Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum koncerta: 21.01.2012
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 25,00€
Izvrsna finska pjevačica Tarja Turunen, većini najpoznatija kao prvi i bivši glas finskih simfonijskih power metalaca Nightwish, savjesno gradi samostalnu glazbenu karijeru. Usred ljeta 2010. objavila je novi studijski album naslovljen “What Lies Beneath”, koji je ukupno njezin treći, a promoviraju ga i tri objavljena singla Falling Awake, I Feel Immortal i Until My Last Breath.
Svojim posjetom Sloveniji Tarja je tako u naše krajeve stigla ukupno treći put. Prvi put nastupila je u Sloveniji 18.09.2005. s Nightwish u Križankah, drugi put 14.01.2009. također u Križankah, ali već kao samostalna izvođačica.
Otkako Tarja kao samostalna izvođačica luta planetom, fanovi Nightwisha prisiljeni su odlaziti na njezine koncerte, kao i na koncerte Nightwisha. Jednostavno. Čak i kad Tarja na svojim koncertima ne izvede barem jednu obradu Nigthwish, njezin vokal, njezin jedinstveni mezzosopran, anđeoski milujući glas, ono je što u ljubiteljima Nightwisha budi jezgru nostalgije, jer Anette Olsson sa svojim “lutkastim” pristupom Tarjinu karizmu ne dosiže ni do gležnjeva . Ni po stasu, a kamoli po glasu. Ta je činjenica silno važna za Tarju, iako su Nightwish za nju prošlost, ali činjenica koja joj pomaže preživjeti u okrutnom svijetu glazbenog šoua i biznisa.
Predgrupe su ovaj put bile malo poznate! Sylpheed, sekstet, neka vrsta novodobne mješavine gothic, death i power elemenata: dva gitarista, bubnjar, basist, violinistica i visoka, vitka pjevačica koja obavlja dužnosti grunta, kao i čistog melodičnog pjevanja. Nažalost, jako je škripav i zagušeno zbijen cjelokupni zvučni dojam, u kojem su zastrašujuće probijali posebno bas-linije, što je onemogućilo pravu mjeru uživanja tijekom nastupa grupe. Grupa je mlada i treba joj nastupa. Još uvijek nije objavila samostalni studijski prvijenac, a u džepu ima samo nekoliko snimljenih demo uradaka. Možda ćemo pri nekoj drugoj prilici uživati u više autentičnosti na nastupu grupe. Iako je ostavljeni dojam bio blijed, grupa očito nije od jučer. 2010. nastupila je na Sweden Rock Festivalu, kao prva talijanska postava dosad.
Malo više energije u prostoru su ostavili sljedeći! Scala Mercalli. Također iz Italije. Generički power metal s hiperaktivnim pjevačem “na heliju”, koji je lajao po dvorani uzduž i poprijeko svojom žestokom, jurećom scenskom pojavom. Problem sa zvukom ostaje isti. Vrlo malo je razgovjetnosti da bi čovjek mogao prosuditi što grupa uopće radi na pozornici. Zvuk opet potpuno zagušen. Ipak, solidni glazbenici. To su dokazala posebno dvojica gitarista s nekoliko vratolomnih akrobacija uzduž vrata gitare. Glazba strogo za sve koji konzumirate baš svaki power metal i kojima vas ne izbacuju iz takta mijaukavi vokali.
