Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Palasport Di Chiarbola / Trieste (Trst) / Italija
Datum koncerta: 25.11.2011
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 39,00€ (tribine) / 32,00€ (parter) / 25,00€
Kad se odmah iza naše zapadne granice usred turneje nađe sastav takvog kalibra kao što su legendarni britanski progresivni rockeri Yes, koji se mogu pohvaliti s više od četiri desetljeća koncertnog i studijskog djelovanja te hrpom albuma kojima su očarali stare i mlade glazbene sladokusce, to je znak da se svi progoljupci dižu iz svojih brloga i zajednički kreću prema Trstu. Članovi ekipe Rockline zadnji smo put Yes pogledali prije sedam godina u Münchenu, kad su još djelovali u klasičnoj i ujedno najcjenjenijoj postavi. Dvoje članova te legendarne postave, originalnog pjevača Jona Andersona i dugogodišnjeg klavijaturističkog čarobnjaka Ricka Wakemana, na razočaranje brojnih dugogodišnjih ljubitelja nije bilo moguće očekivati na nastupu u Trstu, jer su bend posljednjih nekoliko godina zadesile neke dramatične promjene.
Među sljedbenicima iznimno omiljenog Wakemana najprije ga je zamijenio njegov mlađi sin Oliver, a kasnije se iz sastava Asia vratio Geoff Downes, koji je zadnji put s Yes surađivao početkom osamdesetih. Mnogo sudbonosnija bila je kontroverzna odluka basista Chrisa Squirea, jedinog originalnog člana sastava, da zamijeni obolulog Andersona i na njegovo mjesto dovede dosta mlađeg Kanađanina Benoita Davida, bivšeg člana tribute to Yes benda. Taj potez među dugogodišnjim sljedbenicima, očekivano, nije naišao na šire odobravanje. Za golemu većinu Yes fanova zamijeniti Andersona otprilike je isto kao da su Brian May i Roger Taylor na mjesto Freddyja Mercuryja doveli nekog drugog, a bend se i dalje predstavljao kao Queen. Možda bi iz poštovanja prema većini fanova i njihovoj moćnoj prošlosti bilo puno racionalnije da su aktualnu verziju benda nazvali Yes + Benoit David, ali problem je u tome što su s tom postavom već izdali novi studijski album naslovljen “Fly From Here” (2011), čijoj je promociji bila namijenjena aktualna koncertna turneja.
Mi koje nova verzija sastava u studijskom smislu nije uspjela uvjeriti rekli smo si da joj damo još jednu priliku i pogledamo je izbliza na pozornici. Možda su naše prosudbe da je trenutni koncept benda promašen bile preuranjene pa će nam klasičnom, eteričnom Yes-ovskom scenskom magijom i učinkovitom međusobnom kemijom začepiti usta. Yes su svoj nastup otvorili na moćno energičan način, i to s pacifističkim žarištem “Yours Is No Disgrace” s “The Yes Album” (1971). Činilo se da ćemo ipak svjedočiti onoj osebujnoj Yes magiji na koju smo navikli iz prošlih nastupa. Početna harmonična erupcija i moćna energija, koju je kao od šale uspjela stvoriti četvorka starih Yes mačaka predvođena Squireom, gitaristom Steveom Howeom (koji je uz Downesa ujedno i član sastava Asia) i bubnjarom Alanom Whiteom, međutim je u trenu zavodenjela kad im se na pozornici pridružio novi pjevač David, inače vizualno slika i prilika nekakvog bratića slavnog nogometnog trenera Josea Mourinha.
Simpatični David nije ni izdaleka loš pjevač, upravo suprotno, ali nažalost pri izvođenju dugogodišnjih Yes klasika zvuči tek kao prozirni falsifikat, nekakav klon između Andersona i Trevora Horna. Sve to često popraćuje raznim poplesivanjem s tamburinom i manekenskim pokretima, što u scenskom Yes konceptu ispada poprilično slatkasto, mjestimice čak i neukusno, iako osobno djeluje kao prava dobričina. Svoj opći nedostatak scenske karizme nekako pokušava nadoknaditi, što mu nažalost ne uspijeva najbolje. Njegova interakcija s publikom također je potpuno promašena, odnosno gotovo je i nema. Bilo je zanimljivo promatrati emotivne reakcije starijih sljedbenika u prvim redovima, jer je većini na licu pisalo da ih je ‘zelenko’ svojim vokalnim i scenskim pristupom ostavio potpuno hladnima.
