Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum koncerta: 04.07.2012
Broj posjetitelja: 850
Cijena karte: 35,00€
Pravi završetak koncertne sezone u ljubljanskom centru urbane kulture zvanom Kino Šiška ove su godine osigurali kultni britanski rockeri koji nose kultno ime! A to nisu Blue Oyster Cult, jer su oni Amerikanci. To su The Cult. Sastav koji je nakon pet godina ove godine objavio svježi studijski album »Choice Of Weapon« turnejom je »terorizirao« područje Balkanskog poluotoka zadnji put 2009., kad je krajem rujna te godine posjetio zagrebačku Malu dvoranu doma Sportova i temeljito je napunio. Ovaj put nova koncertna turneja gravitirala je prema vrućem ljetu. The Cult su zapravo na svojoj novoj koncertnoj epopeji u Ljubljanu stigli s juga Balkanskog poluotoka, i to nakon nastupa u Beogradu (Belgrade Calling Festival) i dan prije Ljubljane u hrvatskom Splitu. Da su osamdesete, cijelu bi stvar mogli preimenovati u mini jugoslavensku turneju.
Jedna od najkontroverznijih britanskih grupa, koja je imala zaista velik potencijal postati jedan od najvećih rock sastava svih vremena, a do toga joj je nedostajao samo mali korak, na ovu je turneju pozvala ponovno brcajuće prljave škotske hard rock planince Gun, koji su postali slavni u prvoj polovici devedesetih i čiji je spot bio svuda po MTV-ju, primjerice 1994. sa singlom Word Up, koji je obrada originala »vanilijaljubnih« Cameo. Bio je to njihov treći album »Swagger« i Gun su tada doista letjeli visoko, a nakon albuma »0141 632 6326« iz 1997. prilično su brzo propali i gotovo neprimijećeno prestali djelovati. Na vokalu više nije karizmatični Mark Rankin, u današnjoj inkarnaciji Gun ostala su samo braća, gitarist Giuliano ‘Jools’ Gizzi i Dante Gizzi, koji je ponovno preuzeo vokalne dužnosti, a kvartet zaokružuju još basist Derek Brown i bubnjar Paul McManus.
U dobrih pola sata sastav je pred gotovo praznom dvoranom Kina Šiške odsvirao energičan nastup koji je podigao baš sve prašnjave čestice, još tako tvrdokorno zaglavljene po najskrivenijim kutovima dvorane. Nema što. Iskrenosti i autentičnog uvlačenja u rock n’ roll zavoje ovom sastavu nikad nije nedostajalo. Sastav je iskoristio zadane minute da predstavi svoj povratnički studijski album »Break The Silence« s kojeg je odsvirao četiri točke, i to otvaračku 14 Stations, Butcher Man, Lost And Found i naslovnu skladbu. Naravno, u repertoaru nije izostao Word Up, smješten pred kraj set liste, a nju su zaokružile i starije rokačine Better Days, Don’t Say It’s Over, Steal Your Fire i završna Shame On You. Bend je žilav. Osjeti se da je nastao još krajem osamdesetih i da su u njemu prekaljeni mačkovi koji razumiju princip rock kulture, pa je prilična šteta što je sastav danas zbog duge apstinencije ostao zaboravljen, a u Kinu Šiška te večeri posljedično i nepravedno previđen i preslišan. Ali tako to ide. Nadajmo se da će povratiti barem djelić stare prepoznatljivosti, ako im već nije suđeno da se ovjenčaju još kojim udarnim mega hitom, jer su njihova zlatna vremena komercijalnog potencijala već prošla.
The Cult su naravno sasvim druga priča. Iako je to sastav koji karakterizira klimava karijera uspona i padova, zbir njihovih kultnih klasičnih albuma i ultra hitova polazište je, zapravo katapult, s kojeg The Cult uvijek odskoče među najvidljivije rock izvođače naše ere. Poznati su mini armagedoni, grupu su cijelo vrijeme mučila neslaganja i prepirke, dulja vremenska razdoblja potpunog nekomuniciranja, osobito na vitalnoj relaciji Duffy-Astbury, dakle ekscentrizama u sastavu The Cult nikad nije nedostajalo. Kako su oni utjecali na to da sastav nije ušao u ligu najvećih rock izvođača, svatko može tumačiti na svoj način, no taj dio karaktera sastavu The Cult daje poseban status i mjesto nepredvidljivih vragova za koje nikad ne možeš predvidjeti u što će se upustiti i čime će šokirati.
Kako god da ga okrećem, novi je album grupe naprosto odličan. »Choice Of Weapon« iznimno je bučan album koji nije namijenjen kolebljivcima, nego ljubiteljima čvrste erotogene rock retorike s koprenom gotičke mistične pogibelji, koja je uvijek ovjenčavala glazbeno izražajne karakteristike ovog sastava. Naravno, došla su nova vremena i novi album tipa »Love« ili »Sonic Temple« nije moguće očekivati, a kamoli zahtijevati od sastava.
Čak 40-minutno kašnjenje nije bilo plod nekih hirova egotripova članova grupe, nego nesretnog slučaja da je sastav na putu iz Splita u Ljubljanu doživio karambol, jer je vozač autobusa navodno tijekom vožnje klonuo u kratku, ali neželjenu dremku i zabio se u most. S obzirom na reputaciju grupe, na kraju smo zapravo bili čak sretni što smo The Cult uopće dočekali i što je u nelagodu gurnuta grupa uopće stupila na pozornicu. Prije toga je dupkom puna dvorana doslovno urlala od ogorčenja, a svoj je udio »gnjavatorstva« pridonijela i sama fiziologija ljudskog tijela, koje loše podnosi nepodnošljive uvjete što ih je ovaj put diktirala užarena mikroklima dvorane.
