgije. Veliko zadovoljstvo i iznenađenje bilo je vidjeti njihovo ime među ovogodišnjim nastupajućima, jer u blizini naših krajeva ne nastupaju baš često, a odlučno su odstupali i od “koncepta” festivala na kojem prednjače folk metal bendovi i često sastavi koji nisu vrijedni ni da onjuše glavnu pozornicu. Kylesa su nas usred najvećeg popodnevnog užara umotali u hipnotički trans teških akorada, eteričnih vokala i desetotonske ritam sekcije. Vokalist i gitarist Phillip Cope svojim je prigušenim, gotovo jednoličnim vrištanjem tekstova stvorio odličan ambijent, a atmosferu je dodatno nadogradila i vokalistica i gitaristica Laura Pleasents, samo s agresivnijim i brutalnijim vokalima, gotovo growlovima. Energični basist s dodatnim back vokalima dopunio je već ionako bogatu zvučnu sliku, a sviranjem klavijatura dodao je još mističnosti atmosferi. Kylesa su nas gurnuli ravno u neku vrstu “acid tripa” (njihova bi glazba kao naručena sjela u Fear and Loathing in Las Vegas Huntera S. Thompsona i njegovu filmsku verziju s Johnnyjem Deppom), koji su gradili dugim instrumentalnim pasažama što su zvučale gotovo kao “jam” te apokaliptično jecajućim gitarama. Šaku eksperimentiranja Kylesa unose u svoju glazbu prije svega upotrebom theremina, koji je svirao Cope i time iskustvu dodao još dozu psihodelije. Razočarala je samo činjenica da dva bubnjara uživo nisu došla do izražaja, jer su uglavnom bubnjala potpuno iste linije, ali bilo je oduševljavajuće vidjeti njihovu zapanjujuću sinkroniziranost. Možda je smetao samo pomalo statičan nastup, ali na kraju krajeva uz Kylesu se ionako ne moshira, nego se samo maše glavom u nekakvom zanesenom, astralnom stanju.
Kad je sunce polako počelo zalaziti, na glavnu pozornicu stupili su Brainstorm, jedni od boljih predstavnika europskog power metala, koji svaki put ponude energičnu i izrazito kvalitetnu predstavu. Brainstorm su daleko od generičnosti i klišejiziranosti bendova poput Sonata Arctica, Rhapsody of Fire ili Stratovarius, jer svoju melodičnu osnovu odlično nadograđuju agresivnijim, gotovo thrasherskim pristupima. Žive nastupe njemačkog sastava odlikuje prije svega karizmatični frontmen Andy B. Franck, koji uz odrsku živost i dobru sposobnost animiranja publike spada i u sam vrh europskih power metal vokalista. Andy puca poput granate prije svega u visokoletećim, pompoznim i epskim refrenima u kojima dokazuje da je doista vokalist kova Dickinson ili Kiske. Smeta samo činjenica da Brainstorm uvijek i svugdje, usprkos devet izdanih albuma i gotovo petnaestogodišnjoj karijeri, sviraju rano popodne i to nezavidnih tri četvrt sata ili jedva nešto više od sata, dok su istog dana na Metalcampu gotovo headlinersku ulogu dobili Wintersun s jednim izdanim albumom i njegovim još uvijek neizdanim nasljednikom kojim nas zavlače već debelih šest godina.
S primjerenom atmosferom zalazećeg sunca u tamu su nas odveli švedski majstori Katatonia. Dečki pod vodstvom vokalista Jonasa Renskea već odavno nisu stari mačori death/doom metala koji su svirali na početku karijere. Šteta, jer su one prve ploče fenomenalne, ali novi smjer Katatonije jednostavno treba prihvatiti ili ne, srednjeg puta nema. Jasno je da Renske već desetljeće nije u stanju otpjevati sirove growlove, ali njegov čist vokal je više nego odličan. Renske je uz pomoć instrumentalne četvorke stvorio mračnu atmosferu melankolije i depresije. Šteta je što je vokal bio prilično loše ozvučen i prilično duboko potopljen u previše izraženu ritam sekciju. Tužan, pusti osjećaj koji Renskeov vokal ostavlja duboko u duši tako je ovaj put ostao posve neiskorišten. Ali Renske je učinkovito povezivao program, odlično je ispala prije svega njegova šala o njihovom “backdropu”, naslovnici albuma Night is the New Day, koji su im očito okrenuli naglavačke. “We thought we would turno ur backdrop around, it look more satanic this way doesn’t it?” Dečki su iznenadili prije svega time što su odsvirali po jednu skladbu s ploča Discouraged Ones, Viva Emptiness i Tonight’s Decision, a inače su u velikoj većini predstavili skladbe s još aktualnih Night is the New Day i The Great Cold Distance. Hladna statičnost Šveđana potpuno je odgovarala njihovoj glazbi, no ipak je Katatonia doista ostavila pomalo hladan i gorak okus, jer su, primjereno imenu, odsvirali doista blago katatoničan nastup.
