Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 25. 3. 1972.
Produkcija: Martin Birch
Trajanje albuma: 37.25 min
Žanr: Heavy Rock / Hard Rock
Ocjena: 10/10
»Machine Head«, šesto studijsko ostvarenje legendarnih britanskih teškaša Deep Purple, bio je njihov magnum opus kojim su početkom sedamdesetih trijumfalno zauzeli prijestolje najglasnijih i tehnički najrafiniranijih pionira tvrdog rocka/metala. Nijedan drugi album Deep Purple nije sadržavao toliko klasika, jer je grupa do danas na svojim koncertima izvela baš sve skladbe s ove monumentalne teškorockerske majstorije, za koju je čak i mušičavi gitarski virtuoz Ritchie Blackmore izjavio da mu je, uz »Deep Purple in Rock« (1970), najdraže studijsko ostvarenje ovog legendarnog engleskog rock kolektiva.
Koliko god to danas izgledalo čudno, nastajanje albuma »Machine Head«, koji je zbog nešto sirovije produkcije i općenito udarnijeg pristupa bio bliži atmosferi njihovog najtvrđeg albuma »In Rock« nego eksperimentalnom prethodniku »Fireball« (1971), nije bilo glatko, iako je nastajanje pojedinih skladbi uz različite izvore inspiracije bilo gotovo mačji kašalj. Uvodna klasika »Highway Star« tako je nastala kar u bendovom koncertnom autobusu, nakon što ih je netko u intervjuu pitao koliko brzo nastaju njihove skladbe, pa je nekoliko standarda s albuma »Machine Head« bilo predstavljeno već na turneji »Fireball«.
Ovo legendarno studijsko ostvarenje, koje bi većina fanova ponijela sa sobom na pusti otok kad bi morala izabrati samo jedan album Deep Purple koji im najviše znači, bilo je manje udarno od »In Rock« i manje inovativno od »Fireball«, pa ipak se u srcima ljudi upisalo kao njihov najdraži. Glavni čar albuma »Machine Head«, snimljenog u slikovitom švicarskom gradu Montreux, u kojem je osim Deep Purple kroz povijest nastupio priličan broj britanskih rock velikana, bio je naime u tome što su baš sve skladbe na ploči bile začinjene izvanrednim skladateljskim perfekcionizmom, primjerenom produkcijskom ravnotežom, brzo pamtljivim glavnim motivima i doslovno zapanjujućom međusobnom kemijom legendarnog kvinteta, koji je uz emocionalno nevjerojatno intenzivne vokalne izvedbe pjevača Iana Gillana, Blackmoreove nepredvidive gitarske vragolije, temperamentne orguljaške dionice klavijaturističkog čarobnjaka Jona Lorda, razorne kanonade bubnjara Iana Paicea te složene bas-linije basista Rogera Glovera stvorio najdovršenije studijsko ostvarenje u povijesti postave Mark II, ako već ne i cijele karijere.
Uvodni rušitelj »Highway Star«, koji je bio prvo ostvarenje s albuma »Machine Head« što je ugledalo svjetlo dana, i nakon četiri desetljeća ostaje silovit početak albuma, kojeg i danas pokušavaju više ili manje neuspješno oponašati brojni hard rock i metal sastavi. Nakon stupnjevanog uvoda, u kojem Blackmoreov inovativni gitarski riff nemilosrdno reže zrak, a kroz Gillanovo pjevačko zavijanje pucaju stakla, dolazi trenutak za kataklizmični refren, koji se u tren oka usidri u memorijske receptore prosječnog ljubitelja dobre glazbe. U srednjem dijelu ne nedostaje žestokih okršaja između Hammond orgulja i električne gitare, koji dodatno produbljuju užarenu atmosferu ovog supersonično navijenog evergreena. Ritchiejeva proizvodnja inovativnih gitarskih fraza, kao i senzualna fraza u melodramatičnoj instrumentalnoj sekciji, i danas su prava paša za uši. Gillanov tekst o fatalnoj ženi ne bi mogao biti tipičnije purpleovski.
Šaljivom atmosferom prožeti »Maybe I’m a Leo«, koji se odnosi na Gillanov astrološki znak, iznenada usporava prethodno navijeni tempo albuma, iako Paice i dalje oduševljava složenim i kotrljajućim bubnjarskim prijelazima. Lordov klavir pobrine se za suptilno osvježenje, dok Blackmore poslužuje dvama nebeskim gitarskim solažama, koje su i danas prava nebeska mana u ušima štovatelja izvanrednog gitarskog talenta legendarnog čovjeka u crnom. Teškorockerski punjač energije »Pictures Of Home« tempo albuma ponovno prebacuje na brži vlak, jer Blackmore puca vatrenim gitarskim frazama k’o lud, dok Paice divljim bubnjarskim krošeima ruši sve pred sobom. Neutješni Gillanov vokal na izuzetno proživljen način pripovijeda priču o izolaciji i čežnji za domom. S vremenom glavnu solističku inicijativu preuzima maestro Lord, koji priređuje nezaboravnu orguljašku orgiju, dok na kratku, ali temperamentnu bas-gitarsku solažu ne zaboravlja ni Glover. Ritchiejeva završna gitarska solaža unosi i nešto potrebne suptilnosti u ovaj udarni standard.
