Mjesto: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum koncerta: 12.06.2012
Broj posjetitelja: 1400
Cijena ulaznice: 29 EUR / 23,20 EUR (đ-š-u popust)
U utorak, 12. lipnja, u ljubljanskim Križankama održano je premijerno izdanje festivala pod imenom Urbani festival. Zamišljen je ponajprije kao ponuda i predstavljanje suvremenih glazbenih tokova, a na to nam ukazuju već i imena izvođača. Slovensku trojku činili su N’toko, New Wave Syria i Barely Modern, stranu The Ting Tings, Crystal Castles i Willy Moon. Svakako vrlo osvježavajuća programska platforma. Istina je da Ljubljana s Metelkovom, K4 i Kinom Šiška prilično dobro zadovoljava alternativnu mladež, ali istina je i da Ljubljani već poprilično dugo nedostaje neki veći festival (još od kraja čuvenog Novog Rocka) koji bi navigirao između već etabliranih i kvalitetnih svjetski poznatih imena i na kojem bi se tzv. ”underground” sastavi i izvođači bez srama mogli predstaviti široj publici. U današnjoj poplavi instant zvijezda i raznoraznih ‘debilizama’ tipa ‘x factor i slično’, glazbeno-evolucijski parametri postavljeni su naglavačke. Kaljenje ”u domaćoj garaži”, višegodišnje sviranje i sazrijevanje, autorstvo… danas je pravi anahronizam u glazbenom svijetu ”mainstream” scene. Ono što je do devedesetih bilo pravilo, u novom je tisućljeću sve veći besmisao. A za Sloveniju to vrijedi posebno. U Sloveniji nemamo samo političko-gospodarske veze, postoje i snažni glazbeni lobiji koji se brinu prvenstveno za svoje starčevske guzice i koče vitalni dio slovenske glazbene scene. Glazbeniku koji stvara u Sloveniji zato sigurno nije lako, jer mora navigirati između medijskih kuća usmjerenih samo na vlastitu dobit i glazbenog taloga koji više ne zna praviti ni plagijate. A ukus prosječnog slovenskog uha iz godine u godinu slabi. Zato je spomenuti festival to poželjniji. Barem bi načelno trebao otvarati prostor neovisnim glazbenim tokovima i produkcijama.
Ako festival barem programski mogu nekamo smjestiti, više me brine sam naziv festivala. Naravno: ‘Nomen est omen’. Prije ili kasnije dolazimo do pitanja: zašto urbano? Što određuje urbano? Iz navedenoga nam je doduše jasno da je riječ o distinkciji od neke prazne sredinjosti slovenske svakodnevice, istina je i da se odvija u urbanom naselju, istina je i da su glazbenici (također) inspirirani urbanim, ali ipak se ne mogu otresti osjećaja da sam naslov spada u one prazne, pijar pretinčiće namijenjene prvenstveno marketingu (iako moram priznati da je kratica UF! prilično simpatična). Ne znam zašto su među slovenskim alternativnim institucijama još uvijek prisutne težnje za upotrebom tih klišeja. U glazbenoj emisiji Aritmija voditelj projekta Matjaž Manček rekao je u razgovoru s Mihom Šaleharjem da je u Sloveniji problem zadovoljiti mlade. Ja doduše razumijem da institucija nekako mora preživjeti na ”famoznom” tržištu, ali ipak se ta mentalnost traženja zadovoljavajuće formule ne razlikuje mnogo od raznoraznih kvazi-šouova tipa ‘Slovenija ima talent’. To spada u domenu komercijalnog zarađivanja, a ne u polje neovisne glazbene scene. Ako su g. Manček i družina sretno i pametno izabrali prvih pet izvođača, s headlinerom večeri The Ting Tings prilično su promašili, jer oni nisu ni glazbeni presežak ni trenutačno aktualni. Upravo tome treba pripisati slabiji posjet od očekivanoga. Na njega je utjecao i nesretno odabran datum, jer je festival organiziran usred tjedna, a poznato je i da je lipanj rezerviran za ispitno razdoblje na fakultetima, dok se u srednjim školama tih dana zaključuju ocjene. A i dan prije bio je koncert godine: Bruce Springsteen u Trstu. Ipak smatram da na kraju krajeva sve ovisi ponajprije o imenima koja nastupaju na festivalu. Ali da ne donosimo prebrze zaključke, prođimo kronološki kroz događanja na festivalu.
