Lokacija: Zagreb / Hipodrom / Hrvatska
Datum: srijeda, 29.08.2012
Tko čeka, dočeka! Nakon više od pola godine zagrijavanja za dolazak jednog od najvećih rockerskih spektakala, jednog od najvećih glazbenih sastava našeg doba, na pozornice blizu Slovenije, srce je bilo nemirno, a uši gladne savršene zabave koju su nekoć znali priuštiti ovi asovi iz L.A.-ja – govorim, naravno, o funkadeličnoj rockerskoj senzaciji Red Hot Chili Peppers. Grupa koja zapravo utjelovljuje duh rock’n’rolla, načelo »sex, drugs & rock’n roll«, uz tri akorda zna odsvirati i funk, repati i posegnuti za atipičnijim receptima, a upravo zbog svoje jedinstvenosti i upornosti u travnju su ušli kroz vrata svetišta Rock’n’roll Hall Of Famea. Nakon višekratnih razočaranja i otkazivanja najavljenih koncerata s ove strane Alpa, skepsa se prilično jezivo uvukla u podsvijest, a rezignacija bi u slučaju novog razočaranja i otkazivanja zagrebačkog spektakla na hipodromu bila sve samo ne dobrodošla u ionako prenapetim životima. Kolovoz se polako, puževim korakom, prevalio u drugu polovicu, pa smo napokon dočekali i dan koncerta, a karavana glazbom izgladnjelih uputila se prema hrvatskoj prijestolnici. Koncert se trebao održati na topao, sunčan i vedar večer na mjestu gdje inače svoje snage odmjeravaju konji, a test izdržljivosti ovaj je put bio namijenjen više od 40 tisuća glava brojnoj masi obožavatelja. Već pogled na tablice parkiranih automobila te na nepregledne kolone autobusa, kombija, motora i automobila na prašnjavom predvorju Hipodroma dao je do znanja da ćemo ovaj put stajati rame uz rame sa Slovencima, Hrvatima, Talijanima, Nizozemcima, Mađarima, a među gladnima glazbe nisu falili ni oni iz ostalih krajeva, bilo Europe bilo zemalja iz čekaonice za ulazak u Uniju. I njih je bilo napretek. Uz otprilike 7.000 Slovenaca i silno mnogo domaćih te ostalih glazbenih rapsoda.
O pojačanim sigurnosnim mjerama i doista suludim zahtjevima inače nenasilnih zaštitara ne bih gubio riječi, ali neka bude rečeno da je Hipodrom Zagreb bio bolje čuvan od predsjedničke palače, a na travnjake Hipodroma nisu se smjeli unijeti ni ruksaci ni lanci kojima ste imali novčanik sigurno prikvačen na hlače. Najhrabriji su svoju osobnu prtljagu ostavili na nečuvanom prostoru ispred ulaza, a unatoč lošoj volji, ulazak kroz vrata na zelenilo bio je popraćen zanosom koji krasi samo najgorljivije vjernike. Pri ulasku kroz portal, ukrašen reklamama Petrola i znakovima R.H.C.P. zvjezdice, svi smo dobili vrećicu s Tattoo rukavom, a na travnjacima ispred megalomanske konstrukcije pozornice počele su se tako nizati horde mladih opremljenih novim skidljivim ukrasima ljepote. Strpljiviji su odmah otišli gasiti žeđ pivom ili vodom, kupiti neki koncertni suvenir na dobro opskrbljenim štandovima s poprilično nasoljenim majicama ili su uspjeli kupiti i neku rijetkost iz diskografske kolekcije briljanata glavnih zvijezda večeri. Minute su se pretvorile u sate čekanja, a dok još nisu odzvonili ni prvi akordi prvog predbenda, spasioci su morali pružiti prvu pomoć nekima koji su zaplivali predaleko u virove opijenosti.
