Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Chemical Brothers
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 88:00
Ocjena: 3.6/5
Plesna kultura je s dolaskom devedesetih i bliskim krajem milenija dosegla kulminaciju u mnoštvu imena kao što su The Prodigy, Fatboy Slim, Chemical Method, Massive Attack, Tricky, a dio te plejade pretežno otočkih senzacija posve opravdano su i Chemical Brothers. Dvadeset godina stvaranja isprepleo je čvrste veze između glazbenih gurua i praoceva elektronske psihodelije Toma Rowlandsa, a da stvari bolje funkcioniraju u izravnoj koncertnoj manipulaciji uživo nego na pločama dokazuje i 2012. objavljeni spoj vidljivog i čujnog na ploči Don’t Think. Opterećen spoznajom da su Chemical Brothers sa sedam studijskih izleta ovaj put prvi put izlili, odnosno dokumentirano predstavili svoju moć i u obliku live ploče, sjeo sam pred ekran svoje kućne televizije, ubacio u DVD player dokumentirani otisak Fuji Rock Festivala iz 2011. i krenuo u razotkrivanje zvučne magije ovog produktivnog glazbenog tandema. Prije svega želio bih istaknuti da sam se binarnom zapovijedanju emocijama dugo i uspješno opirao, no kad mi je u uši prvi put kliznula ploča Exit Planet Dust, prvijenac manchesterskog kreativnog trusta koji je ugledao svjetlo dana 1995., napokon sam odustao od otpora i borbe protiv vjetrenjača – 10 godina nakon prvog velikog otkrivenja – i pustio da mi se u pore uvuku i zvukovi neortodoksnog zaraznog hipnotizma zvučnog zavođenja. Chemical Brothers su se već na prvo slušanje pokazali majstorima žanra, no teško sve ponuđeno doživljavam kao čisto zlato, pa je presjek 21 godine djelovanja bio poprilično zahtjevan i nipošto lak zalogaj za konzumiranje.
Prije svega valja istaknuti da su koncertne ploče, u usporedbi s poplavom takvih rockerskih izdanja koja su obilježila ponajprije osamdesete, ali i devedesete prošlog stoljeća, prije rijetkost nego pravilo, pa magovima elektronike valja najprije uputiti pohvalu za hrabrost i svojevrsno pionirstvo. Istina je da su godinu dana ranije nešto slično skrivili i The Prodigy pločom World’s On Fire, ali ne smijemo miješati babe i žabe. Ako su The Prodigy sa svojim elektro punkom i dekadencijom uspjeli dočarati osjećaj prirodnosti, Chemical Brothers su ipak puno plesniji proizvod, a plesne ploče znaju biti prokleto dosadne za uživanje u jednom dahu. Don’t Think je upravo to: izdanak 88 minuta jahanja po valovima glazbene sinusoide kreativnog zavođenja mase, a u igri frekvencija zvuka i svjetlosti čarolija je namijenjena isključivo retorici glazbe – bez vezivnih tekstova i uputa za uporabu. Japanci dišu zrak zasićen elektronikom, a u znaku postmoderne psihodelije bio je i Fuji Rock Festival pod svetom gorom zena, bušidoa i vjere u zvučni minimalizam. Zemlja izlazećeg sunca bila je tako baš prikladan podij za glazbeni trip u nepoznato, koji počinje reinterpretacijom Beatles skladbe Tomorrow Never knows, a do neprepoznatljivosti ju preradi DJ Junior Parker. Zastori se podižu, umjesto tkanine pozornicu obasjaju bogati obruči svjetla, nijanse zelenog i crvenog spektra svjetlosti, a pozornicu zauzimaju Rowlands i Simons. Put po ravnicama kemijske reakcije počinje pločom Further, a Another World rockerskom zanesenjaku predstavlja nešto nalik skoku u intergalaktički vir a da prije toga nije provjerio dubinu vode. Psihogene supstance su ovdje nužne, a nakon ukusno umetnutog sampla skladbe Santa Fe počinje stampedo sve snažnijeg prepuštanja ritmovima. Budući da sam nakon nekoliko pokušaja da se posve prepustim zvukovima odustao od udubljivanja u golu zvučnu sliku, ostavio sam otvorene prije svega vizualne kanale, koji su nužni za implementaciju, jer je inače potpuni doživljaj biti prilično osiromašen i tanak. Bez vidljive granice Chemical Brothers osciliraju u skladbu Do It Again i kvantni skok u 2006. te ploča We Are Night može se nastaviti. Ponavljajući uzorci tjeraju na valovanje, a hipnotički nagovor »Do it again« te mastercardovski dvojac plavog i crvenog plesača na platnu prebacuju zbivanje u novu dimenziju.
