Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 11.07.2011
Broj posjetitelja: 10
Simon Gregorčič je nekoć zapisao “Prekrasna si, bistra kćeri planina … i ti ćeš mi krvava teći.” … a organizatori Metalcampa zapisali su “Prekrasna si, metalska kćeri planina … i ti ćeš mi od piva teći!” Otprilike tako bi se mogao opisati tjedan između 11. i 16. srpnja, u kojem se Tolmin, idilični sjevernoprimorski gradić, inače većinu godine mirno zagrljen prirodom, opet pretvorio u pravi metalski grad. Grad u kojem iz svakog bara odjekuju blast-beatovi, kucanje čašama i growlanje pijanih metalaca, grad koji jedan tjedan u godini živi i diše s Metalcampom. Ovaj put je jedan od većih metal festivala u Europi i vjerojatno najveći isključivo glazbeni festival u Sloveniji doživio već svoje osmo izdanje. U prilog posjeta ovogodišnjem izdanju govorio je raznolik izbor bendova među kojima je svatko mogao pronaći barem nešto svoje, a organizatorima je opet uspjelo na festival namamiti nekoliko zvučnih imena.
Dolazak na prostor festivala nakon mojih nekoliko godina izbivanja bio je užasno uzbudljiv, lijepo je bilo već u nedjelju vidjeti poprilično popunjenu livadu namijenjenu tjednom kampiranju na metalskim praznicima. Nešto manje je veselila činjenica da su Metalcamp opet okupirali uglavnom Nijemci i ostali njemačkog govornog područja, što naravno ne bi bilo ništa loše da nisu sa sobom dovukli generatore koji su svakodnevno napajali zvučnike iz kojih su većinom bubnjali Mambo Kurt, austrijska govedina i slični glazbeni masakri. Srećom se ove godine ispred uvijek prepunog Črva u nedjelju odvijala večer zagrijavanja s četiri slovenska benda – Lintver, Kreation Kodex, Nephrolith i Devil’s Bridge. Imao sam dobre namjere nekoliko redaka posvetiti i više nego vrijednim bendovima, koji su na warm-upu svoj posao odradili odlično, no aklimatizacija, umor i alkohol ostavili su posljedice. Šteta što se na službeni dan početka festivala, 11.7., nije odvio sličan warm-up pa je ostalo samo opijanje ispred šatora ili na Sotočju, tako da se s čupanjem ispod pozornica trebalo pričekati do utorka, prvog dana festivala s bendovima. U ovom i idućim reportažama moći će se pročitati dojmovi s nastupa koje je uspio pogledati autor članka koji čitaš.
Čast da razdjevičaju drugu pozornicu ovogodišnjeg Metalcampa pripala je postojnskim prog/power metalcima Divine Illusion, a konkretnu dozu old school death metala dobili smo nastupom još jednog domaćeg sastava, Doomed. I jelo je poslužno na vrlo, vrlo hladan švedski death metal način. Doomed su pod zapovjedništvom Mraza u dobrih pola sata odžagali komade s EP-a From the Crypt i dodali i skladbe koje predstavljaju novo, nadograđeno stvaralaštvo grupe. Gitarski dvojac Eršta/Mraz svojim je sjekirama publiku ispod pozornice zmasakrirao i unakazio u krvavu pulpu, a sigurna ritam sekcija pregazila je ostatak kao tenk. Smetao je ponajprije vidljiv umor cure i dečki zbog kojeg je došlo i do nekoliko pogrešaka i kiksova, no inače su Doomed solidno zagrijali za (nažalost premalo) ekstremnijih bendova u sljedećim danima.