Oko sedam sati navečer na pozornicu je stupio prvi bend koji je trebao zagrijati publiku. Veterani elektronički inspirirane buke i kaotičnog discoa As Able As Kane svoj su put na turneju s R.H.C.P. zaslužili poprilično impresivnim statistikama. Grupa postoji od 1987., a za razliku od melodičnog milozvuka središnjeg rocka, vokalist Paul Rawlinson, klavijaturist, programer i prateći gitarist Simon ‘Ding’ Archer, gitarist Neil Robotham i klavijaturistica Tamsin Middleton (za bubnjevima su imali posjednutog još jednog člana sastava, ali ime ostaje nepoznanica) iz Manchestera posijali su odbojniju mješavinu industrijalizirane estetike buke probavljivu tek šačici ekstremista. Revolving Cocks, Ministry, Atari Teenage Riot, Young Gods i Laibach tek su dio spektra koji je repetitivni niz izštancanih standarda. Rekao bih da je frankensteinovski pokušaj oživljavanja usmrđelih kadavera ovaj put poslužio nešto što bih teško označio kao čin potpunog suzvučja s onim po što smo došli u Zagreb. 20-godišnja stanka grupe osjeća se i opipava, a činjenica je da su strateški postavljeni zvučnici na pozornici bili namijenjeni više zastrašivanju i totalitarnoj propagandi nego opuštanju ušiju. As Able As Kane zvuče kao pneumatski čekić vezan na pop disko zvučnike, a umjesto konglomerata uigrane cjeline nude poprilično iskonsku larmu malih ideja koje bi uz malo pažljiviju obradu mogle ponuditi više nego što nude sada. Skladbe poput Concrete, Everything Is Real, Sharpshooter ili kojeg drugog briljanta zadnjeg studijskog uratka Totalitarian Tip-Toe monoton su niz elektroniziranog drvenog kaosa koji se grubo i robusno lijepi na uši, no budući da ovaj put kopito na kojem su se kovale svježe ideje za novi sapun nije bilo u suzvučju s mojom srčanom čakrom, frontalnom izljevu grotesknog ništavila radije sam se izbjegao. Publika je doduše prilično ukopano stajala i nagrnula prema pozornici, ali istina je da su se vrata na prostor tek počela otvarati, a trume mladih i malo manje mladih nagrnule su na prizorište tražeći svoj komadić prostora za osobni koncertni odklop i kasniju katarzu.
Nakon polusatnog krvavog krštenja masa zvukovima grupe As Able As Kane počela je priprema za nastavak. Kao drugo iznenađenje večeri na pozornicu su zakoračila dva mlada asa novodobne klasike koja diše rockerskim plućima – duo izvanrednih čelista i zabavljača 2Cellos. Slovensko – hrvatsku vezu čine Luka Sulič i Stjepan Hauser, a YouTube fenomen privukao je uši masa udarnom i izvanrednom izvedbom skladbe Smooth Criminal, koju je u osamdesetima napisao, snimio i plesno začinio kralj popa Michael Jackson. Upravo s tim glavnim aduom dvojac je započeo svoj zagrebački nastup, a mnogi koji momke nisu čuli u prošlosti pitali su se što još možemo očekivati u nastavku. Mladi duet je za nešto više od godinu dana stvaranja snimio već dvije ploče tuđih skladbi, koje pod prstima dvojice virtuoza postaju prekrojene tako da ih mladići mogu elegantno odjenuti. Vraga! Nakon ploče 2Cellos uslijedio je još Welcome To The Jungle, pa naravno Smooth Criminal, a snimili su i božićne skladbice. Statistike nisu važne, činjenica je da su momci zaorali u ledinu odlučno, predano i bez rezerviranog čekanja na sutra. Gudala su klizila po žicama, a unatoč minimalizmu instrumenata valja priznati da se dva čela mogu mjeriti i s golemim prostranstvima stadionske arene. Sljedeće iznenađenje bila je skladba With Or Without You. Masa se pridružuje zvukovima čela i počinje pjevati Bonove riječi, a hipodrom diše sinkrono u duhu potpune obuzetosti i harmonije. U zrak se podignu tisuće telefona, a polumrak zagrebačkog hrama užitka osvijetle i pojedini upaljači. 