Lokacija: Beograd / Ušče / Srbija
Datum: četvrtak, 28.06.2012
Slovenija ima Metalcamp, Metal Maniju, Rock Otočec i brojne druge festivale. Hrvatska ima InMusic i tek rođeni Metal Fest Croatia (koji će iduće godine djelovati pod imenom Burning Sea), samo je Srbija na području festivalskog događanja (uz iznimku gromoglasnog Exita, naravno) šepala. I to se sada promijenilo, jer se krajem lipnja ove godine na beogradskom Ušću održao prvi Belgrade Calling festival. On je u tri dana ugostio nekoliko najvrućih bendova ovogodišnjeg ljeta, a prije svega je poslužio šarolikom i (čak malo previše) raznolikom ponudom. Prvi (glazbeno nezanimljiv) dan Ušće su zauzeli elektronski ritmovi i blesavi pop britanskih Đesi Đej, a drugi dan festivala značio je pravi početak s konkretnom koncertnom ponudom.
Festival se održao na Ušću, dijelu novog dijela Beograda, koji se nalazi posve na ušću Save u Dunav i s nekih točaka nudi prekrasan pogled na tvrđavu Kalemegdan te najviši neboder na Balkanu, Ušće Tower, bivši CK. Park neposredno ispod nebodera desetljećima predstavlja mjesto masovnih političkih skupova i još masovnijih koncerata, a njegovu golemu površinu naravno uspijevaju ispuniti samo imena poput Cece i Zdravka Čolića, koji su svirali pred više od sto tisuća glava publike. Ušće je proteklih godina ugostilo i svjetska glazbena imena poput The Rolling Stones (2007), The Police (2008) te Metallice (ovog svibnja), a ovaj put se na tom mjestu prvi put održao Belgrade Calling, koji je svoja vrata u četvrtak otvorio s debelih sat vremena zakašnjenja, a nespretna organizacija i prilično veliki porođajni trzaji bili su krivi i za to da su Satyricon kao prvi nastupajući na pozornicu stupili već kad se većina ljudi još gurala na ulazu.
Malo norveške zime ipak su u paklenski vruć Beograd donijeli veterani black metala Satyricon s legendarnim dvojcem Satyrom i Frostom na čelu. Čovjek koji su bili prisutni pri rođenju zvijeri koja se zove norveški black metal danas su mete prilično čestih kritika da Satyricon vode u pogrešnom smjeru i da zaboravljaju na svoje korijene. No neka su Satyricon black, post-black metal ili kakva god već žanrovska krama, uspjelo im je u najgoroj ljetnoj vrućini svoju viziju black metala predstaviti u najboljem svjetlu – i to unatoč tome što black metal uživo načelno funkcionira samo u tami. Sunce je bilo krivo samo za to što ples smrti sa Satyricon nije ispao tako transcendentalno i ritualistički kao inače, ali Satyr unatoč sunčanoj žegi zna publiku držati u šaci, a istovremeno uspijeva zadržati stav black metal frontmena i ne upada u zamku kakvih Spinal Tap trenutaka. Norvežani su ovaj put pozornost posvetili samo zadnjim trima pločama – Now, Diabolical, The Age of Nero i Vulcano – i tako su, uz iznimku klasika Mother North, predstavili drugu fazu djelovanja benda, koja unatoč mišljenju elitističkih fanova nije ništa lošija od prve. Odličan zvuk, koji je samo dobio na snazi i masivnosti kad je gitaru u ruke kao treći gitarist uzeo i Satyr, stvorio je savršen dojam monumentalnosti benda, koji je razorno Frostovo (kojega odnedavno krase ultra krieg brkovi) bubnjanje samo još uzdignulo. Sa Satyricon je Belgrade Calling započeo više nego obećavajuće.