S prvim većim sastavom na velikoj pozornici Metalcampa 2011 zavrtjeli smo se u smrtonosnom valceru s mačetama – okupljene bijelce u neki su organ poslali ljubitelji trave, švercanja svega i svačega preko američko-meksičke granice i najbolji prijatelji američkog senatora Petea Wilsona, Brujeria. “All-star” hardcore/grind sastav posvetio je Wilsonu i prvu pjesmu Raza Odiada (Pito Wilson), što u prijevodu znači Omražena rasa (Lulek Wilson), kojom se Brujeria na svoj karakteristično cinični i duhoviti način ruga Wilsonovim stavovima protiv imigranata i rasnog razlikovanja. Maskirani Brujeria kartel u jednom je satu odsvirao jedan od boljih koncerata ovogodišnjeg Metalcampa, tijekom kojeg nije nedostajalo vratolomnih grind himni i agresivnog hardcorea, a sve to “meksički” čarobnjaci začinjavaju zajebantskim umetcima tradicionalne meksičke glazbe. Iako su Brujeria u žarkoj vrućini cijeli sat ostali u karakteru – zakriveni rupcima – naravno je jasno da sastav čini elita ekstremnih metal glazbenika. Središnji likovi benda Juan Brujo i El Fantasma predstavili su svoju braću na veliko oduševljenje poprilično lijepog broja ljudi ispod pozornice – El Podrida (Adrian Erlandsson, bubnjevi; At the Gates), El Cynica (Jeff Walker, bas; Carcass) i El Honga (Shane Embury, gitara; Napalm Death). Takva postava može značiti samo vrhunsku predstavu i točno to su ponudili, Cynica i Podrida s rušilačkom snagom ritam sekcije, a Honga s jednostavnim, ali smrtonosno učinkovitim riffovima. Odličan presjek karijere benda predstavljale su pjesme poput Marcha de Odio, Anti-Castro, Revolucion, Brujerizmo, Matando Gueros, a naravno nije išlo bez završetka s obradom Macarene. Ei Marijuana! Brujeria svoju ideju zajebantskog, sotonističkog, prodrogaškog, protiv bijele rase nastrojenog grinda predstavljaju tako dobro da bi nakon kraja njihova nastupa najradije uzeo mačetu u ruku, njome odrubio glavu prvom prolazniku, zapalio xxl džoint i uz to izmolio još jednu za Sotonu. Pendejos!
Brujeria setlista:
Raza Odiada (Pito Wilson)
La Ley De Plomo
El Desmadre
Marcha De Ódio
Colas De Rata
Vayan Sin Miedo
Anti-Castro
Revolución
Hechando chingasos (Greñudos locos II)
La Migra (Cruza la Frontera II)
Consejos Narcos
Brujerizmo
Division Del Norte
Matando Güeros
Marijuana
Nastavak na velikoj pozornici bio je obojen sasvim drugačijim bojama. Ako je Brujeria predstavljala goruće sunce meksičke pustinje s obilnim dozama trave i tekile, portugalski gothic sastav Moonspell povukao nas je u hladan svijet mračnog folklora, nadnaravnih bića i strašnog. Moonspell su s odlično odabranom setlistom stvorili nezaboravno raspoloženje. U melankolične, gotovo doomerske linije zavili su okupljenu publiku i raspoloženje vješto stupnjevali putovanjem prema najboljim pločama grupe, Wolfheart i Irreligious, koje su bile obilno zastupljene. Mračnu, kataklizmičnu atmosferu koja je zahvatila inače još suncem obasjanu pozornicu fenomenalno je gradio karizmatični frontmen grupe Fernando Ribeiro. Svojom tajanstvenom pojavom i odličnim vokalom publiku je sigurno držao u šaci od prvog do zadnjeg trenutka. Uspješnim i sigurno izvedenim miješanjem dubokog, čistog vokala i poguban growlova s njim smo velikim korakom zakoračili u mračni svijet gotičke strave koju su pisali Edgar Allan Poe, Anne Rice i Bram Stoker. Ambijent zalazećeg sunca samo je pomogao Moonspellima stvoriti osjećaj da će ti svaki čas na vrat skočiti nešto s oštrim očnjacima. Vrhunac smo dočekali završetkom nastupa Portugalaca tijekom kojeg su nas najprije poslali k Mefistu, utješili nas s Alma Mater, a za sam kraj pogubili epskom klasikom Full Moon Madness.