2Cellos koketiraju s masom i daju 110-postotnu kombinaciju strasti, glazbe i potpunog osjećaja za manipulaciju zvukom. Čarolija se nastavlja udarnije jer za bubnjeve sjeda treći član postave (ime mi je nažalost promaklo iz vidnog spektra), a kao melem za moju rockersku dušu iz zvučnika kliznu tonovi meni drage grupe AC/DC i njihova hita You Shook Me All Night Long. Ništa ne fali, a budući da je uspjeh u komornoj glazbi moguće popločati samo ako su prsti podmazani, Luka i Stjepan usude se uz ritmiku i melodijsku konstrukciju originala poustvariti i sitne dodatke, poput Angusova izvanrednog solo gitarskog dijela. Ne mogu im prigovoriti slatkoću, a ni polovičnost! Nakon odjeka zadnjih akorda jednog od glavnih temelja ploče Back In Black slijedi neočekivani skok u prošlost, u razdoblje Bona Scotta sa skladbom Highway To Hell, a budući da su dečki očito šire načitani, nakon legendi australskog rocka late se i grungea i posegnu za Nirvaninim odpjevanim standardom Smells Like Teen Spirit. No dobro … Ništa ne kažem, ali meni bi više paso Lithium, to je glasić koji škaklja mali mozak. Čelistička gudala jecaju i cefraju se, a s čela obojice glazbenika cure debele kapi znoja prožetog adrenalinom. Slijedi naklon i uz bučan pljesak odlazak s pozornice, ali iznenađenja se nastavljaju. Kao predigra za glavno događanje i dokaz da su R.H.C.P. doista stigli u Zagreb vraćaju se na pozornicu s posebnim počasnim gostom – bubnjarskim asom i virtuozom opni, činela i palica Chadom Smithom, a za veliku točku na i izvanrednom pozorničkom nastupu odsviraju veliki hit već spomenute ploče divova rocka AC/DC, nosivu skladbu Back In Black. Publika posuđuje glasnice, a trojac glazbenika na pozornici unatoč malobrojnosti popunjava sve praznine u dušama i ušima slušatelja. 2Cellos dobivaju ogroman broj bodova i kod mene, i kažem da ćemo na ova izuzetno nadarena mladića morati biti još vrlo pozorni jer se bez zadrške mogu mjeriti i s etabliranijom i razvikanijom Apocalypticom!
Temperatura je počela naglo rasti, a u gledalištu na travnjaku nestajalo je prostora za opuštanje jer se približavao glavni trenutak koncerta – nastup divova iz mojih mladih dana, koji su uspjeli preživjeti ono što je brojne glazbene grupe odmah pokopalo. Smrt prvog gitarista bila je narkomansko dno ovog izuzetno talentiranog sastava, no pobrali su se i nastavili put s izuzetno nadarenim gitaristom Johnom Frusciantejem. Usput su se »dogodili« još Jack Sherman i Dewayne McKnight, ali upravo je Frusciante značio ulazak u zlatno doba stvaranja. Zlatno doba, koje je istodobno bilo prožeto teškim drogama i samouništenjem, dovelo je i do toga da je Frusciante na samom vrhuncu popularnosti sastava, nakon izlaska Blood Sugar Sex Magika napustio grupu i pao u vrtlog zanesenog iscrpljivanja samog sebe, a međurazdoblje je popunio još i Dave Navarro. Grupa je više puta bila na rubu propasti jer je tamnim stazama opijenosti svojeglavo i mrko koračao i karizmatični pjevač grupe Anthony Kiedis, a nakon plesa s demonima uslijedilo je razdoblje ozdravljenja i prividne normalizacije. U postavu se vratio Frusciante, koji je 2009. grupu ponovno napustio. Pitanje koje je za mene do zagrebačke večeri ostalo bez odgovora bilo je: »Je li Josh Klinghoffer sposoban popuniti prazninu u cipelama koju mu je u miraz ostavio nestabilni, a istodobno izvanredni Frusciante?«