Festival je trajao šest sati, od sedam navečer do jedan iza ponoći. Slovenski izvođači i sastavi djelovali su kao neka vrsta predgrupa stranim imenima (dakle jedan slovenski izvođač na jednog stranog). Njihove bismo nastupe mogli opisati i kao neku vrstu demo odnosno promotivnih nastupa, jer su imali na raspolaganju samo skromnih dvadeset minuta, na što je na početku svog seta duhovito upozorio i N’toko. Festival je dakle tekao sljedećim redoslijedom: Barely Modern, Willy Moon, New Wave Syria, Crystal Castles, N’toko i na kraju The Ting Tings. Broj posjetitelja dosegnuo je vrhunac tijekom nastupa dua Crystal Castles, dok ih je na prva tri sastava bilo prilično malo.
Festival su pred malobrojnom publikom otvorili domaći Barely Modern. Dečki pod imenom Barely Modern sviraju otprilike od 2008. godine, a dolaze iz Logatca i Ljubljane. Žanrovski bismo ih pojednostavljeno mogli svrstati u ‘Garage’ ili ‘Indie’. Godine 2009. u organizaciji Radija Študent sudjelovali su na Klubskem maratonu, baš kao i kasniji izvođači New Wave Syria. Od studenoga 2010. do studenoga 2011. godinu dana koncertirali su i stvarali u glazbenoj meki, Londonu. Tamo su odsvirali nešto više od dvadeset koncerata, a njihove su se pjesme uspješno vrtjele i na lokalnim alternativnim radijima. Barely Modern pokazali su se kao sretan izbor za otvaranje festivala. Energičnim, punokrvnim i izravnim garažnim rock’n’roll govorom odlično su napunili inače prazne Križanke. Uz beskompromisan, težak, trenutačno i sirov zvuk krase ih i prekrasne melodije te plesna dimenzija koja ih u poplavi garažnih bendova čini drukčijima, izdvojenima. Treba istaknuti i neku bratsku, drugarsku, demokratsku raspodjelu pažnje koju mi posjetitelji posvećujemo različitim članovima sastava. Naravno, najviše pažnje svojom pojavom i hrapavim, trenutačno vrištećim, teže razumljivim glasom te otkačenim ”outfitom” zaslužuje vokalist i gitarist Žiga Petkovšek, koji se nikako ne ponaša kao da je sam na pozornici, pa zato nisu zakinuti ni basist Miha Kononenko ni bubnjar Jan Vihar. Utjecaji su vrlo jasni i kreću se od legendi alternativnog zvuka The Velvet Underground preko Led Zeppelina do novodobnih matadora i nositelja tzv. indie zvuka, sastava The Strokes. Od odsviranih skladbi istaknuo bih ponajprije pjesme BWS i Lion’s Throat, jer su uzorne za njihovu glazbu: prekrasno pokazuju utjecaje, a uz to nam pokazuju i nešto tipično ‘barelymodernovsko’: spajanje rock’n’roll elemenata i pjevnih napjeva. Nastup za udžbenike: samouvjeren stav na pozornici, osebujan izraz, dinamika… U posljednje me vrijeme od domaćih mladih nadobudnika tako pozitivno iznenadio samo još nastup sastava Karmakoma. Zato s još većim nestrpljenjem očekujem prvijenac koji bi trebao izaći na jesen.
