Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Hipodrom Zagreb, Hrvatska
Datum koncerta: 29.08.2012
Broj posjetitelja: 40.000
Cijena karte: 48,17€ (slobodno stajanje – travnjak) / 65,00€ (fan pit) / 75,00€ (tribine)
Tko čeka, dočeka! Nakon više od pola godine zagrijavanja za dolazak jednog od najvećih rockerskih spektakala, jednog od najvećih glazbenih sastava našeg doba, na pozornice blizu Slovenije, srce je bilo nemirno, a uši gladne savršene zabave, kakvu su nekoć ti asovi iz L.A.-ja znali dočarati– govorim, naravno, o funkadeličnoj rockerskoj senzaciji Red Hot Chili Peppers. Grupa koja zapravo oličava duh rock’n’rolla, načelo »sex, drugs & rock’n roll«, uz tri akorda zna svirati i funk, repati i posegnuti za atipičnijim receptima, a upravo zbog svoje unikatnosti i ustrajnosti u travnju su ušli kroz vrata svetišta Rock’n’roll Hall Of Famea. Nakon višekratnih razočaranja i otkazivanja inače najavljenih koncerata s ove strane Alpa, skepsa se jezivo uvukla u podsvijest, a rezignacija bi u slučaju novog razočaranja i otkazivanja zagrebačkog spektakla na hipodromu bila sve samo ne dobrodošla u ionako prenapetim životima. Kolovoz se polako, puževim korakom prevalio u drugu polovicu, pa smo napokon dočekali i dan koncerta, a karavana izgladnjelih za glazbom uputila se prema hrvatskoj prijestolnici. Koncert se trebao održati na topao, sunčan i vedar večer na mjestu gdje svoje snage obično mjere konji, a test izdržljivosti ovaj je put bio namijenjen više od 40 tisuća glava velikoj masi obožavatelja. Već pogled na registarske tablice parkiranih automobila i na nepreglednu kolonu autobusa, kombija, motora i automobila na prašnjavom predvorju Hipodroma dao je do znanja da ćemo ovaj put stajati rame uz rame Slovenci, Hrvati, Talijani, Nizozemci, Mađari, a među gladnima glazbe nisu falili ni oni iz ostalih krajeva, bilo Europe bilo zemalja iz čekaonice za ulazak u Uniju. I njih je bilo napretek. Uz otprilike 7.000 Slovenaca i silno mnogo domaćih te ostalih glazbenih rapsoda.
O pojačanim sigurnosnim mjerama i doista bezumnim zahtjevima inače nenasilnih zaštitara ne bih trošio riječi, ali neka kažem da je Hipodrom Zagreb bio bolje čuvan od predsjedničke palače, a na travnjake Hipodroma nisu se smjeli unijeti ni naprtnjače ni lanci kojima ste novčanik imali sigurno prikvačen na hlače. Najhrabriji su svoju osobnu prtljagu ostavili na nečuvanom prostoru ispred ulaza, a unatoč lošoj volji, ulazak kroz vrata na zelenilo bio je popraćen uzbuđenjem koje krasi samo najgorljivije vjernike. Pri ulasku kroz portal, ovjenčan reklamama Petrola i znakom R.H.C.P. zvjezdice, svi smo dobili vrećicu s Tattoo rukavom, a na travnjacima pred megalomanskom konstrukcijom pozornice počele su se redati horde mladih opremljenih novim skidljivim ljepotnim ukrasima. Oni strpljiviji odmah su išli gasiti žeđ pivom ili vodom, kupiti koji koncertni suvenir s dobro opskrbljenih štandova s poprilično zaslanjenim majicama, a neki su uspjeli kupiti i pokoju rijetkost iz diskografske kolekcije briljanata glavnih zvijezda večeri. Minute su se pretvorile u sate čekanja, a dok su još prije prvih akorda prvog predbenda spasioci morali pružati prvu pomoć nekima koji su zaplivali predaleko u virove omame.