Na odgovor nije trebalo predugo čekati jer se nakon polusatne stanke na pozornici redom pojavljuju Chad Smith za bubnjevima, uz pomoć štaka na pozornicu stupa ozlijeđeni Josh Klinghoffer, a uz pratnju pratećeg udaraljkaša i klavijaturista na pozornici se pojavljuju hiperenergični basistički orakul sastava Michael Peter Balzary, bolje poznat kao Flea, te veliki mag pozorničkog nastupanja Anthony Kiedis. Kao prvi zaorje otvaračka skladba zadnje ploče, skladba Monarchy Of Roses. Ozlijeđeni Josh sjedi na stolcu i daje sve od sebe, a i desna i lijeva strana pozornice šibaju se pod seizmičkim potresima masivnog basa, koji u Fleaovim rukama govori polifonim jezikom čiste organske nadahnutosti i potpune razigranosti. Chad kraljuje za bubnjevima puno i beskompromisno, a Anthony, unatoč činjenici da se bliži Abrahamu, daje od sebe gotovo koliko i prije nekoliko godina, u svojim zlatnim godinama. Ukrašen brkovima i kraćom rammsteinovskom frizurom te okrunjen još i kapicom s natpisom OFF, beskompromisno nadograđuje ritmičku podlogu svojim prepoznatljivim vokalima, R.H.C.P. pak bez nepotrebnih uvertira, tek s kraćim usputnim pozorničkim jamiranjima, prelaze u nastavni niz skladbi koje su na noge podigle gomilu publike već od prvog trena. Publika je pjevala iz sveg glasa i odmah se pustila zavesti pozorničkoj predstavi legendarnih Chilija, a dio magije bile su i izvanredne projekcije koje su ulijepšale inače ukusno minimalistički opremljenu pozornicu. Uslijedio je povratak na ploču Californication, a prvi adut tog izvanrednog uratka bio je Around The World, a Anthonyjevu vokalu suvereno se pridružuje svih 40 tisuća grla u nepreglednom moru duša željnih uživanja. Snow (Hey Oh) tek je uvertira u to da se otvori srce i da uz znoj po licima poteku i suze kad zagrmi akordi skladbe Otherside. »How long how long will I slide / Separate my side I don’t / I don’t believe it’s bad / Slit my throat It’s all I ever had« stihovi su refrena koji klize iz samog središta srca i pune praznine u nostalgijom zasićenom gledalištu. Svi dijelovi funkcioniraju savršeno, samo se Josh s mukom i slomljenom nogom, koju je ozlijedio u Češkoj, bori s bolovima, a još više s očekivanjima publike, koja ga cijelo vrijeme uspoređuje s njegovim mentorom, prijateljem i prije svega arhitektom zvuka koji je grupu postavio na pijedestal divova rocka. Unatoč tome koncert se odmotava kao dobro uhodan klupko promišljeno postavljenih međaša bogate prošlosti. Publika dobiva i novitete poput najnovijeg singla Look Around, koji izriče ustaljenu priču emocija, dobro poznate melodike te nešto zrelije i smirenije strasti ljudi funkovskog kova. Slijedi provokativni i artistički užareni Throw Away Your Television, kerozinom napunjeni plesni standard Can’t Stop, koji začini izvanredni i mračnjački oštri dijamant kalifornikacije Emit Remus, a ni za pedalj ne izostaju ni stari biseri koji nikad ne izblijede – Me&My Friends, krhki i potresni Under The Bridge ili pak uspon na višu razinu funkadeličnosti sa skladbom Higher Ground. Teško je dovesti u suzvučje već četiri srca, a Chiliji su u suzvučje doveli srca koliko ima duša u srednje velikom gradiću. Da je temelj uspjeha gola i beskompromisna ritmika, dokazuju Flea i Chad glazbenim umecima potpune kontrolirane muzikalnosti, a uvježbani koncertni stroj Red Hot Chili Peppersa servira i svježa iznenađenja koja razlikuju koncert od koncerta. Jedan od takvih izvanrednih trenutaka bio je izlet na ploču Blood Sugar Sex Magik sa skladbom Suck My Kiss, nakon kojeg se barem moja duša raspršila na tisuću sitnih komadića, koji su se uz pomoć punog mjeseca što je kraljevao na nebu nad Zagrebom slijepili u transcendentno iskustvo, a veličanstvenost prvog dijela ovog izvanrednog koncerta okrunila je skladba By The Way. Pozornica se isprazni, a publika skandiranjem traži još. »Tu smo da vam služimo!