Mjesto: K4, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 20.09.2012
Broj posjetitelja: 80 – 100
Cijena ulaznice: besplatan ulaz
Klubski maraton je ove godine doživio svoje dvanaesto izdanje i uz neprekinuti niz svake godine svježeg cvata slovenske alternative čovjek se, barem s obzirom na svakogodišnji svježi niz nepoznatih imena i novoproklijalih žanrova, može samo čuditi kako zajednica od tek dva milijuna duša uopće može tako plodno stvarati, dok oni koji pomnije prate klupska zbivanja pokazuju prstom na izumjetničenost ionako pothranjene slovenske subverzivne kulture, koja je tijekom dugih desetljeća životarenja postala tek sjena same sebe. Gdje je onda istina? Činjenica je da je slovenska klupska scena u prilično okrutnom raskolu. S jedne strane su inovativni mladi glazbenici koji zbog svoje subverzivne i općem ukusu neprilagođene estetike ne mogu dobiti nastupe ni priliku da svoje garažne strasti egzibicionistički izživljavaju na pozornici. S druge strane su slovenski podrumi koje goni ekonomska logika, urbana utočišta zbivanja, trendi lokali i samoproglašena epicentra događanja, koji se ravnaju prema kompasu općeg slovenskog ukusa, koji je, priznajmo, poprilično juvenilno bezvezan ili pak artsy-fartsy mainstreamovski, a pritom se, naravno, ne osvrćem na boje, seksualnu orijentaciju, političke konotacije i tvrdoću zvuka koji to glavno mlitavo tijelo našeg nebeskog naroda može probaviti i konzumirati. Treća stavka je ta da je pravih mjesta na kojima bi se uši i duša mogle kalibrirati na alternativne frekvencije prokleto malo, a šačica onih koja postoji ovisi o financijskim sredstvima svojih općinskih oligarha, blagoslovu okolnih susjedstava ili jednostavno nekako uspijeva prkositi gravitaciji recesijom ispražnjenih novčanika, a nekakav konkretniji izraz postojanja si ne mogu ni priuštiti jer jedva spajaju kraj s krajem i mjesec s mjesecom. Nekakvo pozitivno osvježenje mogao bi dakle biti Klubski maraton i činjenica da se nakon dugih godina elektronskog trovanja ljubljanskog podzemlja uspio ponovno rockovskije revitalizirati i nekadašnji punkersko-novovalni hram otpora, klub K4. Na tim temeljima kovala se i ovogodišnja priča, čiju nit ispredam među ovim redcima.
Već pogled na šačicu zalutalih pojedinaca, među kojima je većina bila izvođača, koji su se okupili u vrijeme najavljenog zbivanja, zapravo same krstne izvedbe ovogodišnjeg Klubskog maratona 2012, koji svake godine ustrajno i bez prave financijske potpore države provodi i provede Radio študent, pobjednici godišnjeg obračunavanja i sukoba slovenske alternative mogu potom snimiti svoj album. Popis imena je svake godine sve duži, a malo je takvih, iskreno govoreći, koji su tih dugih dvanaest godina uspjeli preživjeti i nadživjeti. Naravno, postoje iznimke. Primjerice Moveknowledgement, Cancel i da, našlo bi se još, ali istina je da svi ti buntovnici s razlogom tek teško utiru put na radijske valove ikojeg drugog medija osim spomenutog organizatora alternativnog trenutka godine. A ta alternativa je toliko šarena da se čovjek, uz jazz, noise, garažne varijante i prerade punka, novog vala, fitness-popa i još čega, pita čemu je danas uopće opozicija alternativa?
Kao prvi su nakon više od sat vremena odugovlačenja početka svoju viziju iznijeli članovi novome-ško-ljubljanske veze Rok Zalokar Trio. Urbana varijanta inače plodnog i u mnogočemu prilično domišljatog jazzovskog interpretiranja raspoloženjskih nijansi artističkog poigravanja trenutnom inspiracijom, improvizacijom i interpretacijom naizgled već čuvenih struktura dokazuje da mladi trio, u kojem kormilo drži idejni otac sastava, klavijaturist Rok Zalokar, kojemu dobro pristaju i senzibilni bas Dejana Hudoklina i nadahnuto sinkopiranje izvanrednog ritmičara za bubnjevima Jožeta Cesara. U sjećanje se uvlače slike sastava Mouse On The Keys, pa urbana estetika zadimljenih jazzovskih standarda, a više od tvrdih formi ovdje impresioniraju neuhvatljive slike imaginarija koji posve nagonski plete mozak, koji automatski prebaci na autopilot i odluta iz svijeta ovdje i sada daleko, a nije smetala ni činjenica da se u mračnu čumnatu ispod pozornice Štirke stislo tek nekoliko više od desetak ili dvadesetak osoba. Mladići su vrlo uvjerljivo odkrmarili svoj tročetvrtinski nastup i u uši šačice previše ranih izlili doista sočan derivat jednogodišnje suradnje, zbog koje je dolazak u utrobu nekoć veličanstvenog alter kluba bio sve prirodniji i logičniji – unatoč svim godinama apstinencije i razmišljanja.