Oko sedam sati navečer na pozornicu je izišao prvi sastav koji je trebao zagrijati publiku. Veterani elektronski nadahnute buke i kaotičnog disca As Able As Kane svoj su put na turneju s R.H.C.P. zaslužili dojmljivom statistikom. Grupa postoji već od 1987., a za razliku od melodične milozvučnosti središnjeg rocka, vokalist Paul Rawlinson, klavijaturist, programer i prateći gitarist Simon ‘Ding’ Archer, gitarist Neil Robotham i klavijaturistica Tamsin Middleton (za bubnjevima su imali posjednutog još jednog člana sastava, ali ime ostaje nepoznanica) iz Manchestera posijali su ogavniju mješavinu tek za šaku ekstremista probavljive buke industrijalizirane estetike. Revolving Cocks, Ministry, Atari Teenage Riot, Young Gods i Laibach tek su dio spektra koji je repetitivni niz naštancanih standarda. Rekao bih da je frankensteinovski pokušaj oživljavanja pokvarenih kadavera ovaj put poslužio nečim što bih teško označio kao čin potpune suglasnosti s onim po što smo u Zagreb došli. 20-godišnja stanka grupe osjeti se i opipa, a činjenica je da su strateški postavljeni zvučnici na pozornici bili namijenjeni više zastrašivanju i totalitarističkoj propagandi nego opuštanju ušiju. As Able As Kane zvuče kao pneumatski čekić vezan na pop disko zvučnike, a umjesto konglomerata uigrane cjeline nude prilično iskonski tresak malih ideja koje bi uz malo brižniju obradu mogle ponuditi više nego što nude sada. Skladbe poput Concrete, Everything Is Real, Sharpshooter ili kakav drugi briljant posljednjeg studijskog uratka Totalitarian Tip-Toe monoton su niz elektroniziranog drvenog kaosa, koji se lijepi na uši grubo i robusno, a kako ovaj put kopito na kojem su se kovale svježe ideje za novi milni nije bilo u suglasju s mojom srčanom čakrom, frontalnom izljevu groteskne praznine radije sam se izbjegao. Publika je doduše prilično ukopano stajala i drla se prema pozornici, ali istina je da su se vrata na prizorište tek počela otvarati, a trume mladih i malo manje mladih jurile su prema prizorištu tražeći svoj komadić prostora za osobni koncertni odklop i kasniju katarzu.
Nakon polusatnog krvavog krštenja masa zvukovima grupe As Able As Kane počela je priprema za nastavak. Kao drugo iznenađenje večeri na pozornicu su zakoračila dva mlada asa novodobne klasike koja diše rockerskim plućima – dvojac izvanrednih čelista i zabavljača 2Cellos. Slovensko – hrvatski tandem čine Luka Sulič i Stjepan Hauser, a Youtube fenomen privukao je uši masa udarnom i izvanrednom izvedbom skladbe Smooth Criminal, koju je osamdesetih napisao, snimio i plesno začinio kralj popa Michael Jackson. Upravo s glavnim adutom dvojac je započeo svoj zagrebački nastup, a mnogi koji momke nisu čuli u prošlosti pitali su se što još možemo očekivati. Mladi duo snimio je za samo nešto više od godinu dana stvaranja već dva albuma tuđih skladbi, koje pod prstima dvojice virtuoza postaju prekrojene tako da ih mladići mogu elegantno odjenuti. Vraga! Nakon albuma 2Cellos uslijedio je još i Welcome To The Jungle, pa naravno Smooth Criminal, a snimili su i božićne skladbice. Statistike nisu važne, činjenica je da su mladci zaorali u ledinu odlučno, predano i bez rezerviranog čekanja na sutra. Gudala su klizila po žicama, a unatoč minimalizmu instrumenata treba priznati da se dva čela mogu nositi i s golemim prostranstvima stadionske arene. Sljedeće iznenađenje bila je skladba With Or Without You. Mnoštvo se pridruži zvukovima čela i počne pjevati Bonove riječi, a hipodrom diše sinkrono u duhu potpune obuzetosti i harmonije. U zrak se podižu tisuće telefona, a polumrak zagrebačkog hrama užitka osvijetle i pojedini upaljači. 