Sat je 10 navečer. Prozirni veo zavodljive djevičanstvenosti zastire slobodan pogled na pozornicu. Dvoranu obavija tama, dok se kroz snimljeni intro na pozornicu jedan za drugim pomiču članovi prateće postave Tarje Turunen. Nabrojimo ih odmah. Prvo ime je nedvojbeno jedan od najboljih metal bubnjara na svijetu, Amerikanac Mike Terrana (Axel Rudi Pell, ex-Rage, surađivao i s Y.J. Malmsteenom, Masterplan, Gamma Ray, Steveom Lukatherom,…), slijede bivši čelist Apocalyptice Max Lilja (veliki kolega Dougla Wimbisha iz Living Colour, koji je nekoć također svirao za Tarju), Nijemci gitarist Alex Scholpp (SInner) i klavijaturist Christian Kretschmar te američki basist Kevin Chown, koji je surađivao na solo albumu Mikea Terrane “Man In Machine” (1998). Sami asovi, dakle. Uvod se gotovo preokrenuo kad u dvorani zavlada. Štoviše, prasnu salve pravih neukrotivih povika euforije, kao da na pozornicu izlaze sami The Beatles. Naravno, s nama je Tarja. Kao da je pobjegla s maškara. S maskom.
Uvodna Anteroom Of Death se, suprotno očekivanjima, nije prelila u Until My Last Breath, kao što je to na novom albumu, nego u Lost Northern Star s prethodnog albuma “My Winter Storm” (2007). Uvodni dio služio je čistoj “fuziji” opere i metala. Prvih pet točaka, s vrhuncem u “uvriježenom” hitu I Walk Alone, dizalo je temperaturu u dvorani. Zvuk na početku nije bio baš idealan, posebno se gitare opet nisu čule razgovjetno, kasnije je stvar zadovoljavajuće sanirana.
Tarja je već na početku u tren oka očarala publiku. Geste obraćanja, na ključnim mjestima i na slovenskom jeziku, brzo su navele publiku da joj doslovno jede iz ruke kroz cijeli nastup. Naravno, računa se i njezina energična, majstorski izrađena scenska vokalna figura, s jedinstvenom interpretacijom od koje se lako ježe dlake dok Tarja svladava neukroćene visine. Tarja je u svojoj izvedbi naravno zadržala onaj “metalsko rockerski” pečat koji je krasio njezine nastupe i s Nightwish. Još uvijek rado diže visoko u zrak ruku i pokazuje “malocchio” (“zlo oko”) u stilu Ronnieja Jamesa Dija, karakteristično je njezino koketiranje s publikom kad uhvati svoju suknju i u ritmu njome maše, itd…
Jedan od vrhunaca je naravno solo točka Mikea Terrane. Neka zabava počne! “The Troll”, kako glasi njegov nadimak, čovjek koji ne poznaje odmor i stalno je preopterećen suradnjama u raznim glazbenim projektima, nije badava postavljen na desnu stranu, pred publiku i uz sam rub pozornice. Frizura “na Irokeza”, zvjersko mlaćenje, znoj prska na sve strane oko Mikea! Specifičan raspored bubnjeva, s visoko podignutim činelama, čak neuobičajeno podignutim nekim prijelaznim bubnjevima. Mike se doslovno penje po njima. Obično su bubnjarski solo dijelovi postavljeni na sredinu, da se grupa odmori, često kao gubljenje vremena, bez konkretnog sadržaja. Ali ne u slučaju bubnjanja Mikea Terrane. Čak i ako niste fan Tarje Turunen, isplati se doći na njezin koncert samo zbog tog bubnjarskog sola. Čovjek jednostavno zanijemi zureći! Savršenstvo do savršenstva. Ekstremna eksplozivnost i ultrazvučna brzina. Topovska preciznost koja pogađa svaku, ma koliko dobro skrivenu i teško dohvatljivu metu.