Kad su se Katatonia oprostili, vremena je bilo taman za brzo pivo, jer se na pozornicu već popela legija prokletih nizozemskih death/thrash metalaca, Legion of the Damned. Nizozemski sastav gotovo je ekvivalent pritisku na gumb play za videokazetu punu old-school kultnih horora iz osamdesetih, jer golemu inspiraciju crpe upravo iz tih b-filmskih smjesa. Kad se preko tekstova prevali još thrasherski riffing i grubo grgljanje Maurica Swinkelsa, efekt je sličan hordi zombija napunjenoj adrenalinom i steroidima, koja je pobjegla iz neke od Romerovih klasika. Legion of the Damned su beskompromisno i brutalno odrezali dobar sat večeri i lončić do vrha napunili krvlju svih pet albuma, s naglaskom na posljednju ploču Descent Into Chaos. Sa Son of the Jackal Legion of the Damned prisjetili su se, primjerice, vrijednog dječačića Damiena iz kulta Omen i do kraja nas provezli još i vlakićem smrti kroz više ili manje uspjele reference na horror filmove, okultno i lovecraftovsko. Nažalost, dečke uživo muči neugodnost jednog gitarista, jer Richard Ebisch ne pokriva dovoljno zadovoljavajuće prostor dviju gitara, što posebno dolazi do izražaja tijekom soliranja, u kojem podršku nudi samo prosječno sviranje basa, a ne bolesno dobar riffing kakav priliči pravom thrash bendu. Nije mi ni sasvim jasno kako su Legion of the Damned zaslužili tako dobar “slot” na MetalCampu, jer sviraju prilično generičan i klišejiziran zloban death/thrash. Pa dobro, lažem, kladim se u pivo da je kriv taj što su dio Rock the Nation “roostera” bendova. Mislim da bi na njihovu mjestu puno bolje ispali, primjerice, njemački death/thrash majstori/luđaci Dew-Scented.
U slučaju sljedećih nastupajućih doista se vidi kako snažna tvrtka koja stoji iza benda može gurnuti bend tamo gdje mu ni približno nije mjesto, a ja bih bez njihove pomoći o tome mogao samo mokro sanjati. Govorim naravno o Wintersun, koji su nastupili kao pretposljednji bend srijedine večeri. Kako si bend s jednim jedinim izdanim albumom može zaslužiti takvu poziciju, nikad mi neće biti jasno. A još manje zbog toga što nas Wintersun još od izdanja istoimenog prvijenca 2004. (!) zavlače izlaskom njegova nasljednika Time. Pa dobro, odsvirali su čak petnaestosekundni isječak novog komada The Way of the Fire. Bravo, dečki…
Srećom je srijedin headliner pobrinuo za otrežnjenje i povratak na čvrsto tlo. Jedan od najeksplozivnijih i najbjesomučnijih nastupa ovogodišnjeg MetalCampa odsvirali su američki velikani Mastodon, koji u svojoj glazbi miješaju utjecaje sludgea, thrasha i groove metala, a sve to genijalno slijevaju u kalup posve progresivnog pristupa koji ne poznaje granice. Dečki su mi već prvom sekundom nastupa i komadom Iron Tusk zakucali čeljust u pod i nisam je uspio pokupiti sve do kraja. Čuo sam priče da su Mastodon uživo poražavajući i znaju razočarati, ali ovo je bilo iznad svih očekivanja. Nevjerojatno energičan nastup dečki su stupnjevali iz komada u komad i dugo nas šamarali progresivno nevjerojatno kompleksno građenim skladbama. Mastodon su bili kao tornado u čiji je lijevak uhvaćeno već tone ruševina – jednom te odozdo po zatiljku udari sludgerski, kao tona težak riff, pa onda opet s druge strane posve neočekivano spektakularan arpeggio ili dah oduzimajuća solaža dvojca Brent Hinds/Bill Kelliher, dok se lijevak vrtložio do kraja, a tebe šrapneli životinjskog bubnjara Branna Dailora zabiju u krvavu, neprepoznatljivu masu. Masivni zvučni zid stvarali su sva četiri člana izmjeničnim pjevanjem, kojim je inače vladao karizmatični basist Troy Sanders, ali su mu izdašno pomagala i ostala trojica. Mastodon su kao vlakić smrti, jer su puni neočekivanih zaokreta, majstorskog stupnjevanja, sporih uspona i brutalno brzih padova te zavoja. Fenomenalnom setlistom punom rušilačkih himni i klasika, završnom obradom Melvinsa The Bit te nezaboravnim nastupom Mastodon krvavo zaslužuju naziv benda večeri, a odpuhao me tako samo još jedan bend zadnjeg dana …
Fotografije: Nina Grad
Setlista
MAIN STAGE: Brezno Kylesa Brainstorm Katatonia Legion of the Damned Wintersun Mastodon 2nd STAGE: Frame Rest in Fear Mass Hypnosis Siege of Cirrha Halor Eternal Death Warcult Achren Infernal Tenebra Keller
Galerija slika
