Mjesto: Beč / Ernst Happel Stadion / Austrija
Datum koncerta: 13.07.2012
Broj posjetitelja: 60.000
Cijena ulaznice: 80,10€ (parter) / 67,40€ (tribine)
Kad štarta Boss na pozornicu, štarta punom parom! Zato je i Boss! Ne marka cigareta, ne Hugo, ne gol, ne bos, nego The Boss! Ni više, ni manje. S njim je osamnaest ljudi na pozornici, ekipa zvana E-Street Band! U džepu novi album, novi alibi za novu koncertnu turneju. Novi veliki spektakl pred vašim vratima. Koncert koji se ne propušta. Bezbrižni pastir, veliki kantautor, vjerojatno jedan od najvećih trenutno u ovoj galaksiji, Bruce Springsteen, je turnejom »The Wrecking Ball« načas zahvatio i Sloveniju posjetom Trstu, dana 11.06.2012. (RockLine reportažu s tog divnog koncerta, onako kako ju je u svom tekstu na RockLineu proživio kolega Urban Bolta, možeš pročitati OVDJE) i tog je dana svima sretnima na rasprodanom stadionu Nereo Rocco priredio nezaboravan koncertni doživljaj. Bio je to pravi koncertni maraton u punoj duljini od tri i pol sata. Punokrvna svirka. Bez usputnih stanki i podmuklih metoda krađe minuta.
Prošao je mjesec dana, a Springsteen se sa svojim E-Street Bandom i dalje potuca po pozornicama Europe. Otkad je Slovenija ušla u eurozonu, Beč spada među destinacije na kojima je osjećaj malo drugačiji nego kod popodnevnog posjeta sladoledarnicama u Portorožu. Nije danas ništa neobično da se državljanin Republike Slovenije često nađe usred austrijske prijestolnice. Tako je za sve najtvrdokornije i nepopustljivo gorljive ljubitelje Brucea Springsteena bečki termin Bossa došao kao naručen. Osobito za one koji nisu stigli skočiti do Trsta, pa im je bečki termin bio sretna slamka spasa da napokon dožive željenu magičnu večer u društvu Bossa.
Budući da je poznato da Springsteen ide spavati s kokošima, njegovi su koncerti najavljeni već prije osam navečer. Početak šoua u Beču tako je bio najavljen za pola osam navečer, no Boss, koji je pri dolasku nazdravio publici s »Servus Austria!«, došao je sa svojim vjernim podanicima na pozornicu osam minuta iza osam navečer i digao stadion na noge uvodnim točkama aktualnog studijskog albuma »The Wrecking Ball«, i to We Take Care Of Our Own i naslovnom skladbom albuma, a potom to potkrijepio klasikom s »Darkness On The Edge Of Town«, Badlands, nakon čega je predahnuo i uslijedila je prava misa izvanrednog minestrone od rockerskog bluesersko-countryjevsko-gospel mješavine, kojom je zapovijedao izniman interpretativni osjećaj Brucea Springsteena i u kojoj su glazbenici punom mjerom razgibali svoje udove i pročistili dišne putove te tako pokazali svoju pravu cijenu i zaslužено mjesto u E-Street Bandu. Slijed skladbi Death To My Hometown, My City In Ruins i Spirit in the Night (sjeća li se možda još tko od vas reinterpretacije te klasike u duhovitoj verziji sastava Manfred Mann’s Earth Band?) ima svoje posebno mjesto u koncertnom repertoaru turneje »Wrecking Ball«. U tim trenucima prožetima salvama osjetilnih izleta na polja improvizacije (i vokalne i instrumentalne) Boss je izvlačio valove izvanredne povratne energije koju je pokretala publika, recimo kar cijeli stadion, svaki put kad bi se obratio njoj. Ti su intimni dijelovi izazvali tako intenzivnu osjećajnost da se smirio cijeli stadion. Parter i tribine. Takav je služno mirovao do sljedeće zapovijedi velikog Bossa da ga prene. Već tijekom Spirit in the Night Boss je predstavio sve članove E-Street Banda, a stanku neposredno prije početka izvedbe te pjesme iskoristio je za pravi propovjednički nagovor, koji je u svojoj istinoljubivosti više nego oduševljeno potresao pun stadion.
U prvom dijelu koncerta stalno je prijetilo oblacima opterećeno nebo, jer su se povremeno spuštale kapi kiše, no nikad to nije dovelo do pljuska. Tek do blagog hlađenja uzavrelih glava. Iz gotovo hipnotičke obamrlosti Bruce Springsteen probudio je publiku u tren, jer je stao na rub pozornice i pokupio nekoliko molbi nahuškanih obožavatelja smještenih tik uz pozornicu, pripremljenih na velikim kartonskim transparentima. Upravo je to posebna draž svakog Springsteenova koncerta, jer je tvorac jedinstvenog i neponovljivog spektakla. Tako je Boss izveo rijetke bisere svojih koncerata, koji su na jedinstvenom bečkom šouu uključivali skladbe Rendezvous, pa po Bossovim riječima Van Zandtov osobni favorit Loose Ends – odličnu skladbu koju je Springsteen želio uključiti na prvu verziju albuma The River, a onda se šaljivo izvukao da je skladba bila predobra za album i da su je u originalnom izdanju morali izostaviti. To su potkrijepile još i prelijepa Empty Sky, uz koju je Bruce trebao lijep komad vremena da se sjeti početka skladbe. Zapravo je bilo zanimljivo kako se pozornica zatamnila, jer je bendu trebalo nešto vremena da se ugodi i kalibrira. Očito E-Street Band već lijepo vrijeme nije aktivno izvodio tu skladbu na pozornicama svijeta. Taj dio koncertne večeri zaokružila je još i odlična obrada originala koji inače pripada reggae glazbeniku Jimmyju Cliffu, zvana Trapped.