https://www.youtube.com/watch?v=uQ2nYY-6p_0
Između priviđenja se ušulja demonski klaun koji plesače, slušatelje i promatrače nagovara na zabavu i uspon na višu dimenziju shvaćanja. Fobije su čest faktor društva u kojem živimo, a uz klaunove se u sliku ušulja i rzanje konja te skladba Horse Power. Hladan dodir srebrne hladnoće ploče Further vraća se korijenima i izvanrednoj ploči Exit Planet Dust. Chemical Beats su uvertira u psihogeni svijet sjena i prigušene svjetlosti, a ritam opčinjavanja mora ljudi ne prestaje. Izvanredna slika i snimke mnoštva japanskih plesača u deliriju te vrlo opskurno rijetke snimke izvođača večeri izniman su dokument trenutka koji je najbliži skupnoj molitvi. S prve na zadnju ploču Chemical Brothers skaču u jednom jedinom trenu. Swoon je izvrstan dokaz činjenice da početak opet može biti s krajem te da dugogodišnja zvučna evolucija ne gubi smisao ni oštrinu. Star Guitar prvi put dotiče ploču Come With Us, tihi poziv na masovni orgazam djeluje artificijelno i više nalik virtualnom seksu nego sočnoj penetraciji, ali ipak funkcionira. Big beat prelet ispražnjenog neba namijenjen je utiranju emocionalnog smirenja, a odjednom se zatječem da su se endorfini poigrali i s mojim umom, tako da gotovo previdim ulazak u primordijalno stanje iskonskosti skladbom Three Little Birdies Down Beats. Granice su razblažene i sve je dopušteno, a kad nad publikom zaplivaju svjetlosna tijela astralnih plivača koji dotiču publiku, iluzija bezbrižnosti je savršena. Višetisućglava masa pruža ruke i želi se uvjeriti nije li k njima svoj divovski prst ispružio sam Stvoritelj, a u moru svjetla topi se osjećaj za vrijeme i fizičnost, pa publika napokon dobiva prvi masivni MTV hit u posve suverenom obliku – Hey Boy, Hey Girl.