I nastavio se nastupom očeva doom i gothic metala Paradise Lost! Britanci su svoj nastup u Beogradu iskoristili za promociju sasvim svježeg albuma Tragic Idol. Samo s tog albuma odsvirali su dvije skladbe, dok su se u svoju prošlost vratili s po jednom skladbom s prošlih albuma te pobrinuli čak i za nekoliko vrlo ugodnih iznenađenja. Prvo je bilo već to što su na pozornicu izašli uz zvuke Desolate, »outra« kultnog albuma Gothic, koja se savršeno slila s novitetom Honesty in Death. Ona je zajedno s naslovnom skladbom novog albuma bila živi dokaz da Paradise Lost stare kao dobro vino, da s posljednja tri izdanja ponovno dosežu svoj stvaralački vrhunac i da su s Tragic Idol tik ispod njega. Povrh svega (po mojoj ocjeni prije svega zbog fenomenalnog Mackintosha, koji je vjerojatno i pod utjecajem svog novog benda Vallenfyre najveći pokretač mnogo gitarskijeg i agresivnije orijentiranog novog materijala) Paradise Lost nisu ovako dobro i gotovo starinski zvučali već poprilično dugo. Nicka Holmesa je kroz prve tri skladbe vokalno doista poštено mučilo, ali se iz skladbe u skladbu njegova forma stalno i vidljivo poboljšavala, a lijepo je iznenadio opet nešto uvjerljivije otpjevanim Tragic Idol. Osim toga pobrinuo se za nekoliko šarmantnih obraćanja, koja je posve u svom stilu potkrijepio gentlemanskim britanskim humorom. Preko Forever Failure s ponovno prisutnim kontroverznim govorom Charlesa Mansona te moćne The Enemy Paradise Lost su mnogo prebrzo (vjerojatno ponajviše na račun debelog sat vremena zakašnjenja početka festivalskog dana) svoj nastup završili s ultra hitom Say Just Words.
S idućom skupinom po prvi se put u zraku zaista osjetilo festivalsko ozračje, iako broj posjetitelja nije ni približno dosegnuo broj koji sam očekivao. Pozornicu je zauzeo nekadašnji drug Ozzyja Osbournea, Zakk Wylde, i satna gitarska masturbacija je započela. Wylde u svom matičnom bendu spaja elemente heavy metala, koje je snažno obojio u crne boje stonera i zalio litrama Jackom Danielsom natopljenog i američkim jugom nadahnutog rocka. Budući da viskija na festivalu nije bilo, Black Label Society je ovaj put trebalo zaliti Jelen pivom, koje su točili za tečno radećim šankovima, a hladno pivo dolazilo je iz ruku po srpski ljubaznih konobara odjevenih u posebno za festival izrađene majice s likom Bambija i natpisom »Kad porastem biću jelen.« Wylde je sa svojom prljavom družinom u dobrih sat vremena odveo kroz bogatu diskografiju benda, malo mučio jednoličnim, nosljastim pjevanjem koje je podsjetilo čak i na vokal njegova bivšeg šefa (dok na trenutke zvuči melankolično i spleenovski poput Laynea Staleya, a drugi put posve južnjački poput Phila Anselma). Teže je bilo probaviti beskrajnu solo točku, tijekom koje si imao vremena naručiti pivo i banjalučku pljeskavicu, popiti pivo i pojesti banjalučku pljeskavicu i sve skupa još u miru probaviti, te ponavljajuće gitarske finte (Zakkovom onaniranju s neprestanim pinch harmonicima ne vidi se kraja) s indijanskim perjanicom ukrašenog Wyldea. Unatoč pretjerano pozerskom gitarskom nastupanju, gotovo nikakvoj komunikaciji Wyldea s publikom i pomalo nejasnom, zaprljanom zvuku, Black Label Society bilo je lako probaviti, a uz to bi umjesto pljeskavice s roštilja paslo još samo rebarce sa Zakkovim »Berserker« ljutim umakom.