O Springsteenu je rečeno ogromno mnogo i teško je reći išta novo. Da je Boss čovjek s kojim se mnoštvo lako poistovjećuje, nije nova spoznaja. Boss jednostavno zna pristupiti publici, odnosno u svakom trenutku zna što mora učiniti da bi stvar potpuno planula i pokucala na još tako skriven kutak, još tako ledenog srca, da ga odmrzne. Zato ga svi vole. Baš sve generacije, jer djeluje kao dobroćudni stričeko koji u džepu uvijek nosi vrećicu slatkiša kojima zasipa gladne kruha i igara. Njegova izvanredna scenska prisutnost, sama scenska figura, stas i glas, koji prenosi gromoglasno nasmrknut grleni naboj (Darlington Town), kao i suptilne čežnjive izljeve topline i suosjećanja, što se za kantautora njegova kova i dolikuje. Vokalna toplina i krhko lice sofisticirano osjećajnog pristupa iskrili su se osobito u Jack Of All Trades i Bossovoj izvedenici velikog hita Patti Smith, Because The Night, čiji je autor upravo Boss. Čovjek ni ovaj put nije zaboravio na pozornicu povući kakvu zanesenu djevojčicu ili tetu da s njim razmigolji udove, a tijekom Waitin’ on a Sunny Day, kako se i očekivalo, na pozornicu je primio još jednog novopečenog školarca od kojih 8-9 godina, a klinac je svladavanjem refrenskog napjeva skladbe ne samo zapanjio stadion, koji se punim glasom pridružio pjevanju stihova, nego i dokazao da je tvrdnja o tome da je Bruce Springsteen glazba svih generacija planeta Zemlje jednostavno pravilo. Činjenica. Fakt.
Puls samog spektakla nadogradilo je uključivanje obrade Eddieja Floyda Raise Your Hand, kad je stadion opet temeljito razgibao prednje ekstremitete, a nakon nje izvanredne interpretacije skladbe Tougher Than The Rest (na preporuku publike), koju je Boss izveo posve sam, uz vokal i klavirsku pratnju, a ulogu pijanista/vokalista nakon nje produžio još i za klasiku Racing In The Street.
Springsteen zna voditi brigu o teatru. Svaki stadion ili još tako gigantsku pozornicu svlada malim prstom lijeve ruke. Tipičan primjer kako se može duboko usidriti u srca obožavatelja bila je iznenađujuća odluka kad je već počeo izvoditi skladbu Johnny 99, pa iznenada vodeću frazu prelio u uvodnu frazu klasike Darlington County, koja je opet izazvala detonacije salvi povratne energije, koju je pokretala ekstaza zanesenih glava mnogotisućne mase.
Iz transa i zanesenosti Springsteen i E Street Band prenuli su stadion općepoznatim zimzelenom Lonesome Day, koji je nagovještavao da se redoviti dio nakon dva sata i tri četvrt nastupa ipak bliži kraju. Stadion je prsnuo u uzavreli »It’s All Right!!« refrenskog napjeva, što je još jednom dočaralo izuzetno intenzivne osjećaje, uz koje se opet naježila dlaka na koži.
Slijedi još skoro sat vremena bisa. Dobro, malo manje. Pijanih glava se tog dana kotrljalo u nepreglednim čoporima, a mnogi su jedva stajali na nogama. To je to kad si sa Springsteenom na njegovu koncertnom maratonu. I glavna je feštа s bisom tek počela. Najveći hitovi osamdesetih! Glory Days među njima zamijenila je u Trstu izvedenu Bobby Jean. Kako se tresao stadion u refrenu skladbe Glory Days teško je opisati! Za pravi odgovor moraš okusiti takav koncert. Tu su nezaobilazna dirljiva Hungry Heart i dugo iščekivana Dancing In the Dark, izvedena posve pri kraju set liste, za koju sam već mislio da je ovaj put nećemo čuti. Nakon nje se Boss teatralno oslonio na svoj Telecaster kao na štaku i prevrnuo se na leđa pružajući sve četiri od sebe. Van Zandt je dotrčao do njega i mokrio ga »spužvom za brisanje školskih ploča«! Boss se samo teatralno grčio na podu pozornice, glumeći da mu je svega dosta i da više ne može svirati. Ipak su navijački stadion i nerazdvojni Bossov kompić Stevie podigli Bossa još posljednji put na noge te večeri, a ekipa je nastup razvukla za novih dvadeset minuta kad se prihvatila skladbe 10th Avenue Freeze Out, u kojoj se Boss s bendom još jednom poklonio nedavno preminulom izvornom članu E-Street Banda, Clarenceu Clemonsu (danas je od izvornih članova s Bossom u E-Street Bandu tako ostao samo basist Garry Tallent), a za tim je uslijedila obrada Isley Brothers, Twist And Shout, kojoj se nije vidio kraj. Stadion je bljeskao od svega. Zrakama usijanih snopova u reflektorskom svjetlu, deliričnom oduševljenju mase, podivljalim eskapadama Bossa, koji je još kar trčao amo-tamo duž prostrane pozornice. Da je skočio čak i na klavir tijekom Seven Night to Rock, nije više nikakva posebnost!
