Roger Daltrey sred Trsta pobrinuo se za Tommyjevo ponovno uskrsnuće (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Trst / Politeama Rossetti / Italija
Datum koncerta: 18.03.2012
Broj posjetitelja: 1600

Malo je bendova koji se mogu pohvaliti tako vjernim sljedbenicima kao legendarni klasično rockerski inovatori The Who, i premda su od originalna četiri člana danas živa samo još gitarist/konceptualni genij Pete Townshend i pjevač Roger Daltrey, čini se da je zanimanje za njihovu veličanstvenu ostavštinu čak veće nego ikad prije. U autobusu kojim smo krenuli na koncertnu feštu usred Trsta, uz tradicionalno, uvijek dobrodošlo društvo glazbenih enciklopedista i rockerskih staraca, nalazio se i najveći slovenski The Who fan, koji u svojoj zbirci posjeduje više od šezdeset različitih studijskih, koncertnih i kompilacijskih izdanja, što znači da smo bili u vrlo dobrom društvu iskrenih ljubitelja dobre glazbe.

O tome koliko snažan pečat glazbena ostavština The Who ostavlja i na mlađim generacijama slušatelja nakon svih proteklih desetljeća, mogli smo se na prekrasan način uvjeriti u nedjelju navečer, kad je u Trstu sa pratećom postavom gostovao gospodin Daltrey, i dalje slika i prilika izvanredne vokalne bravuroznosti i scenskog karizmatičnog šarma. Roger se u Trstu našao usred samostalne turneje svečanog predznaka, jer je na njoj izvodio cijelo The Who konceptualno remek-djelo »Tommy«, od čijeg izlaska ove godine prolazi točno triput četrdeset i tri godine.

Za tu je priliku oko sebe okupio prateće drugare zavidnih instrumentalnih vrlina. Pratećom postavom, koju je Daltrey nazvao Plan B, zapovijedao je gitarist i glazbeni direktor Frank Simes, inače i glavni koreograf legendarne rock opere. Društvo su mu pravili i odličan ritam gitarist i pjevač Simon Townshend, Peteov mlađi brat, koji je uz pomoć karakteristične kape na njega podsjećao i fizičkim izgledom, klavijaturist Loren Gold, basist Jon Button te bubnjar Scott Devours. Roger si u Trstu jednostavno nije mogao izabrati bolju koncertnu pozornicu od veličanstvene operetno-kazališne dvorane Polietama Rossetti, koja je kao stvorena za pompozne scenske predstave među koje nedvojbeno spada i »Tommy«, koji je 1975. predstavljen i u obliku filmskog mjuzikla. Nastup je bio podijeljen na dva dijela. ‘Regularni’ dio bio je posvećen izvedbi cijele rock opere, nakon čega je Roger u bisu odsvirao još nekoliko The Who klasika, par skladbi iz samostalne karijere, dok je jedna izvedba pripala gitaristu Simonu Townshendu, koji se pokazao i kao kvalitetan solo pjevač.

Sve izvedbe te večeri, dakle ne samo cijeli »Tommy«, pratile su slikovite i inovativne grafičke projekcije koje su se odlično uklapale u slikovite tekstove iz tog kultnog koncepta o ‘gluhom, nijemom i slijepom’ dječaku koji iz svog ‘čudesnog’ ozdravljenja stvara masovni kult, dok je između stalno prevladavala tradicionalna The Who ikonografija. Instrumentalni uvod »Overture«, obilježen Townshendovim zdebljanim gitarskim rifom, dvoranu je već na početku zavio u oblak neopisive euforije, kad se na trenutak učinilo da su s nama doista The Who, a ne samo Roger u samostalnoj izvedbi. Svoje je tome pridonijelo i izvanredno ozvučenje, koje je omogućavalo maksimalno intenzivno ozračje. Na »It’s a Boy«, gdje se ‘zbiva’ Tommyjevo rođenje, Simon Townshend odlično je zamijenio Peteove originalne vokalne dionice, dok mu je gospodin Daltrey pravio društvo na tamburinima te napokon prvi put došao do riječi s gromoglasnim završnim stihom »a son«.