Pred nastup velikana rocka, britanskih ikona The Cult, »fan pit« ispred pozornice po prvi se put i konkretno napunio, a večernji sumrak koji je pao nad Ušće bio je kao naručen za koncert velikih rock zvijezda. Srbi očito vole gitarski rock (što je prilično zanimljiv podatak ako se samo osvrneš na glazbeni program srpskih televizija, ali to je već tema zrela za ozbiljniju sociološku studiju, hehe), što su dokazali već na koncertu Judas Priest i Whitesnake u beogradskoj Areni, kad su mnogo bolju i bučniju podršku dobili potonji. The Cult su pod vodstvom zvjezdanog Iana Astburyja (jasno skrivenog iza crnih sunčanih naočala, obuvenog u bijele kaubojske čizme i unatoč večernjoj sparini odjevenog u jaknu s nekakvom krznenom stvari oko vrata) u Beograd umarširali kao mali vragovi, s Lil’ Devil s kultnog albuma Electric. Već je prva skladba pokazala da su The Cult u odličnoj formi (što je prema svjedočanstvima većih poznavatelja benda još prije nekoliko godina bila prije iznimka nego pravilo) i vjerojatno su upravo oni, kvalitetno i cjelokupno gledano, odsvirali najbolji koncert večeri. Astbury je te večeri bio raspoložen, više puta se obratio publici, a nisu izostali ni njemu tipični plesni pokreti, takvi kakve je zacrtao u kultnom spotu She Sells Sanctuary. Još ljepše bilo je čuti zaista fenomenalan zvuk gitare Billyja Duffyja. Bio je taman dovoljno glasan da je ugodno rezao bubnjiće te posve razgovijetan i kristalno čist. Fanovima thrash metala srce je najviše zaigralo zbog legendarnog bubnjara Johna Tempeste, koji se kao član Exodusa i Testamenta zauvijek upisao u anale thrasha, a od 2006. kruh (vjerojatno mnogo profitabilnije nego u thrashu, hehe) zarađuje s The Cult. Oni su u vrhunskom, dotjeranom stilu, kako se i dolikuje bendu njihova kova, svoj sjajni nastup do kraja uz bučnu podršku zadovoljne publike priveli kraju mega rock hitovima She Sells Sanctuary i Love Removal Machine.
Vrhunac drugog festivalskog dana nesumnjivo je predstavljao nastup ludog vlaka Ozzyja Osbournea s prijateljima. Za takav flaster na pekuću ranu pobrinuo se Ozzy kad se pokazalo da od teško, teško iščekivanog reuniona klasične postave Black Sabbath neće biti ništa. Otac metal rifa Tony Iommi nesretno je obolio od leukemije (od koje se, srećom, prema izvješćima dobro oporavlja), a bend se nakon sukoba s Billom Wardom podijelio na dva tabora. Sretnici su Black Sabbath (minus Ward, kojeg je za bubnjevima zamijenio Tommy Clufetos, inače bubnjar Ozzyjeva solo benda) uhvatili na dva ekskluzivna koncerta u Birminghamu i na Donningtonu, a mi ostali smo morali samo obrisati nos. No ako si uspio zaboraviti svu tu zbrku i prljavu pozadinu oko Black Sabbath, nastup Ozzyja s prijateljima bio je čisti heavy metal užitak od trenutka kad je Princ tame osobno dokoračao na pozornicu i viknuo »Let the Madness Begin!