Nema reportaže koja bi sažeto i dovoljno objektivno vrednovala i opisala iskustvo sa Springsteenom! Tri sata i četrdeset minuta izvanredne energije kojom Springsteen i E-Street Band hrane narod. Sviranje u sjaju potpune izbrušene perfekcije i posve usklađene kalibracije osamnaest glava. Springsteen sa svojih 63 godine, kao poskočni dvadesetogodišnjak, napunjen uzavrelom životnom energijom radosti življenja u vlastitoj koži, još uvijek u izvanrednoj tjelesnoj formi, vokalno posve izdržljiv, kako samo rijetki poznati glazbenici njegova godišta, gurnuti u glazbeni biznis, koji danas sviraju najviše sat i tri četvrt. Sav taj teatar ne bi zvučao u sjaju takve uvjerljive stvarnosti da njegovu režiju ne potkrepljuje element prave autentičnosti. To je ona istinoljubivost koja ne štedi na osjećajima, na iskrenosti, osjećaju neuzvišenosti, dostupnosti, velikom sluhu za svakog čovjeka. Tu nema mjesta za skrivanje. I to je onaj »wild card« koji Bossu širom otvara vrata među elitu najvećih rock izvođača našeg doba. Upravo zato što ne želi biti dio te elite. Samo jednostavan klinac s ulice. Ta ekstrapolacija ostaje i danas, četiri desetljeća od osnutka E-Street Banda, a što se Bossovih aktivnosti tiče i dulje, neokaljana.
Springsteen je iz Beča odletio u Veliku Britaniju. Već dva dana poslije je u londonskom Hyde Parku usred kišnog pljuska priredio novi veličanstveni koncertni spektakl. Kao što je bio bečki, samo opet drugačiji i jedinstven. Tamo mu se za posljednje dvije skladbe na pozornici trebao pridružiti sam presvijetli »Beatle« Macca, kao i posebni gosti John Fogerty (CCR) i Tom Morello (R.A.T.M.). Za Bossa nema prepreka. I očito će još dugo biti tako.
Za prijevoz u okrilju uvijek sigurne i ugodne atmosfere i ovaj je put pobrinula agencija Koncerti.net na čelu s neustrašivim voditeljem i čeličnim rockerskim zanesenjakom, Concert Freak-om!
Setlista
1. We Take Care of Our Own
2. Wrecking Ball
3. Badlands
4. Death to My Hometown
5. My City of Ruins
6. Spirit in the Night
7. Rendezvous
8. Loose Ends
9. Empty Sky
10. Trapped
11. Jack of All Trades
12. Because the Night
13. Darlington County
14. Working on the Highway
15. Shackled and Drawn
16. Waitin’ on a Sunny Day
17. Raise Your Hand
18. Tougher Than the Rest
19. Racing in the Street
20. The Rising
21. Lonesome Day
22. Land of Hope and Dreams
—bis—
23. We Are Alive
24. Born in the U.S.A.
25. Born to Run
26. Hungry Heart
27. Glory Days
28. Seven Nights to Rock
29. Dancing in the Dark
30. Tenth Avenue Freeze-Out
31. Twist and Shout
E-STREET BAND:
Bruce Springsteen – vokal, gitara, usna harmonika, sintisajzer, ksilofon, klavir
Patti Scialfa – vokal, akustična gitara
Roy Bittan – klavir, klavijature, harmonika, prateći vokal
Nils Lofgren – gitara, slide gitara, harmonika, prateći vokal
Steven Van Zandt – gitara, mandolina, prateći vokal
Garry Tallent – bas gitara, prateći vokal
Max Weinberg – bubnjevi, prateći vokal
Soozie Tyrell – violina, prateći vokal, udaraljke, akustična gitara
Charles Giordano – orgulje, harmonika, sintisajzer
Cindy Mizelle – vokal, udaraljke
Curtis King – vokal, udaraljke
Michelle Moore – vokal
Everett Bradley – udaraljke, vokal
Ed Manion – saksofon
Jake Clemons – saksofon
Curt Ramm – truba
Clark Gayton – trombon
Barry Danielian – truba
Galerija slika