Moonspell setlista:
In Memoriam
Finisterra
Night Eternal
The Southern Deathstyle
Scorpion Flower
Opium
Awake
Nocturna
Vampiria
Mephisto
Alma Mater
Full Moon Madness
Za dozu heavy metala nakon Moonspella prošetali smo u sjenu drveća male pozornice na kojoj su umove rušili kamniški heavy metalci Use Less. Dečki su se u pola sata sa svojim repertoarom uspješno prošetali kroz oba demo snimka i ponudili punu injekciju heavy metal adrenalina. Lijep broj nastupa u proteklim mjesecima podigao je grupi samopouzdanje, što se vidi na pozornici, jer njihov nastup teče mnogo glađe, a uigranost im je sve bolja. Lijepo su ispod drveća odjekivale bubnjareve topovske salve, razigrane bas linije, udarni i melodični riffovi te super sonični Matejevi soloi, a ponajprije je bilo fino nasmijati se Tavtinom polomljenom engleskom, čemu je vjerojatno pridonijela i trema. Use Less je ispod pozornice uspjelo okupiti poprilično ljudi, prve redove zauzeli su ponajprije domaći podupiratelji grupe, a nije nedostajalo ni strane publike. Nadam se da je nekoliko demo snimki i majica koje je s pozornice zabacio Tavta doletjelo i u njihove ruke, da se riječ o bendu proširi i preko naših granica.
Natrag na veliku pozornicu! Na njoj su se u međuvremenu već zagrijali švedski melodični death metalci Arch Enemy, kojima je status posljednjih nekoliko godina potencirano porastao i danas su zasigurno jedan od većih i bolje prodavanih metal sastava. Uspon Šveđana strmo se popeo ponajprije dolaskom Angele Gossow na mjesto vokalistice i odjednom je zavladao golemi bum death metal bendova s vokalisticama (iako su to već mnogo prije radili drugi, trenutno mi na pamet pada primjerice Rachel, koja je krulila kod Sinister). Sukladno tome Arch Enemy su ispod pozornice imali i najveću masu utorkova dana, koja je bendu, a ponajprije Angeli, jela iz ruke cijelo vrijeme koncerta. Angela Gossow, Michael i Christopher Amott (gitare), Sharlee D’Angelo (bas) i Daniel Erlandsson (bubnjevi) na pozornicu su pompozno, uz bučnu podršku publike, umarširali uz zvukove snimljenog introa Khaos Overture i eksplodirali u prvi singl aktualne ploče Khaos Legions, Yesterday Is Dead and Gone. Tehničku superiornost bendu ne treba ni približno poricati, veza braće Amott bez sumnje je jedan od čvršćih gitarskih dvojaca u metalu u ovom trenutku. Michael i Christopher doista su pirotehnički gitarski virtuozi, koji si za šalu dodaju ultra zahtjevne soloe, nadzvučno brze arpeggie i ponajprije apokaliptične harmonije koje tako pristaju ovom bendu. Slabije ozvučenje nažalost je donekle pojelo zvuk ritam sekcije, ponajprije su bas linije D’Angela bile zakopane negdje u dubine, dok je Erlandssonovo bubnjanje podsjećalo na sočansku frontu. Jezgra spora dvaju tabora, od kojih jedan zagovara stare Arch Enemy s Johanom Liivom, a drugi novije utjelovljenje grupe, upravo je Angela Gossow. Treba joj priznati da ima užasno dobru scensku prezenciju, kojoj se Liiva nije ni približio, no nažalost je previše očito da je njezin brutalni “cookie monster” vokal neprirodan, neorganski i jako računalno procesuiran. Unatoč živosti benda, koji je iskoristio svaki pedalj pozornice, meni je osobno njihov nastup ispao nešto preoštar i suhoparan, no svakako im treba priznati do u tančine izrađen, uniformiran imidž i izuzetno učinkovite projekcije. Nažalost se nisu baš dobro provukli ni sa setlistom, koja je obuhvaćala čak četiri pjesme s nove ploče i hitove iz ere Gossow. Istina je da je riječ o posve festivalskoj setlisti, ali zašto treba posve ignorirati eru Liiva, koja je imala mnogo više rušilačkih klasika. I ne, završni snimljeni outro Fields of Desolation nije ni približno dovoljan, to je samo loš trik.