« Ludilo je Ozzy započeo vijencem svojih najvećih solo hitova i tako je trenutna postava njegova solo benda prvih pola sata pucala ultimativni hit za ultimativnim hitom – Bark at the Moon, Mr. Crowley, Suicide Solution, I Don’t Know te lijepo iznenađenje Shot in the Dark. Odsvirano je naravno vrhunski, iako je Clufetos u najboljem slučaju prosječan bubnjar, a Gus G još uvijek gitarist koji prema mojem mišljenju nikako ne pašе uz Ozzyja. Veće pitanje bila je Ozzyjeva forma, koja se vokalno kroz prvih pet skladbi doista uporno pogoršavala i legendu je nekoliko puta poštено povila, ali treba biti svjestan da Ozzy ima 64 godine, a u osamdesetima i devedesetima je pojeo, popio, posrkao i što god se dalo, a sa svime što je unio u sebe vjerojatno bi se mogao nekoliko puta obići Zemlju. No ništa nije ljepše nego vidjeti čilog Ozzyja, koji na pozornici još uvijek djeluje kao dijete, dijete koje u sebi krije nešto Damiena i s posebnim veseljem i dječjim osmijehom te zlobno i nestašno sjajnim očima publiku zalijeva litrama bijele pjene. Nakon petorke hitova za Ozzyja je uslijedio izdašan odmor, jer je na red došla prva Black Sabbath klasika, instrumentalna Rat Salad, koju su Gus G i Clufetos produljili ne baš previše uvjerljivim solo izletima. Najljepši dio koncerta predstavljao je trojac himni Black Sabbath, vječnih čeličnih klasika heavy metala, Iron Man, War Pigs i N.I.B., a još ljepše bilo je na pozornici vidjeti živahnu i razigranu legendu Geezera Butlera, koji u svojim šezdesetima plus bas linije još uvijek svira kao dvadesetogodišnji balavac i uz to čupa kao za okladu. Za Iommijeve besmrtne rifove ovaj je put pobrinuo zvjezdani Ozzyjev gost, nitko drugi nego Slash, koji je pomalo iznenađujuće sve gitarske dijelove odsvirao s velikim poštovanjem i vrlo blizu originalnom zvuku majstora Iommija, bez pretjeranog pretjerivanja s improviziranjem. Za Fairies Wear Boots Slasha je zamijenio nekadašnji Ozzyjev službenik Zakk Wylde, a Ozzyjeve neprestane uzvike »Louder!« pomalo mlaka publika najviše je poslušala na vrhuncu koncerta s hitom Crazy Train te završnom mega himnom Paranoid, tijekom koje su pozornicu zauzeli baš svi Ozzyjevi gosti, Ozzyjev bend i kum heavy metala osobno. Malo smo propustili skladbe I Don’t Want to Change the World i Mama I’m Coming Home, koje je Ozzy tijekom turneje svirao posvuda i ne znam točno čemu pripisati to što ih nije odsvirao. Tako je i koncert prošao malo prebrzo, ali bilo je lijepo uživo vidjeti legendu prije nego što se otputi u zasluženu mirovinu. »Ozzy Osbourne is Our God!«
U četvrtak ujutro malobrojnu publiku ispratili su makedonski thrasheri Sanatorium, ali jedan ujutro bio je pravi trenutak za obilazak noćnog Beograda i skupljanje snage za idući dan.
autor: Rok Klemše
fotografije: Nina Grad
SATYRICON:
1. Now, Diabolical
2. Black Crow On a Tombstone
3. Possessed
4. The Wolfpack
5. That Darkness Shall Be Eternal
6. Commando
7. Mother North
8. K.I.N.G.
9. Fuel For Hatred
PARADISE LOST:
1. Desolate/Widow
2. Honesty in Death
3. Erased
4. As I Die
5. Tragic Idol
6. Forever Failure
7. The Enemy
8. Say Just Words
THE CULT:
1. Lil’ Devil
2. Honey From a Knife
3. Rain
4. Lucifer
5. Phoenix
6. Fire Woman
7. The Wolf
8. Wild Flower
9. Rise
10. For the Animals
11. She Sells Sanctuary
12. Love Removal Machine
OZZY OSBOURNE & FRIENDS
1. Bark At the Moon
2. Mr. Crowley
3. Suicide Solution
4. I Don’t Know
5. Shot in the Dark
6. Rat Salad
7. Iron Man
8. War Pigs
9. N.I.B.
10. Fairies Wear Boots
11. Crazy Train
12. Paranoid