Nakon kraće pauze stvar se pretvara u nešto posve drugo. Kao drugi pozornicu okupiraju prekmurski nositelji elektro noise avangarde, bristolskog zvuka trip-hopovske metrike i gitarama oplemenjenog igranja zvukovima. Jedna je godina očito sasvim dovoljna da se neki usude iz garaže izravno na pozornice i nude svoje skice kao čisto zlato za mase, a iskreno govoreći, cvat sastava Foe Spre Glass Om, koji čine Dejan Ilješ na gitari, za sintom, bubnjevima i ritam mašinom, njegov brat i basist Dejan Ilješ te gitarist Miloš Skakič, možda je malo pretekao vlastitu rudu. Trojac, koji je na pozornicu uz gitarska pojačala i jako efektirane gitare donio i računalo te elektro bubnjeve, sempleri i prije svega posve drugu viziju alternative, očito je nadahnut esencijom mračne zadrogirane bunovnosti, no unatoč prilično velikim tehničkim problemima, ponavljanju degeneriranih uzoraka, blamaži s verbalnim izljevima gnjeva i frustracija (to je publici na juvenilan način servirao gitarist Miloš Skakič) trojac je hipnotika monotone implantacije inače artikuliranog, ali neinspiriranog hrupa. Moguće je i da cijelu formu nisam mogao posve uživati jer me je zbog iritantnog smetanja, čestih ritmičkih nebuloza i bijesnog egocentrizma izbacilo iz prvih redova u pozadinu zbivanja, a i nakon ekstrapolacije bilo je događanja jedva ikakvog, zato su se pak zgusnuli redovi alternativnih ikebana u prvim redovima. Nakon jazza slijedila je elektrifikacijska studen i drugo se činjenje lijepo otegnulo gotovo do ponoći, a vrijeme je ionako irelevantno, relativno i, ako se čovjek ne zabavlja do savršenstva, prokleto mučan faktor …
Treće činjenje niskog starta bilo je u znaku zabavnog novovalnog partyja i zajedljivog humora ljubljanskog kvarteta Čao Portorož. U maniri jugonostalgičnih trenutaka sastava Zabranjeno Pušenje, pa svjetlijih trenutaka beogradskog novog vala, basist i vokalist Ivian Kan Mujezinović, poduprt gitarskim dvojcem Anžea Petriča i Gregora Andolška te bubnjarskim kričačem Aljošom Cetinskim, poslužili su kvalitetnu scensku prisutnost i nabildani pop. Potpuno opušteni i neopterećeni očekivanjima mase poslužili su standarde savršene jebivjetarske zabave i predstavili većinu svog lani objavljenog prvijenca. Organski zvuk garaže je unatoč rustikalnom, starinskom prizvuku prokleto sladak i zabavan, a zabava je na prvom mjestu i članovima neobične indie rockovske zabavljačke soldateske iz slovenskog glavnog grada. Osjeti se da dečki vole svirati i još radije se potpuno zabavljaju te u svoje disharmonične trenutke glazbene ejakulacije ulažu svoju dušu, tijelo i sve između, a mojo im se cijedi iz zvučnika seksepilno, bezobrazno i vrijedno naziva atributima alternativnog, a ipak dopadljivog. Okus u ustima se popravio, a raspoloženje se podiglo i u srcu prilično živahne i pivom više ugođene Štirke. Ipak je red u pušionici bio još veći, pa sam očekivao još kakav klimaks, umjesto toga pak …
Umjesto toga uslijedio je hladan tuš s punkerskim crustovskim projektilom bučne mokraće koji beskompromisno servira dvojac dvaju mladaca sa životinjskim prezimenima i životinjski bezobrazno izravnom bukom. Da ne bude zabune – gitarist i kričač Marko Kos te bubnjar Miha Ovca nisu svježe meso na slovenskim policama glazbenog zbivanja, jer je The Kojn životinja iznikla iz pepela noiserskog sastava Schnaps. Prljavštine ne nedostaje, čiste forme su zabranjene, HC opozicija svim oblikovnim normativima nalikuje ustrajnom pišanju uz vjetar, jer ludilu, oslobađanju degenerativnih stanja svijesti, trenutnih impulsa i ubrzavanju ionako brzog zbivanja nitko nije mogao pratiti, no ipak je nakon mlakih pljeskova i blesavog poganja nekoliko zalutalih bilo moguće zaključiti da je mnogima bilo prilično svejedno za zbivanje na pozornici, a još manje za formu, metriku i poruke koje se, pazite sad, otresaju vezivanja uz aktualna društvena zbivanja. Alternativa čemu je onda stvaranje sastava The Kojn? Možda ugođenom razbijanju crkvenih zvona, mononukleidnom albinizmu slovenske mladeži i harmoničnim podtonovima sretne izgubljenosti? Tko zna?