Dugogodišnje sljedbenike pokušali su zagrijati sljedećim vječnim hitom s “The Yes Album”, “I’ve Seen All Good People”, što se nije pokazalo previše uspjelom investicijom, jer vokalne harmonije opet nisu postigle željeni učinak. Najbolje je ispao još Squireov vokalni doprinos. Kanađaninov se vokal puno bolje snašao među nešto ‘komercijalnije’ usmjerenim klasicima, kao što je te večeri bio standard “Tempus Fugit” s “Drama” (1980). Iskreno govoreći, njegove su glasnice stvorenije za pop rock nego za progresivni rock, pa se nadajmo da će to uskoro i sam shvatiti.
Upravo zato je tim veće razočaranje što su te večeri iz set liste izostavili omiljeni klasik “Owner of the Lonely Heart” s “90125” (1983), koji je prije gotovo trideset godina osvojio srca tadašnje tek rođene MTV generacije. Važno je da nisu zaboravili “Life On a Film Set”, jednu od slabijih skladbi s novog albuma “Fly From Here”, koja se povrh svega ponosi i izrazito budalastim tekstom. Jedina svijetla strana te odluke bila je to što je Benoitov vokal ovdje napokon mogao doći do punokrvnog izraza, jer je ta skladba pisana po njegovoj mjeri. Reakcija publike cijelo je vrijeme bila ispod očekivanja, što je bend naravno odmah osjetio i tome se u skladu prilagodio. Vjerojatno je upravo to utjecalo na to da su nas dodatno ‘kaznili’ i skratili nastup te iz njega izostavili i omiljeni klasik “Heart of the Sunrise” s “Fragile” (1972), koji se inače nalazi na set listi aktualne turneje.
A onda, kao da problema s gradnjom uvjerljivog ambijenta nije bilo dosta, tijekom uvodnih taktova dugo iščekivanog klasika “And You And I” s “Close to the Edge” (1972) nastupili su još i tehnički problemi sa Squireovim basom. Najprije je nekoliko puta upozoravajuće nemarno zapucketao, nakon čega je njegov Rickenbacker jednostavno ‘zanijemio’. Bend se publici ispričao zbog nezgode, nakon čega se Squire, koji je te večeri bio daleko najraspoloženiji član benda, zapravo onaj koji je skupinu cijelo vrijeme vukao iz prosjeka, povukao iza pozornice na dogovor s tonskim majstorom, kojemu je zacijelo dobacio nekoliko krepkih. U to su vrijeme Howe i Downes improvizacijom pokušali razbiti mučnu atmosferu koja je zavladala dvoranom. Squireu je ipak privremeno uspjelo riješiti problem s ‘neukroćenim’ basom, nakon čega su se vratili na početak “And You And I”, koji se pokazao kao još jedan vječni hit gdje Benoitov pristup nikako nije mogao dosegnuti emocionalnu izražajnost i dubinu koju je njegov prethodnik uvijek s lakoćom dočaravao.
Zatim su se svi članovi sastava osim Howea neočekivano povukli s pozornice i legendarnom gitaristu prepustili solo točku tijekom koje nije izveo ni “The Clap”, ni “Mood For a Day”, nego prosječnu instrumentalku “Solitaire”, koja potječe s aktualnog studijskog albuma. Gospodin Sova i ovaj je put bio potpuno sam za sebe, na lijevom kraju pozornice, ali ovaj put za razliku od onoga na što smo bili navikli na prošlim susretima, kad je u šetnji pozornicom nekoliko puta čak i poskočio, povrh svega još i prilično nezgodno, akademski ukočeno. Dobro je da je pred sobom imao pedal steel na kojem još uvijek zna izvabiti veličanstvenu, melankolično obojenu magiju. White je jednako dobro obavljao svoje poslanstvo za bubnjevima, iako je mjestimice djelovao blago rutinirano. S tehničke strane nije se našlo mnogo primjedbi. Yes su još uvijek fenomenalni instrumentalisti, ali te je večeri nedostajalo nešto drugo, barem jednako važno.