Mučne minute čekanja trenutno su utonule u zaborav kad je sastav već u uvodnom dijelu koncerta počeo pljuštati svoje kultne klasike, počevši s Lil’ Devil s trećeg studijskog albuma »Electric«, i trenutno osigurao povratne salve ekstaze uskipjele publike, koja nije skrivala puno oduševljenje.¨
Postava sastava na pozornici je standardna! Uvijek u mistiku obavijeni Ian Astbury u središnjoj poziciji, ovaj put odjeven u jaknu ukrašenu imitacijom kože golemog perzijskog mačka, ako ne i neke pustinjske lisice, ne baš posrećen izbor za ljetno doba, pogotovo s obzirom na to da je Ian u njoj proveo sat i pol u CUK Kino Šiška, i to cijelo vrijeme! Tamne naočale obavezno natučene na nos, a kosa mu je opet temeljito porasla, pa ju je čovjek napeto začešljao unatrag i svezao u rep. Lijevo od njega stajao je u kut pozornice utonuli gitarist Billy Duffy, desno od Iana stajao je basist Chris Wyse, za bubnjevima je rešetao John Tempesta, a na pozornici je četvorci društvo pravio i tihi peti član u sjeni, koji prati sastav kao dodatni koncertni ritam gitarist od 1999. nadalje! Ime mu je Mike Dimkich. U početnom dijelu The Cult su brzo raspalili publiku kad je odjeknula Rain, a brzo za njom i skladbe Nirvana i Fire Woman. Repertoar je u početnom dijelu izmjenjivao nove i stare skladbe. Publika je tome primjereno njihala tijekom nastupa grupe. Dakle, u korelaciji hladno-toplog odzivanja. Atmosfera je oscilirala, a bend nikako nije pokazao ni jednu manu te večeri, nego je odsvirao repertoar s punim pristupom. Dobro je tako, jer je to bio dokaz da su The Cult silno zadovoljni rezultatima novog albuma i da s užitkom sviraju njegove točke na koncertnim pozornicama!
Astbury, koji slovi po svojoj pozorničkoj suzdržanosti, da se naime »zagrijava » vrlo sporo i prema publici otvara još sporije, ovaj je put imao čak nešto više verbalnog kontakta s publikom nego prije tri godine u Zagrebu, gdje je bio posve tih. Doduše, zajednicu je prvi put pozdravio tek pred kraj regularnog dijela repertoara, ali ipak. Duffy se opet držao za sebe, očito mu je to u navici. Niti jednom nije pogledao s pozornice u publiku. Cijelo je vrijeme bubnjao po gitari marke Gretsch, bijelom modelu s »f-rupama« sličnog oblika kao Gibson model ES-335, modelu koji koristi i Charlie Burchill iz legendarnog škotskog rock sastava Simple Minds. Nakon nove The Wolf sastav je pritisnuo gas i tukao samo još klasiku na klasiku, atmosfera je rasla, a ozračje se pretvorilo u »Cult planet« koji je moguće dočarati samo ovaj jedinstveni bend.
Da. Još uvijek. I uvjerljivo kao već dugo ne. Današnje koncerte The Cult nikako ne treba uspoređivati s vremenima Matta Soruma, no The Cult na pozornici za nova vremena djeluju odlično. Održavaju svoj jedinstveni izgled čistim i neokaljanim. A to je ujedno i bit. Svoju nedodirljivost, suzdržanost, nepredvidljivo reagiranje, gdje ne znaš kada i kako će udariti. Astbury je zapravo podsjećao na nekakvog svećenika. Taj nepomični hladni stav, uvježbani glazbenički seksepil, naravno su iskoristili i nekoć prije nekoliko godina bivši članovi sastava The Doors, kad su Iana pozvali da uskoči u ulogu približka pozorničke reinkarnacije nedodirljivog Jima Morrisona. Astubry je izniman pozornički lik i bez njega nema The Cult. To je činjenica i tu smo potvrdu primili i ovaj put u Kinu Šiška. Čovjek doduše odnedavno drži nešto distance prema najvišim vokalnim položajima, što naravno dolazi s godinama, a inače se drži suvereno i nadasve kredibilno u svojim karakteristikama vokalne interpretacije .
The Cult su u Kinu Šiška dokazali da su i dalje pravi pozornički propovjednici, rockerski vještaci kojima su jasne i otkrivene sve tajne. Svoju prkosnost i vještinu rukovanja rock okultizmima iz godine u godinu samo produbljuju, a njihov magični dodir sve se više širi. Sastav je nakon sat i pol koncert zaključio onako kako ga je i započeo. Klasikom s albuma »Electric« Love Removal Machine i tako u potpunosti razveselio dupkom punu dvoranu Kina Šiška.
Setlista
1. Lil’ Devil
2. Honey From a Knife
3. Rain
4. Lucifer
5. Nirvana
6. Embers
7. Fire Woman
8. The Wolf
9. Rise
10. The Phoenix
11. For the Animals
12. Wild Flower
13. She Sells Sanctuary
—dodatak—
14. Horse Nation
15. Spiritwalker
16. Love Removal Machine
Galerija slika
