Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Gornji trg (staro gradsko jezgro) / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 25.08.2011
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 0,00€ (bez ulaznice!)
Kako začiniti petak navečer? Laganom šetnjom kroz staru Ljubljanu. Po paklenoj vrućini krajem kolovoza. To nekako ne ide skupa. Riječi paklen i lagan, naravno. Vrijeme kad su stari dio Ljubljane preplavili improvizirani mali koncertni odri postavlja pred tebe viši izazov. Ne tjera te ni zračeći udarni val topline, koji osjećaš još u devet navečer i koji se širi od urbanih zidova, kaldrme, betona i asfalta starog gradskog jezgra. A tek nepodnošljiv smrad koji probija kroz rešetke dotrajale ljubljanske kanalizacije, koja je zadnji put obnovljena sredinom 18. stoljeća. Čovjek može preživjeti baš sve (hotimice ili nehotice).
Tako se dogodilo da smo se posve slučajno zatekli kod ulaza u župu svetog Jakova na Gornjem trgu, gdje su na malom odru nastupili Moonlight Sky. Sastav je jedna od zanimljivijih tekovina slovenske glazbene scene, zapravo pravi pravcati glazbeni fenomen, uz kojeg ne možeš samo popiti šalicu čaja, ako ih želiš pratiti uživo.
Trio Janez Moder (bas gitara), Miha Petric (gitara) i Neishin kolega Žiga Kožar (bubnjevi) u akustičnom izdanju. U tri etape, s dvije stanke, pred nekih dobrih 100 glava. Odlična večernja degustacija i hlađenje ušiju. Nema ljepšeg od društva Moonlight Sky. Provjereno. Posve unikatna glazbena zgrada, kulminacija pečenja utjecaja jazz glazbe, world glazbe, folk glazbe i naravno rocka, koju utjelovljuje, grubo rečeno i u vrlo “labavom” smislu svrstavanja u pretince, jazz rock trio, kod glazbenih znalaca i onih koji si priušte samo najbolje odavno je stekla pedigre visoko cijenjenog glazbenog izvođača.
Moonlight SKy su posebnjaci koji doista odskaču u izražajnom smislu. Ne u slovenskom, nego u svjetskom okviru. Bez umanjivanja značaja, težine, genijalnosti i talenata ritam sekcije, ali ruku na srce, glavni pogonski motor i stup oko kojeg se vrte stvari kod Moonlight Sky je naravno “enfant terrible” – gitarist Miha Petric. Višeslojna oblikovanost ovog glazbenika pogonska je os neprestane pozitivne promjene, koja trio gura naprijed u stvaralaštvu i kreiranju potpuno unikatnih glazbenih formi.
Sastav, koji je nekoć nastupao kao kvartet, u džepu ima dva studijska albuma. Splet okolnosti narekivao je neke prilagodbe za grupu u posljednjih nekoliko godina. Novog autorskog materijala nakupilo se tucet, no grupa čeka povoljne uvjete da se late novog studijskog izdanja. Takvo “ograničavanje” koncertno nastupanje naravno ne poznaje. Pogotovo u slučaju Moonlight Sky, gdje su sve granice zapravo posve zamagljene,
Trio u akustičnom izdanju tako je većim dijelom predstavljao novije uratke, strogo instrumentalne naravi, a usput se našlo mjesta i za posvetu legendarnim ex-Yu rockerima Leb i sol, koji su u znatnoj mjeri utjecali na oblikovanje glazbene recepcije i percepcije članova Moonlight Sky, a ako me uši nisu posve varale, sastav je u repertoar uvrstio skladbu Chautauqua s njihova studijskog albuma “I Am” (2009). Da. Ovdje je jako teško govoriti o sigurnim činjenicama, jer je atribut improvizacije kod Moonlight KSy toliko snažno naglašen, bogat i neograničen da je stavljanje žanrovskih okova posve neprimjereno, nezahvalno i prema grupi zapravo bogohulno djelo.
Dakle. Moonlight Sky trio svira kao u transu. Kilometraža je izvanredna, međusobno poznavanje trojice fantastično. Uz to i zapažanje. Kemija radi besprijekorno. Petric je ponovno fascinirao uporabom desnice, koja bez ikakve uporabe trzalice, svom nesluženom i dahom oduzimajućom munjevitošću lovi supersonično ubrzani rad ljevice. No to nije bila glavna atrakcija večeri, nego cjelokupni rezultat trojca na djelu i dojmovi koje takav nastup ostavlja na slušatelju. Multifacetnost glazbenog karaktera, traženje svakog, makar i najmanjeg prostora u (naizgled nerješivim) formama kako bi ih razbio i začinio povoljnim improvizacijskim rješenjima, ona je draž koja očarava svojom istovremenom nepredvidljivošću, a potpunom kalibracijom sva tri gradivna elementa, koji leže u idealnoj glazbenoj simbiozi. Koncert u tri dijela ostavio je dojam potpunog divljenja i fascinacije nad time što sve nam može ponuditi jedinstveni svemir zvan glazba. Pogotovo ako znaš pronaći i pritisnuti gumb s natpisom “neograničavanje”.
Za kraj poželimo dečkima samo jedno. S obzirom na njihovu višeslojnu zamisao, da što prije dobiju barem klavijaturista, s kojim će zakoračiti u još veću izražajnu profiliranost te se tako dotaknuti novih glazbenih dimenzija, do kojih snagom i aduti koje posjeduju već u obliku trenutne postave trija lako mogu posegnuti. Zašto ciljam na to? Sve što mi Slovenci imamo “progresivnog”, više su-manje zanimljive jazz rock fusion grupe. Od posve jednostavnih i šablonski definiranih lakih Feedback, uz koje možete igrati “Čovječe, ne ljuti se”, do zanimljivijih tipa Salamndra salamandra ili Zmajev rep.
U inozemstvu grupe tipa Moonlight Sky nose na rukama, toliko su cijenjene u svom artizmu. U mislima imam naravno razvijeni svijet zapadne Europe. Od Italije do Nizozemske. U Kanadi je glazba grupe Rush odavno proglašena dekretom za kulturni spomenik. A kod nas? Država takvim stvaralačkim skupinama ne priušti ni koricu kruha, a kamoli da bi s ponosom štitila nacionalni značaj kulturne baštine njihova stvaralaštva.
Predviđanja nisu moguća u slučaju Moonlight Sky, ali činjenica je da trio nužno treba dodatni začin, kojim će oplemeniti i razviti cjelokupnu zvučnu sliku. Bilo vokalnim interpretom tipa “teatar igre” Petera Gabriela, integracijom puhača, klavijatura i još čega. Miha Petric je previše svestran, previše pristupačan i u artističkom smislu odavno prerastao da bi tavorio samo u jazzovskim formama, kojima su se nekoć davno šetali npr. Weather Report i/ili Return To Forever, a mi smo do današnjeg dana dočekali već višestruku reinkarnaciju tih formi u boljim ili lošijim replikama.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