Jedini dvojac koji je i instrumentalnim nastupom i cjelokupnim scenskim performansom i kontaktom s publikom zaslužio pozitivnu ocjenu bili su Squire i Downes. Squire jednostavno već više od četrdeset godina diše za glazbu, što se vidi u svakom scenskom koraku. Svojom izvanrednom energijom uz zvečanje Rickenbackera oživio je mjestimice poprilično pospanu publiku i podprosječan pristup svojih suboraca nekako uspio razbuditi do te mjere da mi u prednjim redovima nismo počeli prerano napuštati dvoranu. Istina, Downes je u vizualnom smislu sa svojim puhanjem vjetrića u kosu pomalo preslatki za pravi Yes koncept, ali je zato gotovo besprijekornom tehničkom izvedbom spašavao pojedine izvedbe, osobito one s njemu domaćih albuma “Drama” i “Fly From Here”. Naravno, kultni klavijaturist sastava Asia, koji se obično plasira tek na četvrto mjesto najomiljenijih Yes klavijaturista iza Ricka Wakemana, Tonyja Kayea i Patricka Moraza, imao je i tu sreću da grupa te večeri nije izvodila nijedan od svojih više od 20-minutnih epova, gdje bi mjestimice mogao poprilično tanko pištati.
Najbliže spomenutim epovima približili su se izvedbom cjelokupne, više od 20-minutne naslovne suite aktualnog studijskog uratka “Fly From Here”, inače sastavljene od čak šest različitih dijelova, za koju su članovi aktualnog benda uvjereni da je novi magnum opus njihove karijere, iako u usporedbi s njihovim prošlim djelima nije ništa posebno. Izvedbu suite, čiji pojedini dijelovi spadaju među bolje trenutke novog albuma, pratile su šarene video projekcije, od kojih smo najviše zapamtili onu za singl “We Can Fly”. Među nekim sekcijama čak se moglo osjetiti nešto one atmosfere koja je podsjećala na njihova najbolja vremena, ali sve skupa bilo je premalo da nas ‘podigne s tvrdog tla’, kao što je to svojedobno uspijevalo ‘nekim drugim’ Yes.
U set listu te su večeri ubacili i “Wonderous Stories” s “Going For the One” (1977), tehnički najmanje zahtjevno djelo s albuma, ali među masama i najomiljenije, jer je krajem sedamdesetih bilo čak i manji hit. Ovaj put pobrinuli su se za dostojnu izvedbu, ali opet bez ikakvog iskoraka. Ponovno se nije osjećala prava energija između benda i publike, kao ni odgovarajuća scenska kemija. Gospodin Sova ukočen na svom teritoriju u lijevom kutu, na desnom glamurozno raspoloženi Downes s povremenim pogledima prema publici, dok se Squire energičnim marševima s desna na lijevo trudio sve skupa barem malo oživjeti. Pjevača Davida, koji je povremeno prihvatio i akustičnu gitaru, kao da nije bilo na pozornici što se tiče uspješne interakcije s publikom. Ponekad, osobito tijekom duljših instrumentalnih sekcija, činilo se da jedva čeka da se može što više sakriti u pozadinu. Možda bi mu sljedeći put u krilo trebali donijeti Andersonovu zbirku raznovrsnih udaraljki.
Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka večeri, možda čak i njegov najbolji, bila je “Machine Messiah”, jedini dugogodišnji klasik koji im je doista u cijelosti uspio i tijekom kojeg smo napokon dobili onaj osjećaj povezan s Yes naslijeđem, koji nam je te večeri cijelo vrijeme jako nedostajao, da prisustvujemo nečemu veličanstvenom. Tako smo se mogli diviti kako je nizu najtvrđih gitarskih rifova cijele Howeove karijere slijedilo postupno dočaravanje drame o digitalnoj pošasti, koja prijeti da će sa svojim silikonom i sklopovima na kraju progutati sve organsko. David je ovdje cijelo vrijeme bio odličan i tako se ponovno mnogima od nas prikrala misao da bi za Yes možda bilo puno bolje da su na turneji radije izvodili cjelokupni album “Drama”. Pristojno je ispala i “Into the Storm”, završna skladba s “Fly From Here”, koji su te večeri očekivano odsvirali gotovo u cijelosti, što je s obzirom na aktualno stanje sastava bila više nego racionalna odluka.