Nakon brzog preuređenja pozornice došlo je vrijeme za prvo strano ime večeri. Pozornicu je svojom neobičnom pojavom zauzeo mladić po imenu Willy Moon. Odrastao je u glavnom gradu Novog Zelanda, Wellingtonu, a sa sedamnaest se godina preselio u Europu, gdje je neko vrijeme živio u Berlinu, a sada se skrasio u Londonu. Guardian ga je izabrao za jedno od lica 2012. godine. Prvijenac bi trebao izdati ove jeseni, za sada je vani nekoliko skladbi, koje je sve redom predstavio u Križankama. Kino Šiška je njegov nastup najavljivao kao ”dolazak posebnog gosta s Mjeseca”. Moon je taj naziv što je učinkovitije moguće opravdao. Upečatljiv, dječački, hiperaktivan, pjevan, ali i ekscentričan, trenutačno već posve bizaran performans. Stas kao reinkarnacija Elvisa Presleyja i hollywoodskog glamura, glas kao sretna mješavina Toma Waitsa i pjevača iz sredine pedesetih. Na pozornici su mu društvo pravile dvije žene, bubnjarka i seksepilna gitaristica koja je djelovala kao križanac između ‘Catwoman’ i Megan Fox. Uz njih je Moon pozornicu dijelio i s DJ-em. Žanrovski je njegovu glazbu teško odrediti. Svakako je riječ o rock’n’roll revivalu 50-ih i 60-ih pomiješanom sa suvremenim produkcijskim pristupima. Osjećaju se i utjecaji hip-hopa i dubstepa. Sve skladbe piše i producira sam. Njihova je značajka da su kratke, slatke i udarne, a utjecaje možemo tražiti kod sljedećih autora: Bo Diddley, James Brown, Public Enemy, Wu-Tang Clan, David Bowie, Michael Jackson… Setlista se sastojala od sedam autorskih skladbi i jednog covera. Najviše se isticao već izdani singl Yeah Yeah, koji krasi eklektična zvučna slika i pjevni ”na-na-na-na- yeah-yeah-yeah-yeah” napjevi. Parirala mu je i minutu i pol duga She Loves Me, koja na hipnotičnoj glazbenoj podlozi s jednostavnim, ali simpatičnim tekstom iskazuje zaljubljeno ljudsko stanje u kojem nisi sposoban ni za što više osim za ponavljanje istih obrazaca. Moon je odlično uspostavljao kontakt s publikom, koja je tijekom njegova nastupa samo rasla i rasla. Odziv ljudi bio je vrlo pozitivan. Već druga sretna uvertira, koja je najavljivala izvrstan večer. O Moonu ćemo u idućim godinama sigurno još slušati. Karizmatičan mladić koji zna što radi i što hoće.
Glazbeno se događanje u Križankama počelo pomicati iz rock’n’roll sfera u elektroničkije vode. Iako se sljedeći izvođači možda uopće ne bi složili s tom tvrdnjom. New Wave Syria čine dvojac Urša Golob i Rok Pezdirc, a za sebe kažu da su bliži rock’n’rollu nego klasičnoj elektroničkoj produkciji. Pod tim imenom djeluju od 2007., a 2009. izdali su i prvi album naslovljen ‘Hello, Yes’, čijeg sljedbenika pripremaju ove godine. Širu pozornost javnosti zaslužili su suradnjom na filmu Izlet pisca i redatelja Nejca Gazvode. Naslovna skladba filma naime je njihova skladba Let it out, za koju su kasnije dobili i filmsku nagradu Vesna za glazbenu podlogu godine. Za njihovu je glazbu karakteristično izvođenje elektroničke glazbe uživo, a koriste najrazličitije sintisajzere, circuitbending, raznorazne elektroničke gadgete, ritam mašine…, sve to uvijek začinjeno ”uradi sam” filozofijom. Melodije su često distorzirane, vokali su podvrgnuti utjecaju najrazličitijih efekata, glazbeni krajolik često je nekonvencionalan, lo-fi pristupi, minimalizam i neprestano prepletanje čistih linija s kaotičnim svijetom distorzije. No da bi ti profinjeni pristupi došli do izražaja u sve punijim Križankama, dvojac bi morao imati barem približno takve uvjete kakve su pred njima imali Barely Modern i Willy Moon. Nažalost, New Wave Syria morali su se zadovoljiti s 2×2 kvadratna metra prostora, mnogo lošijim zvukom (Barely Modern očito su bili test koji poslije nije trebalo ponavljati) i ružnom crvenom zavjesom iza koje su pripremali sve potrebno za nastup dua Crystal Castles. Tako su već na početku bili jako hendikepirani i u podređenom položaju u odnosu na ostale izvođače večeri, izuzev N’toka, kojem se dogodilo slično. Zato nije došlo ni do prave interakcije s publikom. Mnogi uopće nisu znali da netko nastupa. Unatoč tome, New Wave Syria učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da privuku barem malo pažnje. Hipnotična, psihodelična, sanjiva elektronika nas je blizu pozornice odvela daleko od Križanki u neke bajkovite zemlje. Nastup su prekrasno stupnjevali i iz minute u minutu se dizali na noge. Plesni koraci tek što su počeli, a već je bilo gotovo (previše brzo). Predstavili su dosta nove glazbe, što je možda utjecalo i na mlaknij odziv, jer je nepoznato uvijek rizično predstavljati, iako su festivali kao stvoreni za to. Ali slovenska je publika očito i tu specifična. Ako bismo prva dva nastupa mogli ocijeniti kao iznimno pozitivna, ovaj je zaslugom organizatora zvučao posve amaterski i promašeno.