2Cellos koketiraju s mnoštvom i daju 110-postotnu kombinaciju strasti, glazbe i potpunog osjećaja za manipulaciju zvukom. Urok se nastavlja udarnije, jer za bubnjeve sjeda treći član sastava (ime mi je nažalost izmaklo iz vidnog spektra), a kao melem za moju rockersku dušu iz zvučnika kliznu tonovi meni drage grupe AC/DC i njihova hita You Shook Me All Night Long. Ništa ne fali, a kako je uspjeh u komornoj glazbi moguće popločati samo ako su prsti podmazani, Luka i Stjepan usude se osim ritmike i melodijske konstrukcije originala dočarati i sitne dodatke, poput Angusova izvanrednog solo gitarskog dijela. Zaslađivanje im ne mogu prigovoriti, a ni polovičarstvo! Nakon odjeka posljednjih akorda jednog od glavnih temelja ploče Back In Black slijedi neočekivani skok u prošlost i u razdoblje Bona Scotta sa skladbom Highway To Hell, a kako su momci očito šire načitani, nakon legendi australskog rocka late se još i grungea te posegnu za Nirvaninim odsviranim standardom Smells Like Teen Spirit. No dobro … Ništa ne kažem, ali bi mi Lithium bolje sjeo, jer je to glasić koji škaklja mali mozak. Čelistička gudala jecaju i cefraju se, a s čela obojice glazbenika klize debele kapi znoja prožetog adrenalinom. Slijedi naklon i uz gromoglasan pljesak odlazak s pozornice, ali iznenađenja se nastavljaju. Kao predigra za glavno zbivanje i dokaz da su R.H.C.P. doista stigli u Zagreb vraćaju se na pozornicu s posebnim počasnim gostom – bubnjarskim asom i virtuozom opni, činela i palica Chadom Smithom, a za veliku točku na i izvanrednom pozornicom nastupu odsviraju veliki hit već spomenute ploče velikana rocka AC/DC, nosivu skladbu Back In Black. Publika posudi glasnice, a trojac glazbenika na pozornici unatoč malobrojnosti ispuni sve praznine u dušama i ušima slušatelja. 2Cellos dobivaju golem broj bodova i kod mene i kažem da ćemo na ta izvanredno nadarena mladića morati još vrlo pažljivo paziti, jer se bez zadrške mogu nositi i s uvriježenijom i razvikanijom Apocalypticom!
Temperatura je počela naglo rasti, a u gledalištu na travnjaku nestajalo je prostora za opuštanje, jer se bližio glavni trenutak koncerta – nastup velikana iz mojih mladih dana, koji su uspjeli preživjeti ono što je brojne glazbene sastave odmah pokopalo. Smrt prvog gitarista bila je narkomansko dno ove izvanredno talentirane postave, ali su se pobrali i nastavili put s izvanredno nadarenim gitaristom Johnom Frusciantejem. U međuvremenu su se »dogodili« još Jack Sherman i Dewayne McKnight, ali upravo je Frusciante značio ulazak u zlatno doba stvaranja. Zlatno doba, istodobno prožeto teškim drogama i samouništenjem, dovelo je i do toga da je Frusciante na samom vrhuncu popularnosti sastava, nakon izlaska Blood Sugar Sex Magika, napustio grupu i pao u vrtlog bunovnog iscrpljivanja samog sebe, a međurazdoblje je popunio još i Dave Navarro. Grupa je više puta bila na rubu propasti, jer je mračnim stazama omame svojeglavo i tmurno koračao i karizmatični pjevač grupe Anthony Kiedis, a nakon plesa s demonima slijedilo je razdoblje ozdravljenja i prividne normalizacije. U postavu se vratio Frusciante, koji je 2009. grupu ponovno napustio. Pitanje koje je do zagrebačke večeri za mene ostalo neodgovoreno bilo je: »Je li Josh Klinghoffer sposoban popuniti prazninu u cipelama koju mu je u miraz ostavio nestabilni, a ujedno izvanredni Frusciante?«