Izvedbu sarkastične »1921« obilježila je izvrsna vokalna igra između Rogera i pjevačkih pomoćnika u pozadini. Roger unatoč tome što broji već 68 proljeća još uvijek ima vrlo dobro očuvan vokal, a zadržao je i lijepu mjeru mladenačke vitalnosti kojom je oduševljavao u svojim najboljim danima kao jedan od najkarizmatičnijih scenskih zapovjednika. Među njegove zaštitne znakove i dalje spada obvezno kabaretsko vitlanje kabelom koji povezuje mikrofon, kojim je mahao kao pravi kauboj engleske radničke klase. Istodobno mu ni danas ne manjka karakterističnog britanskog humora, pa se među ostalim našalio na račun bolova u vratu kao posljedice izležavanja i lošeg spavanja u neudobnom hotelskom krevetu.

Usred psihodelične klasike »Amazing Journey« i instrumentala »Sparks« mi okupljeni u publici konačno smo se uvjerili u zavidne tehničke mogućnosti Rogerove prateće postave, koja je odličnu tehniku spajala s izvanrednim osjećajem za suptilnost. Oduševljavali su nas i u udarnijim trenucima, kad je trebalo zagrijati ozračje u dvorani preko točke vrelišta. Tijekom »Eyesight of the Blind (the Hawker)« Roger je oduševio teatralnom dramatikom, dok mu je društvo pravio treperavi niz gitarskih fraza. Sarkastično-komični »Christmas«, koji je uz pomoć projekcija bio popraćen zabavnim prikazom Tommyjevih ‘nevjernih’ božićnih vragolija, konačno nas je usisao u žarište glazbene predstave. Tijekom motiva »Tommy Can You Hear Me?«, koji se kasnije opet ponavlja, Roger je nazorno demonstrirao svoje vokalno kameleonstvo, jer je cijelo vrijeme lako i uvjerljivo prelazio između agresivnosti i suptilnosti.

Na melodramatičnom »Cousin Kevin«, gdje ambijent i koncept polako skreću u još bizarnijem smjeru, Roger i društvo odlično su uhvatili trenutak u kojem Tommyja tijekom dječje igre maltretira njegov neprilagođeni bratić. Na psihodelično-tvrdorockerskoj fuziji »The Acid Queen« bend je nastavio s interpretacijom vjernom izvorniku, dok je gospodin Daltrey zaneseno brinuo za oduševljavajuću pjevačku teatralnost. Mnogi su u publici jedan od vrhunaca rock opere prepoznali u desetominutnom instrumentalu »The Underture«, gdje su instrumentalisti priredili nezaboravan jam. Bubnjar Devours imao je izuzetno težak zadatak zamijeniti pokojnog Keitha Moona, ali je svoj zadatak odlično obavio i posebno nas oduševio svaki put kad bi zamahnuo po gongu. I Jon Button, koji je na basu zamjenjivao Johna Entwistlea, dokazao je da je pravi dečko s ulice, što jednako vrijedi i za njegovo sviranje bas violine.

Pedofilski obojeni »Fiddle About, koji obilježava dolazak ujaka Ernieja, privukao je pozornost prije svega bizarnim, ali duhovitim središnjim napjevom. Najveću buku u publici, kako se i očekivalo, izazvao je veliki neuvelak »Pinball Wizard«, koji je u pozadini bio popraćen duhovitom grafičkom projekcijom flipera. Kako se i dolikuje, najviše su oduševili pobjednički refren i slikovito zdebljani gitarski rif. Tommyjevom pobjedom u igranju flipera prvi je dio rock opere dosegnuo klimaks. Gitaristu Simesu je u međuvremenu pukla struna na njegovoj Fender Stratocaster gitari, no do kraja izvedbe, kad je zamijenio gitaru, nije se dao smesti. Bendu su najviše problema zadavali zamršeni kabeli, koje su morali tehničari na pozornici tijekom nastupa poravnavati nekoliko puta.