Slijedi instrumentalno zagrijavanje cijele grupe u Little Lies, kojoj se u drugom dijelu na pozornici ponovno pridružuje Tarja. Nakon posve nove skladbe Underneath, koju možemo očekivati na novom studijskom albumu Tarje, a za koji je najavljeno da će izaći 2013., slijedi obrada The Phantom Of The Opera (orig. Andrew Lloyd Webber), koju Kretschmar otvara Bachovom “Toccatom i fugom u d-molu”. Kad se skladba razvije, na pozornicu doskakuće nama poznata figura. Vrag zna tko bi to mogao biti?. Nitko drugi doli Requiem vokalist, multiinstrumentalist i visoko talentirani glazbenik Sergej Škofljanec. S glavom i bradom. U rockerskoj opremi, s Requiem majicom. Na tren bi se čovjek, gledajući svečano odjevenu Tarju, usudio pomisliti: “Hej Sergej! Zar još nisi vidio kako je obučen za pozornicu Andrea Bocelli?”, ali nema veze. Najljepše je biti pošten prema svom rockerskom srcu! Sergej je s Tarjom podijelio vokalne linije, a “crescendo” je naravno dosezao refren, kad su se oba vokalista spojila u dueta prijelaz. Škofljanec, koji je prije koncerta, u iščekivanju događaja, vidno “uzbuđen” trčkarao po prostorijama Kina Šiške, odigrao je svoju ulogu briljantno, a fascinaciju izvrsnom interpretacijom “Sergia” nije skrivala ni sama Tarja. Gotovo pa sanjska kombinacija. Možda ne bi bilo glupo razmisliti da ovaj vokalni duet u budućnosti snimi nešto zajedno.
Slijedi akustični set, koji dočarava posve drukčiju atmosferu u sanjivom Kinu Šiška, a Tarjin vokal opet iskri u njezinoj izvanrednoj pjevačkoj formi. Završni dio redovnog seta odvija se u sličnoj maniri kao uvodni. Simfonijski power metalski. Rockerski i opereta! Stvar treba dovesti do vrhunca. Sat i dvadeset minuta se odvrti kad se postava oprosti od publike.
Bis iznenadi vijencem obrada, koji otvara preradba hita Where Were You Last Night švedske pop pjevačice Ankie Bagger, a u nju uskaču umetci još dvaju nezaboravnih hitova, i to Heaven Is A Place On Earth (orig. Belinda Carlisle) i Living On A Prayer (orig. Bon Jovi). Pravi vrhunac slijedi nakon što netko iz publike doda Tarji slovensku zastavu i ona se u nju ogrne. Takva se Tarja vihorno i silno energično još posljednji put uranja u more svojih emocija i senzibiliteta, dok se izvedbe završnih Die Alive i Until My Last Breath slijevaju.
Sat i četrdeset minuta fascinacije, koje u tren oka potvrdno odgovara na pitanje je li Tarjin samostalni put bio ispravna odluka. Mini simfonijski orkestar u metalskom ruhu, nabijen izvrsnom scenskom interpretacijom koja ne poznaje scenske nepoznanice ni zamke. Većina sve stvorene magije pripada naravno Tarji, koja je uročila dvoranu i povela je u jedinstveni glazbeni svijet glazbenice. Nakon ovog koncerta opet je jasno da su Nightwish izgubili više nego Tarja nakon što su se razišli. Ipak ostaju veći, upravo zahvaljujući razdoblju izdavanja klasika s Tarjom na vokalu, jer njihovi obožavatelji uvijek grozničavo čekaju koncertnu izvedbu upravo tih. Tarja pak svojom veličanstvenošću dokazuje da je Nightwish davno snažno ostavila iza sebe. Na svom samostalnom putu sazrijeva i raste te djeluje samouvjerenije nego ikad.
fotografije: Nina Grad
Setlista
1.Anteroom of Death 2.Lost Northern Star 3.Naiad 4.I Walk Alone 5.Dark Star 6.Drum Solo (Mike Terrana) 7.Little Lies (band) 8.Little Lies 9.Underneath 10. The Phantom Of The Opera (orig. Andrew Lloyd Webber) 11.Rivers of Lust / Minor Heaven / Montañas de Silencio / Sing for Me 12.I Feel Immortal 13.Never Enough 14.In for a Kill —bis— 15.Where Were You Last Night (orig. Ankie Bagger, plus Heaven is A Place On Earth (Belinda Carlisle), Living On A Prayer (orig. Bon Jovi)) 16.Die Alive 17.Until My Last Breath
Galerija slika