Na odgovor nije trebalo predugo čekati, jer su se nakon polusatne stanke na pozornici redom pojavili Chad Smith za bubnjevima, uz pomoć štaka na pozornicu stupa ozlijeđeni Josh Klinghoffer, a uz pratnju prateći udaraljkaša i klavijaturista pojave se hiperenergični basistički orakul sastava Michael Peter Balzary ili bolje poznat kao Flea te veliki mag pozorničkog nastupanja Anthony Kiedis. Kao prva u ledinu zaorava otvaračka skladba posljednje ploče, Monarchy Of Roses. Ozlijeđeni Josh sjedi na stolcu i daje sve od sebe, a i desna i lijeva strana pozornice ljuljaju se pod seizmičkim potresima masivnog basa, koji u Fleaovim rukama govori polifoničnim jezikom čiste organske nadahnutosti i potpune razigranosti. Chad kraljuje za bubnjevima puno i beskompromisno, a Anthony, unatoč činjenici da se bliži Abrahamu, daje gotovo koliko i prije godina, u svojim zlatnim godinama. Ukrašen brkovima i kraćom rammsteinovskom frizurom te okrunjen kapicom s natpisom OFF beskompromisno nadograđuje ritmičku podlogu svojim prepoznatljivim vokalima, R.H.C.P. pak bez nepotrebnih uvertira, tek s kraćim usputnim pozorničkim jamiranjima, prelaze u nastavni niz skladbi koji su digli na noge gomilu publike već od prvog trena. Publika je pjevala punim plućima i odmah se prepustila pozorničkoj predstavi legendarnih Chilija, a dio magije bile su i izvanredne projekcije koje su uljepšavale inače ukusno minimalistički opremljenu pozornicu. Slijedio je povratak na ploču Californication, a prvi adut tog izvanrednog uratka bio je Around The World, pa se Anthonyjevu vokalu suvereno pridruži svih 40 tisuća grla u nepreglednom moru duša željnih uživanja. Snow (Hey Oh) tek je uvertira u to da se srce otvori i da uz znoj po licima poteku i suze kad zazvone akordi skladbe Otherside. »How long how long will I slide / Separate my side I don’t / I don’t believe it’s bad / Slit my throat It’s all I ever had« stihovi su refrena koji kliznu iz samog središta srca i pune praznine u nostalgijom zasićenom gledalištu. Svi dijelovi funkcioniraju savršeno, samo se Josh s mukom i slomljenom nogom, koju je ozlijedio u Češkoj, bori s bolovima, a još više s očekivanjima publike koja ga cijelo vrijeme uspoređuje s njegovim mentorom, prijateljem i prije svega arhitektom zvuka koji je grupu postavio na piedestal giganata rocka. Unatoč tome koncert se odmotava kao dobro utegnuto klupko promišljeno postavljenih međaša bogate prošlosti. Publika dobiva i novitete poput najnovijeg singla Look Around, koji iskazuje ustaljenu priču emocija, dobro poznate melodike kao i nešto zrelije i smirenije strasti muškaraca funkovskog kova. Slijedi provokativni i artistički užareni Throw Away Your Television, kerozinom napunjen plesni standard Can’t Stop, koji začini izvanredni i mračnjački oštri dijamant kalifornikacije Emit Remus, a ni za pedalj ne izostaju ni stari biseri koji nikad ne izblijede – Me&My Friends, krhki i potresni Under The Bridge ili pak uspon na višu razinu funkadeličnosti skladbom Higher Ground. Teško je dovesti u suglasje već četiri srca, a Chiliji su u suglasje doveli srca koliko ima duša u srednje velikom gradiću. Da je temelj uspjeha gola i beskompromisna ritmika, dokazuju Flea i Chad glazbenim umetcima potpune kontrolirane muzikalnosti, a uvježbani koncertni stroj Red Hot Chili Peppersa servira i svježa iznenađenja koja razlikuju koncert od koncerta. Jedan od takvih izvanrednih trenutaka bio je izlet na ploču Blood Sugar Sex Magik sa skladbom Suck My Kiss, nakon kojeg se barem moja duša raspršila na tisuću sitnih komadića, koji su se uz pomoć pune lune što je kraljevala na nebu nad Zagrebom slijepili u transcendentno iskustvo, a veličanstvenost prvog dijela ovog izvanrednog koncerta okrunila je skladba By The Way. Pozornica se isprazni, a publika skandiranjem zahtijeva još. »Tu smo da vam služimo!