Nakon završetka Arch Enemy na velikoj pozornici slijedilo je nešto sasvim drugačije, jer su je zauzeli hard rockeri iz “down undera” Airbourne. Kao i uvijek pokazali su eksplozivno energičan nastup s podivljalim frontmenom/majmunom koji se mora popeti na baš svaku pozornicu, no ja osobno radije slušam original AC/DC, a ne, doduše uspješne, samouvjerene i sigurne “kopije”, koje u trenucima ispadnu izrazito neoriginalno. Utorkovu večer pak spektakularno su zaključili veterani Bay Area thrasha, Death Angel. Nažalost pred poprilično ispražnjenim prostorom festivala, jer je starost većine posjetitelja očito još nedovoljno visoka da bi već mogli otkriti glazbene bisere i ne dati se voditi većinskim mišljenjem koje forsira određene bendove. Ukratko, Death Angel su opet odsvirali bombastičan koncert i činjenica je da bendu daha od reuniona nadalje ne ponestaje. A tko god kaže da Death Angel nisu više pravi otkad u bendu nisu svi bratići, neka pogleda samo jedan koncert i sigurno će promijeniti mišljenje! Pridošlice u grupi sigurno su je osvježile, jer je grupa na pozornici nezaustavljiva, čemu pomaže ponajprije eksplozivni basist Damien Sisson (a ima i najmogućije metal ime… Damien!), dok je Will Carroll za bubnjevima jednostavno rečeno neuništiv. Njegovi prijelazi su kao granate i šrapneli, udaranje dvostrukim bas bubnjem pak kao Kalašnjikov! Gitarski dvojac je za dah zastati, Rob Cavestany/Ted Aguilar za šalu si dodaju fenomenalne riffove, koji su izrasli ponajprije na kupusištu unikatnog Cavestanyja, a kad se zaletite u tok soloa, čeljust pobirate negdje pri tlu. Mark Osegueda je frontmen pravog kova, jer izvrsno zna probuditi i zaintrigirati publiku, samo bi mogao malo manje vrištati i radije koristiti svoj čišći vokal. No to su pač Death Angel u godini 2011, koji su jaki barem toliko kao kad su izdali fenomenalni prvijenac The Ultra Violence. Dečki su ponudili i vratolomnu setlistu koja je sadržavala pjesme s novog rušilačkog albuma Relentless Retribution, a nisu nedostajale ni vječne klasike, a za nevjerojatno iznenađenje pobrinuli su se fantastično izvedenom Veil of Deception, koju su izveli samo Cavestany i Osegueda i poput starih mačaka dodavali nevjerojatne vokalne harmonije. Nije nedostajalo ni dirljivo posvećenje Diu sigurno (djelomično) izvedenom klasikom Heaven and Hell, a glava je s vrata do kraja otpala na završetku The Ultra Violence/Thrown to the Wolves. Death Angel jednostavno ne znaju i ne mogu odsvirati loš koncert!
Fotografije: Nina Grad
Setlista
Main Stage: Abinchova October File Brujeria Moonspell Arch Enemy Airbourne Death Angel 2nd Stage: Divine Illusion Doomed Svartsorg By Sunset Harmanic Use Less Kupid’s Kurse Christian Epidemic Cold Snap Winterfylleth Ritam nereda
Galerija slika
