Pustolovine kapetana Ahaba u Gromki (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Ljubljana / klub Gromka (Metelkova) / Slovenija
Datum koncerta: 03.06.2012.
Broj posjetitelja: 150
Cijena ulaznice: 10,00€

Dok su se metalci mainstream usmjerenja zabavljali u Kino Šiška na koncertu Megadeth, mi smo se u nedjelju 3.6., crnji po duši, zaputili u Gromku na doom poslasticu u izvedbi bendova The Canyon Observer, Ophis, Esoteric i Ahab. Prije nego nastavim, htio bih pohvaliti sam prostor, koji se polako stavlja uz bok renomiranijim mjestima u Ljubljani i na Metelkovi. Zvuk je bio baš kakav treba za ovakve žanrove, a i samo raspoloženje bilo je vrhunsko.

Dok sam čekao početak, na trenutak mi se učinilo da bi Megadeth i činjenica da se baš tog vikenda u Hrvatskoj održavao festival Metalfest mogli odvući dosta publike. Pred ulazom je pola sata prije početka postojalo dvadesetak duša. Zato sam bio ugodno iznenađen kad sam pri ulasku shvatio da je dvorana zapravo puna. I tako je i trebalo biti.

Za početak smo uživali u slovenskim The Canyon Observer. O njima sam pisao već dvaput, tako da sad neću otkrivati toplu vodu. Sve što mogu reći jest da dečki predvođeni karizmatičnim pjevačem odrade koncert kako se i priliči. Bez obzira na to imaju li na raspolaganju dobrih pola sata kao ovaj put ili vrijeme da predstave svoj širi opus. I unatoč tome što sam ih već više puta vidio, nikad me ne ostave ravnodušnim, ili da budem slikovitiji, uz njihovu glazbu teško mirno stojim. Što je dobro.

Nakon ugodnog prvog predbenda, na pozornicu su izašli Nijemci Ophis. Prvi predstavnici teškog dooma tog dana. Nijemci nas u ekstremnom metalu već podosta vremena ugodno iznenađuju. Njihovi DSBM i black metal podvizi polako se pomiču već i prema granicama epskog. A i Ophis su pokazali nekoliko vještina koje su očito zapisane u DNK Germana. Njihovo tumačenje dooma dotiče se još i death metala, a u trenucima kad vokale preuzme bubnjar, i depresivnijih oblika black metala. Ipak, i dalje su vrlo ortodoksni doomeri s jakim i školskim glasom gitarista. Ako sam dobro pratio koncert, predstavili su nam skladbe sa svih svojih pet izdanja, među kojima su i dva cjelovečernja albuma. Atmosfera je bila primjerena mračnosti događaja. Već sam žanr takav je da te nekako usisa u sebe. Spori i hipnotični rifovi samo dodaju iskustvu. S obzirom na sam tijek događaja, bilo je malo previše veselo to što smo basistu Oliveru, koji je tog dana slavio rođendan, otpjevali Happy birthday. Ali pjevač nas je odmah vratio na zemlju najavom sljedeće i ujedno posljednje skladbe, koja se zvala Funeral. Kako prikladno.

Sljedeći na redu bili su Englezi Esoteric. Bend je brojan, a njihova pojava posebna. Pjevač nosi naglavni mikrofon, sličan onome koji je na vrhuncu slave imao DJ Bobo. Članova je šest, pa su lijepo ispunili pozornicu. Zanimljiv je bio i pogled na klavijaturista, koji je ispod same klavijature objesio šal nogometnog kluba Aston Villa. Već sam pogled na njihovu stranicu na Encyclopaedia Metallum pomalo je zastrašujuć. Među šest izdanja, najnižu ocjenu ima album Subconscious Dissolution into the Continuum, i to 89! Ne kažem da su ocjene na toj stranici najmjerodavnije na svijetu. Ali stvar ima neku težinu. Sviraju mješavinu dooma i death metala s jako elektronski pojačanim vokalom i snažnim efektima na gitarama. I od svih bendova tog dana mogao bih reći da bi ti majstori prosječnom slušatelju bili najslušljiviji. Nažalost, nisam uhvatio nijedan naslov skladbe. Svidjela mi se skladba koja je bila mješavina srednje brze solaže i iznimno sporog ritma prožetog ubojitim vokalom. Klavijature nisu uvijek došle do izražaja, što me je na početku malo zabrinulo, ali čule su se uvijek kad je trebalo i ključno su pridonijele atmosferi. U pozadini su se vrtjele jednostavne projekcije uzoraka živih boja, koje su učinile svoje za atmosferu. Njihov nastup je upravo zbog melodičnosti i pristupačnosti prošao najbrže. Što kod dooma nekako i nije cilj.

Nakon njih su se, nakon kraće stanke, na pozornici pojavili moćni Ahab. Dečki iz Bavarske love Moby Dicka od 2004. i ako se budu držali knjige Hermana Melvillea, na sceni će ostati još dugo. Zaslužuju čestitke za sam koncept benda. Prekrasno hvataju i atmosferu, jer je sama glazba mješavina melankolije, agresivnosti i bezvremenosti, što je poanta priče. Uživo sam ih prije vidio već dvaput. Oba puta na festivalu u najnemogućim jutarnjim satima, tako da sam obično brzo odustao. Zato sam se još više veselio dvoranskom nastupu, koji su uvijek posebno doživljaj. Na pozornici su imali postavljene dvije uspravne zastave, a na njima sidra slična onome koje Popaj ima istetovirano na podlaktici. Možda pozornica nije bila prikladna za taj raspored, jer je jedan barjak razbijao cjelovitost benda. Lijevi gitarist je tijekom cijelog koncerta izgledao kao da svira više za sebe. Svakako to nije značilo da nisu odsvirali vrhunski. Da imaju skladbe duge najmanje deset minuta, znali smo i prije, i na taj račun palo je nekoliko šala. Zanimljivo je, međutim, da uživo duljina uopće ne predstavlja problem. Vokal Daniela Drosteja naprosto je vrhunski i apsolutno primjeren za taj žanr, a kad se svi zajedno bace u neki groovy trenutak, cijela je dvorana mahala glavama s njima. A ako postoji ta iskrena povezanost između benda i publike, onda možemo govoriti o dobrom koncertu. Za kraj su nam, nakon kraćeg dozivanja natrag na pozornicu, ostavili još skladbu The Hunt, na kojoj se grupa pokazuje u svom punom sjaju.

U nedjelju sam dakle bio svjedok doista vrhunskom događaju. Pošteno je spomenuti i da cijena ulaznice nije bila pretjerana, jer mi se 10€ čini više nego primjerenim za ovakav događaj.