No sve to je vrlo brzo ispravio sljedeći dvojac, Crystal Castles. Dvojac čine genijalni producent Ethan Kath i ekscesna pjevačica Alice Glass. Dolaze iz Toronta, gdje su 2004. godine i počeli tješnje surađivati. Do danas su izdali dva albuma s jednostavnim naslovima: Crystal Castles “I” i Crystal Castles “II”, a upravo se priprema treći studijski album. Riječ je o alternativnom asocijalnom mračnom elektroničkom bendu koji svoje eksperimentalije zamata u pop okvire. Njihova je glazba jedan jedini ‘zatripani’ spust niz mračni tobogan: divlja, bombastična, euforična, ”izvan kontrole”, noisey, melankolična, emocionalna, epileptična… Na pozornici im se u Križankama pridružio i bubnjar Christopher Chartrand, koji je mističnoj elektroničkoj podlozi dao dodatnu ‘live’ energiju. Nastup je bio pompozan, mračan, ekstravagantan, dotjeran ‘do nule’. Pravi mali svjetlosni šou. Vizualije su trenutačno čak nadvladale zvuk. Stvorili su jedinstveno ozračje; ‘sci-fi-darth-vaderska’ estetika zasljepljivala je ljude, a Alicino vrištanje, skakanje i vikanje omamljivalo ih je. Karizmatična Alice bila je zapravo središnji pokretač i točka nastupa. Novodobna ‘femme fatale’. Njezini nepredvidljivi pokreti, ekscesno držanje i hedonističko plesanje s bocom Jamesona u ruci izazivali su pravu malu histeriju u publici (sjeća li se itko još što je Iggy Pop radio prije četrdeset godina?!). Šamanska energija. Cijeli je nastup djelovao kao neka vrsta mini rituala. Agresivna, teška metalna elektronika udarala je i udarala, tiskala nas k tlu, a u istom trenutku podizala do nebesa. Od pakla do raja. I natrag. Samouništenje. Publika je napokon dobila svoju adrenalinsku dozu zbog koje je došla na festival. Festival bismo već na toj točki mogli ocijeniti uspješnim. Da, postigao je upravo ono što je zacrtao. Alternativa je u tom trenutku bila velesila. Setlista se sastojala od osam skladbi. Uz već kultne Baptism i Celestica, najviše je odziva publike zaslužila privlačna Not In Love, široj javnosti poznata iz verzije s pjevačem sastava The Cure, Robertom Smithom. Ipak, sljedeći su stihovi ”And we were lovers / now we can’t be friends / Fascination ends / Here we go again / Oooh / Cause it’s cold outside, when you coming home / Cause it’s hot inside, isn’t that enough” u Alicinoj verziji zamaskiranoj efektima glasno odjekivali po široj okolici Križanki. Ako je nastup sastava Barely Modern bio školski, ovaj je bio za anale. Povijesni. Svi ostali izvođači blijede u usporedbi s tim remek-djelom koje su na pozornici stvorili Crystal Castles. Istina je i da svaki bend treba godine nastupanja na velikim pozornicama da bi narastao. Kad sam prije dvije godine na novosadskom Exitu vidio spomenuti dvojac, nisu me ni slučajno tako oduševili. Bili su ugodno osvježenje, a ovaj put još i ono nešto više. Zasluženo prvo ime večeri, zrelo za zaključak festivala.