« riječi su kojima je nakon povratka na pozornicu i ritmičkog nastupa Chada Smitha s pratećim udaraljkašem brazilskog podrijetla Maurom Refosco, koji je erupcijama preciznih udaraca po opnama razigrao gošću glazbe gladnih srca pod pozornicom, svoje priznanje publici dao Flea. Na pozornicu potom stupaju oba čelista izvanrednog predbenda 2Cellos i nakon intenzivnog psihodeličnog jam sessiona iz glazbenog ejakulata izlučuju se obrisi skladbe Californication. Grupi se pridruži i Anthony, koji je prethodno odbacio suvišnu gornju odjeću i svijetu podario svoje tijelo dvadesetogodišnjaka, iako bore na licu odaju okrutnu činjenicu da zub vremena nije poštedio ni neuništivog frontmena Peppersa. Senzualno otpjevani stihovi i refreni snova o kalifornikaciji daju naslutiti da je na popisu ponuđenog ostalo još jedva jela, a nakon Factory Of Faith kao točka na i na torti koncertnog užitka nađe se i eksplozivna, bombastična i izvanredno uvjerljiva izvedba skladbe Give It Away, nakon koje je darivanje za ovaj put završeno. Pozornicu s posljednjim pozdravom i naklonom publici napušta Anthony, a uz zvukove produljenog završnog jam sessiona mnoštvu nepreglednih proporcija u ime sastava naklon odaje još i Flea, pa je nakon standardnog darivanja publike palicama i trzalicama pao mrak i na daske zagrebačke pozornice, na kojoj se zbio nedvojbeno jedan od glavnih spektakala ove godine.
Činjenica je da su svi apetiti bili siti, ali isto tako stoji da su momci mogli odsvirati još koju skladbu više. Izostali su tako Scar Tissue, pa neki Soul To Squeeze, pa Hendrixov dragulj Fire i mogli bismo nabrajati dalje. Točno je da je tih gotovo 30 godina stvaranja bilo bogato, divlje i plodno i da bi R.H.C.P. morali biti superjunaci da bi mogli zadovoljiti očekivanja svakoga, a desetak albuma je bisaga iz koje će i ubuduće uz malo manje napora morati birati onih dvadesetak ili malo više skladbi kojima će večer za večerom zarađivati kruh. S iskrenom radošću u srcu mnoštvo se uputilo prema izlazima s prizorišta, na kojem je u srcu proklijala nova, preporođena vjera u čuda, a malo je bilo onih koji bi se usudili tvrditi da pozornička sinergija iznova povezane četvorke ne posjeduje ono zbog čega budućnost može biti lješa i sigurnija. Ideje se kreću, vrijeme prolazi, a Red Hoti su s ramena barem načas otresli prašinu starenja i barem mene vratili u vrijeme najlješih godina – pa makar i bez Fruscianteja, koji je nakon odlaska dobio marljivog, savjesnog i prije svega talentiranog nasljednika – tako da sam nakon koncerta dao svetu zakletvu: kad ih turneja sljedeći put dovede u Europu, doći ću ih zasigurno ponovno diviti, pa makar i ne bili tako blizu doma. To je moja sveta riječ i znam da mi nakon takve zakletve nikad neće biti žao ako je ispunim!
Setlista
2CELLOS:
1. Smooth Criminal
2. With Or Without You
3. You Shook Me All Night Long)
4. Highway To Hell
5. Smells Like Teen Spirit
—bis—
6. Back In Black
RED HOT CHILI PEPPERS:
1. Monarchy Of Roses
2. Around The World
3. Snow (Hey Oh)
4. Otherside
5. Look Around
6. Throw Away Your Television
7. Can’t Stop
8. Emit Remmus
9. The Adventures Of Rain Dance Maggie
10. Me & My Friends
11. Universally Speaking
12. Red Hot Mama (funkadelična verzija – izlazni jam za Universally Speaking)
13. Under The Bridge
14. Higher Ground
15. Cosmic Slop (funkadelična verzija – jam, Flea na vokalu)
16. Suck My Kiss
17. By The Way
—bis—
18. Chad & Mauro jam
19. Californication
20. Factory Of Faith
21. Give It Away
22. Final jam
Galerija slika