« riječi su kojima je Flea, nakon povratka na pozornicu i ritmičkog nastupa Chada Smitha s pratećim udaraljkašem brazilskog podrijetla Maurom Refosco, koji je erupcijama preciznih udaraca po opnama razpjenio gustu masu glazbom gladnih srca pod pozornicom, odao priznanje publici. Na pozornicu potom stupaju oba čelista izvanrednog predbenda 2Cellos i nakon intenzivnog psihodeličnog jam sessiona iz glazbenog ejakulata izlupljuju se obrisi skladbe Californication. Grupi se pridružuje i Anthony, koji je prethodno odbacio suvišnu gornju odjeću i svijetu podario svoje tijelo dvadesetogodišnjaka, iako bore na licu odaju okrutnu činjenicu da zub vremena nije poštedio ni neuništivog frontmena Peppersa. Senzualno otpjevani stihovi i refreni snova o kalifornikaciji daju naslutiti da je na popisu ponuđenog ostalo još tek malo jela, a nakon Factory Of Faith kao točka na i na torti koncertnog užitka nalazi se još i eksplozivna, bombastična i izuzetno uvjerljiva izvedba skladbe Give It Away, nakon koje je darivanje za ovaj put završeno. Pozornicu s posljednjim pozdravom i poklonom publici napušta Anthony, a uz zvukove produženog završnog jam sessiona masi nepreglednih razmjera klanja se u ime sastava još i Flea, i nakon standardnog darivanja publike palicama i trzalicama pao je mrak i na daske zagrebačke pozornice, na kojoj se zbio nedvojbeno jedan od glavnih spektakala ove godine.
Činjenica je da su svi apetiti bili siti, ali istodobno je točno i da su ljudi mogli odsvirati još koju skladbu više. Izostali su tako Scar Tissue, pa neki Soul To Squeeze, pa Hendrixov dragulj Fire i tako dalje. Točno je da je tih gotovo 30 godina stvaranja bilo bogato, divlje i plodno i da bi R.H.C.P. morali biti superjunaci da bi mogli zadovoljiti očekivanja svakoga, a desetak albuma je naprtnjača iz koje će i ubuduće uz malo manje truda morati birati tih dvadesetak ili malo više skladbi kojima će večer za večerom zarađivati kruh. S iskrenom radošću u srcu masa se uputila prema izlazima s prizorišta, na kojem je u srcu proklijala nova, preporođena vjera u čuda, a malo je bilo onih koji bi se usudili tvrditi da pozornička sinergija nanovo povezanog kvarteta ne posjeduje ono zbog čega budućnost može biti ljepša i sigurnija. Ideje se krešu, vrijeme prolazi, a Red Hoti su s ramena barem na tren otresli prašinu starenja i barem mene odveli u vrijeme najljepših godina – pa makar i bez Fruscianteja, koji je nakon odlaska dobio marljivog, savjesnog i prije svega talentiranog nasljednika – tako da sam nakon koncerta dao svetu zakletvu: kad ih turnejski put sljedeći put dovede u Europu, sigurno ću ih doći ponovno diviti se, pa makar i ne bili tako blizu doma. To je moja sveta riječ i znam da mi nakon takve zakletve nikad neće biti žao ako je ispunim!
autor: Sandi Sadar Šoba
fotografije: Nina Grad
2CELLOS:
1. Smooth Criminal
2. With Or Without You
3. You Shook Me All Night Long)
4. Highway To Hell
5. Smells Like Teen Spirit
—dodatak—
6. Back In Black
RED HOT CHILI PEPPERS:
1. Monarchy Of Roses
2. Around The World
3. Snow (Hey Oh)
4. Otherside
5. Look Around
6. Throw Away Your Television
7. Can’t Stop
8. Emit Remmus
9. The Adventures Of Rain Dance Maggie
10. Me & My Friends
11. Universally Speaking
12. Red Hot Mama (funkadelična verzija – izlazni jam za Universally Speaking)
13. Under The Bridge
14. Higher Ground
15. Cosmic Slop (funkadelična verzija – jam, Flea na vokalu)
16. Suck My Kiss
17. By The Way
—dodatak—
18. Chad & Mauro jam
19. Californication
20. Factory Of Faith
21. Give It Away
22. Final jam