Kao pretposljednji na pozornicu je stupio N’toko alias Miha Blažič, prvo ime slovenskog repa. Sve čega se ovaj novi Ljubljančanin prihvati možemo vrednovati kao presežak. N’toko = (glazbeni) presežak! Poznajemo ga kao dvostrukog državnog prvaka u freestyle repu. Izdao je tri uspješna rap albuma na slovenskom jeziku, posljednji 2010. godine, izvrsnu Paradu ljubezni. Uz to je izdao još tri albuma na engleskom. Djeluje i u funk-jazz-rap kolektivu Moveknowledgement, koji je prošle godine rockerskijim albumom ‘Pump Down!!!’ pobrinuo se za slovensku ploču godine. Smatra se najinovativnijim, najsvestranijim i tehnički najusavršenijim slovenskim reperom. Piše ponajprije beskompromisne višeslojne društvenokritične tekstove koji svojom svježinom i oštrinom vrlo brzo zarežu u intimu pojedinca. Ima jedinstven pristup i stil, a šira ga masa prepoznaje po specifičnom vokalu. Križanke su bile njegova posljednja postaja prije ponovnog odlaska u Japan, gdje će koncertirati i provesti ovogodišnje ljetne mjesece. N’toko ima mnogo toga za ponuditi, a organizatori su ga ograničili i vremenski i prostorno i zvučno. Cijelo je vrijeme pomalo bockao organizatore, a za dodijeljeni je prostor izrekao sljedeće riječi: ”na ovom kvadratnom metru prostora ne mogu se pohvaliti da sam svirao na velikoj pozornici.” Kako god, nastup mu je ipak uspio. Živahno, jezgrovito i slatko, na kraju je čak premijerno predstavio pjesmu Superhuman. S danim lošijim uvjetima nosio se bolje nego dvojac New Wave Syria prije njega. Njegova mješavina inteligentnih tekstova i udarnog nastupa ponovno je publiku natjerala na dinamično plesanje, iako je već na početku rekao da je problem nastupati nakon festivalskog vrhunca zvanog Crystal Castles. Njih su dvoje stvorili ozračje koje te večeri više nije bilo moguće nadmašiti, ali ga je N’toko pristojno naslijedio. Iza sebe naravno nema takvu ekipu i produkciju, ali je ipak pravi magnet za ljubljansku publiku. Zbog već spomenutih problema imao je vremena samo za pet skladbi. Set je otvorio skladbom Neznosna lahkotnost življenja s posljednjeg albuma ‘Parada ljubezni’. Refren glasi: ”vsega mam dost, dost mam vsega, več kot dobim, bolj sm nepotešen, naenkrat imam vse, razen možnosti pobega – neznosna lahkotna življenja…”Na satiričan je način N’toko artikulirao ”programske” stihove današnje mlade generacije, koja želi sve, a istodobno ništa ne čini za to, a ako već sve ima, ni s čim nije zadovoljna. Materijalizam je životno i (čak) duhovno vodilo, a autentičnost života iz godine u godinu nestaje. Pitanja prividnog izbora, zaslijepljenosti moći i novcem, apatije, zasićenosti… i još i još nosi u sebi ta briljantna pjesma. Sljedeća skladba govori o osobi koju zovu Joe Le Taxxxi. Taksist koji dijeli savjete za savršen život: ”1.) če si reven, bod vsaj nevaren, 2.) če si bogat, bod vsaj ekstravaganten, 3.) če imaš preveč prostega časa, ne bit dolgočasen, 4.) če ga nimaš, ga ne trati s pritoževanjem in lahko greš kamorkoli, kadarkoli, s komerkoli, delat karkol”. Slobodnjak koji graniči s današnjim prosječnim ignorantom koji brine samo za sebe, ali koji s druge strane u sebi nosi (makar prividnu) neku iskonskost postojanja. U sljedećoj skladbi Zig Zig N’toko kritizira današnje licemjerno društvo. Udarni refren koji aludira na propagandne nacističke materijale iz prošlosti (”En Narod!, En Vodja!, Ena Vera!, tri besede: Varnost (zig zig), Udobje (zig zig), Zasebnost (zig heil!”) briljantno naznačuje pravu suvremenu opasnost. Ne skinsi i čefuri, problem su prosječni mekušci. Upravo se oni licemjerno zgražaju nad svakodnevnim problemima društva (droge, alkohol…), a njima samima važan je samo njihov privatni mir i susjedsko egotripovanje. Upravo se tu kriju začeci svakog nacizma i stereotipnog osuđivanja. Slijedile su još skladbe N’toko ne obstaja, u kojoj N’toko na duhovit način raščišćava sa svojim egom (a s druge strane ga upravo to vodi na novu razinu) te već spomenuti, premijerni Superhuman. Vrlo zgusnutih, snažnih dvadeset minuta koje su nas pripremile za ponoćni završetak festivala.