Na »Go to the Mirror!«, gdje se ponovno ponavlja motiv »see me, feel me, touch me, heal me««, Rogerovo nas je društvo oduševilo prije svega ponudom zdebljanih tvrdorockerskih rifova. Potom su nizom kraćih djela među koje spadaju »Tommy Can You Hear Me?«, bluzer »Smash the Mirror« i akustično-psihodelični »Sensation« uvjerljivo izveli konceptualnu tranziciju Tommyjeva iznenadnog ozdravljenja i osnivanja vlastitog vjerskog kulta. Folk rocker »Sally Simpson« bio je popraćen komičnom projekcijom tijekom koje smo se mogli zabavljati karikiranim zgodama tinejdžerice opsjednute novopečenim propovjednikom Tommyjem. Na psihodeličnom »I’m Free« priliku su ponovno dobile slikovite vokalne harmonije i suptilni klavirski aranžmani. Na »Welcome« pompoznost se ruku pod ruku našla s folk aranžmanima među kojima je Roger zasvirao na usnoj harmonici. Nakon komičnog uloška »Tommy’s Holiday Camp« došlo je vrijeme za feštu i veliki završetak redovnog dijela nastupa s nezaboravnim neuvelkom »We’re Not Gonna Take It«, koji je u svojoj biti neka vrsta presjeka cijelog koncepta, kad se Tommyjeva odiseja pobjedonosno završila.

U drugom, dodatnom dijelu tri sata dugog nastupa na red su došli i brojni drugi The Who klasici. Tako nas je Roger s »I Can See For Miles«, »The Kids Are All Right« te bluesovskom verzijom »My Generation« vratio u rane godine svoje The Who karijere, kad su sredinom šezdesetih počeli suoblikovati povijest rock glazbe. Romantične je duše te večeri zacijelo najviše očarala neuvelka balada »Behind Blue Eyes«, jedna od najljepših rock balada svih vremena. S »The Way It Is« u ulozi solo izvođača istaknuo se i gitarist Simon Townshend, jer je riječ o njegovoj samostalnoj skladbi kojom je očarao baš sve prisutne u dvorani. Priliku smo imali čuti i klasik »Who Are You«, koji potječe s istoimenog albuma s kraja sedamdesetih te obrade »Gimme A Stone« (orig. Levon Helm) i »Young Man Blues« (orig. Mose Allison). »Days of Light« bila je te večeri jedna od dviju Rogerovih autorskih solo skladbi.

Za brojne u publici vrhunac večeri predstavljao je nezaboravni »Baba O’Riley«, jedna od najboljih rockerskih kompozicija svih vremena i prema mišljenju mnogih ujedno i najbolja The Who skladba uopće. Uvodni pulsirajući efekt naravno je odsviran na sintisajzeru, dok je Rogerov vokalni patos, koji je zapovijedao zdebljanim gitarskim rifom, ovdje dosegnuo deset puta veću ambijentalnu potenciju. Solo baladom »Without Your Love« Roger je zaključio prvi bis koncerta. Za veliki finale izabrao je klasik s albuma »The Who by Numbers« (1975), »Blue Red And Grey«, koji je sastavni dio, prema Rogerovim riječima, zanemarenog, ali njegova najdražeg The Who albuma. Potonju je odsvirao na ukuleleu, pri čemu je bio uspješan sve do trenutka kad je zaboravio tekst sljedećeg stiha. Usput ga je na bas violini pratio basist Jon Button. Nakon neuspješnih, gotovo komičnih pokušaja nastavka odlučio je skladbu odsvirati ponovno od početka i ovaj put išlo je bez problema. Time je bio kraj našeg divnog druženja s legendarnim pjevačem, koji nas je te večeri zajedno sa svojom odličnom postavom odveo na vrh klasično rockerskog parnasa.

Roger Daltrey je dokazao da nakon svih proteklih desetljeća i dalje ostaje jedan od glavnih majstora svog zanata i jedan od rijetkih još uvijek nepokolebljivih autoriteta zlatne ere rock glazbe, koji zna kako poslužiti dobar rock vječno gladnoj publici. Lijepo bi bilo vidjeti da u bliskoj budućnosti opet udruži snage sa starim drugarom Peteom, po mogućnosti za turneju na kojoj bi ponovno odsvirali cijelo remek-djelo »Quadrophenia«, drugu slavnu The Who rock operu.