Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Športna dvorana / Bled / Slovenija
Datum koncerta: 03.09.2011.
Broj posjetitelja: 150
Cijena ulaznice: 5,00€
Tradicionalni, ovaj put već 21. Okarina etno festival na Bledu svake godine posluži brojne kvalitetne i priznate glazbene sastave koji dolaze iz različitih krajeva svijeta. No tek rijetko se u sklopu tog, za glazbene sladokusce uvijek privlačnog festivala, koji se ove godine održavao u Zdravilskem parku, pojavi bend takvog kalibra, staža i glasa kao što su legendarni Gonci Osibisa, koji su u veličanstvenoj, 42-godišnjoj karijeri snimili više od 20 studijskih i koncertnih albuma i bili ključna postava u popularizaciji afrobeat-jazz rock fusiona početkom sedamdesetih.
Jedan od najvažnijih jazz rock bendova svih vremena pod vodstvom šefa i osnivača grupe, multiinstrumentalista Teddyja Oseija, već desetljećima oduševljava svojom jedinstvenom mješavinom jazza, funka, fusiona, r’n’b-ja, afričkih, karipskih i latino ritmova te tradicionalnih, ‘šamanskih’ vokalnih harmonija, zato su se brojni slovenski glazbeni gurmani odlučili da ovaj koncertni događaj nipošto ne smiju propustiti.
Dok među tradicionalne obožavatelje grupe obično spadaju ljubitelji fusiona i world glazbe, Osibisa su zanimljivi i nekim zaprisegnutim rockerima, koji ih najbolje poznaju po suradnji na klasiku Uriah Heepa “Look At Yourself”, iako su u svojoj opsežnoj karijeri surađivali i s drugim slavnim rock imenima poput Free i Thin Lizzy. Njihova glazba, koja se većinom temelji na zapanjujuće bogatoj ritmici raznovrsnih udaraljki i bubnjeva, što je oduvijek karakteristično za tradicionalnu afričku glazbu, protkana je pozitivnom atmosferom koja se poklapa s budničarskim, pacifistički usmjerenim tekstovima.
U takvom ozračju protekla je i cijela koncertna večer, jer je desetočlani sastav od prve minute, kad je nakon kratkog ugađanja počeo instrumentalni uvod u klasik “The Dark”, odavao pozitivno nabijene vibracije, a neki iz publike kasnije su se, tijekom komercijalnije usmjerenih izvedbi, čak prepustili plesnim ritmovima koji u njihovom slučaju imaju i afričke i karipske korijene. Ne treba zanemariti da nekoliko bivših i sadašnjih članova ovog izvrsnog benda dolazi s karipskih otoka.
Uz multiinstrumentalista Oseija, koji se cijelo vrijeme redovito obraćao publici, humorom je redovito poticao na aktivnije sudjelovanje te unatoč tome što je prikovan za invalidska kolica (čime je na trenutak podsjetio na legendarnog bubnjara Roberta Wyatta, koji dijeli sličnu sudbinu, ali ipak i dalje stvara odličnu glazbu), marljivo bdio nad svojom bogatom paletom afričkih bubnjeva, tenor saksofonom i flautom te povremeno obavljao i vokalne zadatke, oduševljavali su nas još i originalni gitarist/pjevač Wendel Richardson, podrijetlom iz Antigve, gitarist/pjevač Gregg Kofi Brown, trubaš Colin Graham, orguljaš/pjevač Emmanuel Rintzos, bubnjar Alex Kwaku-Boateng, klavijaturist Kwame Yeboah, basist Emmanuel Afram i udaraljkaš Kofi Ayivor. Colin Graham zamijenio je originalnog Osibisinog trubača, prošle godine nažalost preminulog Maca Tontoha.
Zanimljivo je bilo promatrati zvučni kontrast i raspored zadataka između dvojice klavijaturista. Dok je Rintzos blistao šumećim pasažama na Hammond orguljama, Kwame Yeboah oduševljavao je orkestralnim zvukom sintesajzera kojima je uspješno nadomjestio i izostanak sopran saksofona. Bilo bi doista traljavo Osibisin stil nazvati ‘samo’ jazz fusionom, a ipak su trubački ulomci važan dio njihovog zvučnog izričaja, u što smo se mogli uvjeriti tijekom Grahamovih solističkih majstorija. Baš svi članovi grupe, osim basista Aframa i udaraljkaša Ayivora, okušali su se u pjevačkim ulogama, a najviše su blistali Kofi Brown, koji je većinom obavljao ulogu ritam gitarista, te Richardson. Potonja dvojica obradovala su nas i svojim gitarističkim vještinama, a među solažama je ipak bio uvjerljiviji stariji i iskusniji Richardson, kojeg neki ljubitelji rocka poznaju kao zamjenu za Paula Kossoffa, tik prije raspada Free. Veliki šef, filozof i zabavljač Osei pak je kraćim flautističkim ulomcima i kreativnom obradom afričkih bubnjeva iznova dokazivao da je na vrlo dobrom putu do statusa afričkog Iana Andersona, s kojim ga mnogi rado uspoređuju.
Ganski glazbeni majstori su, kako se i očekivalo, uz novija djela većinom svirali uspješnice s prva tri albuma, to jest “Osibisa” (1971), “Woyaya” (1971) i “Heads” (1972), koje većina glazbenih gurmana ujedno i najbolje poznaje. Tako smo između ostalog imali priliku čuti klasike poput otvarajućeg “The Dawn”, “Ayiko Bia”, njihov prvi hit singl “Music for Gong Gong”, “Beautiful Seven”, “Y Sharp”, miroljubivu himnu “Woyaya” te “Kokorokoo”. S najnovijeg, inače odličnog studijskog albuma “Osee Yee” istaknuli su se naslovnom skladbom i “My Sweet Lord”, inače obradom tihog Beatlea Georgea Harrisona. Druga obrada te večeri bila je “Pata Pata”, koju u originalu pjeva poznata južnoafrička pjevačica Miriam Makeba.
Osibisa su nas na kratko vrijeme pomoću jedinstvene fuzije jazza, rocka, funka i world glazbe preselili u srce afričkih savana i džungli, s kraćim zaustavljanjem na karipskim otočjima. Odličnom koncertu legendarnog benda, za koji mnogi koji su ga nekoć, početkom sedamdesetih, pratili uopće ne znaju da je još aktivan (što je tužno), bio je prebrzo kraj, a kad su se potomci drevnih afričkih naroda oprostili od malobrojne, ali zagrijane publike, njihovi složeni šamanski ritmovi još su dugo odjekivali u našim ušima.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