Kao posljednji na festivalu nastupio je dvojac The Ting Tings. Čine ga Katie White i Jules De Martino, koji dolaze iz grada u blizini Manchestera, Salforda. Salford je u glazbenom svijetu inače puno poznatiji po tome što su ondje The Smiths u razdoblju The Queen Is Dead snimili ispred Salford Lads Cluba jednu od najvažnijih fotografija / covera u povijesti suvremene engleske glazbe i po tome što iz tog grada dolaze osnivači sastava Joy Division i kasnije New Order, Bernard Sumner i Peter Hook. Riječ je dakle o gradu koji unatoč svojoj malenosti nije nepoznanica na glazbenoj karti. Bend je nastao 2007., a već nakon dobrih pola godine snimio je dosad njihov najveći i najpoznatiji singl That’s Not My Name. Singl je najprije osvojio prvo mjesto na britanskoj radijskoj ljestvici, a potom i ostatak svijeta. Ove je veljače prvijenac ‘We Started Nothing’ iz 2008. dobio nasljednika zvanog ‘Sounds From Nowheresville’. Oba su albuma kritika primila vrlo podijeljeno. Ili ih vole ili mrze. S jedne su strane za prvijenac dobili čuvenu nagradu Ivor Novello te nominacije za Grammyja te MTV, Brit i NME nagrade, a s druge su im mnogi mediji dali izrazito niske ocjene za album. Riječ je o izrazito dinamičnom duu koji najčešće žanrovski određuju kao neku vrstu punk popa ili ih guraju u različite oznake s prefiksom ‘indie’. Njihov je nastup bio najdulji. Svirali su više od sata i u tom vremenu odsvirali devet skladbi u redovnom dijelu te još dvije dodatne u bisu. Čuli smo tako sve najveće hitove, starije Great DJ, That’s Not My Name, Shut Up and Let Me Go te novije Hands i Hang It Up. Na početku su The Ting Tings čak nagovorili publiku pripremljenim dužim slovenskim tekstom. Eksplozivan i raznovrstan rock’n’ roll s primjesama r’n’b-a i techna lijepo je ispunio cijelu pozornicu. Scena je bila domišljata i jednostavna, nastup promišljen, mjestimice ispunjen matricama i popraćen mnogo interakcije s publikom. Ipak, nisu ni slučajno uspjeli tako stimulirati publiku kao dvojac Crystal Castles prije njih. Možda su The Ting Tings već previše ”radio friendly” bend za ovakav festival. Istina je da je njihova glazba vrlo slušljiva, da glatko klizi kroz uši, ali istodobno treba priznati da nije nimalo uzbudljiva, trenutačno je čak monotona, dosadna i jednolična. Simpatičan i lagan nastup kojem je na kraju nedostajalo malo više karakternog šmeka. Previše uglađeno i premalo iskreno.
Nadajmo se da se Urbani festival ovim prvim izdanjem neće zaključiti i da će se nastaviti u još većem opsegu i iduće godine. Ako povučemo crtu ispod nastupa, treba priznati da je događaj uspio. Očekivanja nije samo ispunio, nego ih je i premašio. Ipak je nekoliko stvari već na startu bilo premalo promišljeno, a poslije previše olako i na silu izvedeno. Slovenija je ovim festivalom napokon dobila pristojan glazbeni događaj koji po prvi put nakon dugo vremena ne organizira i ne sponzorira mobilni operater. Ekipi Kina Šiška treba zahvaliti, a istodobno joj konstruktivnom kritikom omogućiti da do iduće godine ispravi spomenute slabosti. Ja sam upozorio ponajprije na smislenost oznake ”Urbani”, izbora, rasporeda te pitanja jednakih mogućnosti za sve izvođače. Vidimo se 2013.
Setlista
THE TING TINGS:
1.) Great DJ
2.) Hang It Up
3.) Give It Back
4.) Guggenheim
5.) Hit Me Down Sonny
6.) We Walk
7.) Fruit Machine
8.) Shut Up and Let Me Go
9.) Hands
bis:
10.) Keep Your Head
11.) That’s Not My Name
CRYSTAL CASTLES:
1.) Plage
2.) Doe Deer
3.) Baptism
4.) Alice Practice
5.) Celestica
6.) Black Panther
7.) Intimate
8.) Reckless
9.) Not in Love
bis:
10.) “medley”
WILLY MOON:
1.) Shakin’
2.) She Loves Me
3.) Company
4.) Railroad
5.) I Put A Speel On You (Screamin’ Jay Hawkins cover)
6.) Yeah Yeah
7.) I Wanna Be Your Man
8.) My Girl
N’TOKO:
1.) Neznosna lahkotnost življenja
2.) Joe Le Taxxxxi
3.) Zig zig
4.) N’Toko ne obstaja
5.) Superhuman
NEW WAVE SYRIA:
/
BARELY MODERN:
1.) Pain Is The Disco
2.) Bubba Lemon
3.) BWS
4.) Lion’s Throat
5.) They Don’t Say Hello
6.) Things In My Pocket
7.) Television
Galerija slika