Školskom satu naslova Što je slovenska alternativa 2012. nije se htjelo bližiti kraju. Kao posljednji pozornicu je zauzeo elektronički samotnjak Timo Chinala a.k.a. Timotej Bertalanič. Nema što – Prekmurje je očito gitare zamijenilo elektronskim nadomjescima, umjesto bučnog diskursa nekakvih PsychoPath na pozornici se odvio prilično promišljen eksperiment s mikserom, ritmovima i plesnim uzorcima. Minimal, pa techno i ekstazirana varijanta komada kakve smo bili navikli u devedesetima – sam sam se usput sjetio Snapa i svega onog što sam u rockersko-metalskom odbacivanju omalovažavajuće otpisivao u vrijeme kad je to sranje predstavljalo posve suho zlato tada već pokvarenog MTV-ja – to je recept kojim se prvo činjenje niskog starta pretvorilo u nešto što sam u Štirki doduše očekivao i nadao se da to neću doživjeti. Ako je K4 zadnjih nekoliko desetljeća predstavljao upravo ovo potonje – utočište za raverе i izbezumljene ljubitelje plesa, nadao sam se da će mu Klubski maraton udahnuti malo više alter duše, uliti malo više jaja i osloboditi ga nepotrebnih naklapanja s izumjetničenom formom glazbe za koju ti ne treba mnogo – sampler, debeo sloj efekata i malo osjećaja za ritam, a muzikalnost je u drugom planu … Možda sam nepravedan, ali smatram da je milenijskoj alternativi ponestalo ideja, a uzoraka za kopiranje i nabijanja već čuvenih formulacija ima više nego previše. Zato sam i završno činjenje tripoidne razvodnjenosti namjerno preskočio i dao si malo zraka u pluća, jer je bezzračje u štirkinoj koncertnoj garsonijeri bilo tako mučno da bi se moglo rezati lopatom …
Zaključak prvog čina, samoproglašenog niskog starta prvog kruga po klupskim beznicama i hramovima Slovenije, unatoč okrnjenoj scenskoj postavi (nedostajala je scenska teatralnost odsutnog sastava Trus!), mogao je biti samo jedan: poletnih glazbenika na našim prostorima ne nedostaje, ali neku strašnu inovativnost, svježinu i potresnu šokantnu izuzetnost ovogodišnja parabola alternativnog nije ponudila. Složio bih se s kolegom koji mi je u maniri nekakvog agronoma rekao samo da je ovogodišnji urod bio prilično bijedan i zbog suše, a nedostajalo je ono što alternativnu glazbu čini tako prokleto vječnozelenom i divnom – duh revolucije, revolta, primamljive erotike i izuzetne prisutnosti, koju slovenska soldateska, barem u ovoj scenskoj postavi, nažalost ne posjeduje. Barem ne u prvom. Slijedi doduše iscrpljujući niz dvadeset i tri, nadam se, boljih ponavljanja ili nadogradnji. I upravo je u tome smisao – ne u neprekinutom nizu godišnjih ponavljanja već viđenog i čuvenog s doduše drugim imenima i licima, nego u smjelijim skokovima u nepoznato. Ne radi samih skokova, nego da se tako artistički iskažu duša, smisao i jasan glas nove generacije na kojoj će jednom stajati svijet. Sve lijepo i dobro, ali može li ta generacija satkati nešto dostojno buntovnika iz osamdesetih i devedesetih? Do sada nisam doživio ništa što bi opovrglo sumnju, ili mi je koncept avangarde, otpora i revolucije i subverzivne intelektualnosti nekako uspio izmaknuti? Tko zna?
Setlista
Rok Zalokar Trio:
1. Snežna gmota
2. Narava je lahko zabavna
3. Vprašanje svobode
4. 4-ka
Galerija slika