Koncert se bližio kraju i da bi ipak ponovno probudili publiku odlučili su zapaliti s vječnim hitom “Starship Trooper” s “The Yes Album”, koji uvijek upali, naravno ako u postavi imaš Jona Andersona. Sve skupa su ipak donekle spasili Howe i Squire, tako da je barem završni instrumentalni dio “Wurm” ispao kako se i spada.
Najveća blamaža pak nastupila je baš na kraju nastupa, kad su nas za bis došli ‘nagraditi’ još i posve promašenom verzijom “Roundabout”, najomiljenijeg Yes klasika i ujedno jedinog koji ne smije izostati ni s jednog nastupa. Izvedbi tog besmrtnog standarda za veliki finale naime je kumovala potpuna razglašenost vokalnih harmonija, ponavljanje Squireovih problema s ugođenოšću basa, a i inače više nego pedantni Howe imao je za čudo problema s tempom (ili mu se jednostavno više nije činilo vrijednim truditi). Zaista je bolno promatrati u takvom stanju sastav kojeg si godinama obožavao kao sinonim scenske perfekcije, izvanredne međusobne kemije i tvorca nezaboravnog ugođaja.
Nakon slušanog i viđenog u Trstu nema smisla više zatvarati oči. Chris Squire i družina su neuspjelim nastupom, kojim smo najnegativnije bili iznenađeni svi mi koji smo imali sreću da smo ih uhvatili u razdoblju kad su još bili u zavidnoj koncertnoj formi, dokazali da nisu opravdani na punopravno korištenje imena Yes. Godine pritom naravno nisu nikakva isprika, jer aktivni prog rockovski kolosi, kao što su primjerice Van Der Graaf Generator ili Rush, još uvijek sviraju na istoj razini kao u svojim najboljim danima, a publika im cijelo vrijeme ‘jede iz ruke’. Spomenuti i za šalu još danas rasprodaju i pune dvorane prog rockom obično uvijek zaluđenih i žednih Talijana.
Ovo što su te večeri pokazali Yes ne zaslužuju ni njihovi sljedbenici, ni sam bend, koji si je u posljednje vrijeme čudnim odlukama ionako poprilično zaprljao slavni ugled. Naravno tragično je gledati kako jedan od najboljih progresivno rockovskih sastava svih vremena, koji je nekoć kao od šale punio arene, na stara leta ne može skupiti ni tisuću ljudi pod pozornicom velike sportske dvorane, dok brojna sjedala na tribini tužno zjape prazna. Sve skupa okrunili su blijedim nastupom, kojeg nisu mogli spasiti ni oni rijetki svijetli trenuci kad se duh pravih Yes uspio vratiti na pozornicu. Realno gledano preostaju im samo dvije opcije: umirovljenje ili povratak Jona Andersona, koji uspješnim nastavkom solo karijere dokazuje da još uvijek nije ni izdaleka toliko bolješljiv kao što si možda umišljaju Squire i drugovi.
Za prijevoz u krilu uvijek sigurne i ugodne atmosfere i ovaj se put pobrinula Agencija Koncerti.net predvođena neustrašivim, čvrstim rockerskim entuzijastom, Concert Freak-om!
Setlista
1. Your Is No Disgrace
2. Tempus Fugit
3. I’ve Seen All Good People
4. Life On a Film Set
5. And You And I
6. Steve Howe solo (incl. Solitaire)
7. Fly From Here suita
8. Wonderous Stories
9. Into the Storm
10. Machine Messiah
11. Starship Trooper
—dodatak—
12. Roundabout
Galerija slika