https://www.youtube.com/watch?v=IXRy7f5yT5s
Surrender je bila ploča koja se načas odlijepila od osjećaja organskosti i prepustila pozornicu hladnoj elektronici, no nakon slikovnog imperativa Don’t Think s aktualne zadnje ploče jasno je da je sve što Chemical Brothers skuhaju namjerno i prokleto promišljeno, a ipak tako impozantno lakonogo u svojoj intuitivnosti. Istim tempom odvija se i nastavak, a pojedine skladbe postaju tek okvir za poigravanje s bezgraničnošću ideja, dok se u zrcalnim odsjajima pojedinih čestica sreća isprepleće s mračnom slutnjom, fobijama i genijalnom manipulativnošću dvojezgrenog mozgovnog trusta koji sluša na ime Chemical Brothers. Setting Sun u cjelinu domišljato upliće priču o zalutaloj japanskoj plesačici koja se po crvenoj paklenoj ljestvi nastoji popeti s dna paklenog tripa, no osuđena je na propast. Stroboskopi zasvijetle crveno i podanici sudbine mogu samo zaplesati uz skladbu It Doesn’t Matter, a ja doživljavam mračno otkrivenje izvanrednom skladbom Saturate, koja upliće lijepe nijanse izvanredne ploče We Are The Night. Nisam stručnjak i ne želim to biti, dovoljna je činjenica da su otvorena glava, otvoreno srce i hrabrost sasvim dovoljni da je put prema središtu svemira britanskog dvojca nešto lijepo. Nad masom zalepršaju baloni, a Believe servira malo lakše nijanse zvuka, oslobođene debelih basova. Eksplozije višestrukih zvučno-slikovnih orgazama nižu se razornom snagom cunamija, a suspenz je postignut prvim zastojem pred skladbom Escape Velocity. Izlet po prizorištu kakvim ga vidi naša nadrogirana plesačica nalik je bljeskovima čovjeka koji je u stanju isključenosti blizu klizanju u strašan svijet jezivih klaunova, demonskog šapata tame, koji ipak nadglasa pozitivni zlatni zvuk The Golden Patha. Slike Ibize ovaj su put smještene pod svetu goru Fuji, a nakon skladbe Galvanize, drugog velikog hita britanskih majstora okretanja gumba, ostaje vremena samo još za veliki finale. Koja bi skladba bila prikladnija od Block Rockin’ Beats? Ne bih se mogao sjetiti boljeg zaključka, a time se gotovo sat i pol trajući izlet u steroidima napunjen svijet elektro omame zatvara u savršen krug izvanrednog eskapizma, plešućih robota i potisnutih strahova.
Don’t Think je kaleidoskopska snimka geneze u kojoj Chemical Brothers sa svojom dva desetljeća dugom sagom postaju tandem sposoban osvojiti i klupske podije i festivalska prostranstva, a pritom ne kompromitiraju ni gram svoje neposlušne duše. Sljedeći korak može biti samo uspon iznad Zemljine atmosfere, a 40. godišnjicu mogli bi slaviti samo na srebrnoj površini nama najbližeg prirodnog satelita – Mjeseca. Za isključivanje bili bi prikladni i Saturnovi prstenovi, a Chemical Brothers u svakom slučaju bi preživjeli i vrućinske erupcije Sunca. Duh iz boce je pušten, no valja priznati – oratorij Chemical Brothers djeluje samo u dosljednoj simbiozi boja, svjetla i zvuka. Oplačkani vizija ponuđeno bismo mogli doživjeti samo osakaćeno i znatno pusije. Umjesto punog obroka uživali bismo samo u tvrdoj kori izvrsnog kruha i gutljajima okusa oplačkane vode, na čemu se doduše može preživjeti, ali tome bismo teško mogli reći potpuni gastronomski užitak …
Postava
Ed Simons – miješalice, klavijature, oscilatori
Tom Rowlands – miješalice, klavijature, oscilatori
Produkcija
Tom Rowlands, Ed Simmons, Robert Linney, Nick Dewey, Tony Crean, Svana Gisla & Stefan Demetriou
Popis skladbi
DVD:
1. Intro (Tomorrow Never Knows)
2. Another World
3. Do It Again
4. Get Yourself High
5. Horse Power
6. Chemical Beats
7. Swoon
8. Star Guitar
9. Three Little Birdies Down Beats
10. Hey Girl, Hey Boy
11. Don’t Think
12. Out Of Control
13. Setting Sun
14. It Doesn’t Matter
15. Saturate
16. Believe
17. Escape Velocity / The Golden Path
18. Superflash
19. Leave Home / Galvanize
20. Block Rockin’ Beats
CD:
1. Another World / Do It Again / Get Yourself High
2. Horse Power / Chemical Beats
3. Swoon / Star Guitar
4. Three Little Birdies Down Beats / Hey Girl, Hey Boy
5. Don’t Think / Out Of Control / Setting Sun
6. Saturate
7. Believe
8. Escape Velocity / The Golden Path
9. Superflash
10. Leave Home / Galvanize
11. Block Rockin’ Beats