Na skladbi »Never Before«, koja je izašla i kao singl te je, suprotno očekivanjima benda, koji je bio uvjeren da će s njom doživjeti sljedeći veliki hit, komercijalno propala, ali je ipak uvjerila publiku da se isplati poslušati novi studijski album, legendarni kolektiv upušta se u nešto funkovskije obojene vode. Izmjenjivanje sporog i brzog tempa potkrijepljeno je potentnim gitarskim frazama i moćnim bubnjarskim zamasima, dok Gillanov pjenušavi pjevački pristup, koji vrhunac doživljava u romantičnom refrenu, pripovijeda još jednu nesretnu ljubavnu priču. Lord se ovaj put jednako učinkovito snalazi na Hammond orguljama i električnom klaviru.
Slijedi legendarni »Smoke On The Water«, najveći hit njihove karijere i još uvijek daleko najpoznatija skladba s albuma »Machine Head«. Steve Lukather, gitarist i pjevač grupe Toto, u jednom je intervjuu izrazio svoje razočaranje što Deep Purple još nisu u Rock and Roll Hall of Fameu. Po njegovu bi mišljenju već odavno zaslužili uvrštenje u tu (pre)cijenjenu američku ustanovu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je glavni riff skladbe »Smoke On The Water« prvo što školarac nauči kad uči svirati gitaru. Nastanak ove nezaboravne rock klasike prati prilično zanimljiva štorija o ključnoj inspiraciji, koja je neraskidivo povezana i sa samim tekstom o ‘dimu na vodi’.
Članovi benda 6. prosinca 1971. u dvorani Casino usred Montreuxa prisustvovali su nastupu legendarnog Franka Zappe te u prvim redovima uživali u veličanstvenoj koncertnoj izvedbi nezaboravne glazbene ikone, što je trajalo sve do trenutka kad je jedan poremećeni posjetitelj koncerta ispalio svjetleću raketu u strop i izazvao požar. Nakon opće evakuacije dim se još dugo vio nad vodom, a promatrajući taj prizor kroz prozor hotela, iznenada se rodila inspiracija za njihovu najomiljeniju klasiku, koju najviše obilježava Blackmoreov ikonoklastični gitarski riff kojim stvaraju nadraženu atmosferu. Gillanovo pjevanje super pjevnog refrena savršeno je spojeno s melodičnom gitarskom improvizacijom, potentnim bubnjarskim prijelazima i Lordovim pomalo suzdržanim orguljaškim finesama. Potonji je zbog ‘potkresanih krila’ pri otvaranju vrata njegova klavijaturističkog carstva bio i jedini član benda koji u ovu minimalistički obojenu klasiku nije bio do kraja zaljubljen.
E pa, sukladno tome, klavijaturistička se legenda moćnim orguljaškim improvizacijama pošteno razmahne na evergreenu »Lazy«, koji je u usporedbi sa slavnim prethodnikom manje poznat purpleovski standard, ali zato na koncertima ništa manje omiljena klasika. Njegov monumentalni orguljaški uvod pobrine se za stupnjevanje šaljivog raspoloženja u koje se uskoro uključuju Blackmoreove inovativne gitarske fraze. Potonje već uskoro širi u brzoprstu bluesovsku solažu. Uz potporu snažnih bubnjarskih rošada brzo nastaje nezaboravan glavni motiv. Lordove orguljaške dionice ipak su ovaj put glavna instrumentalna poslastica, dok Gillanov vokal, koji ovaj put pripovijeda pomalo crnohumorni tekst, upada tek u drugoj polovici skladbe. Legendarni pjevač usput si priušti i duhovitu solažu na usnoj harmonici.
Vatreni teškorockerski vrtuljak »Space Truckin’« do danas se afirmirao kao jedan od najomiljenijih koncertnih standarda, koji su u ‘zlatnim’ vremenima pomoću dugometražnih instrumentalnih jamova razvukli i na više od dvadeset minuta. Ponovno je u prvom planu snažna gitarska fraza, koja u vezi sa šuštavim orguljaškim dionicama i kotrljajućim bubnjarskim prijelazima, kroz koje ričе Gillanov zapanjujuće rastezljiv vokal, stvara kataklizmično raspoloženje svemirskog leta brzinom svjetlosti. Gillanovo žestoko pjevačko režanje, kojim dosegne nekoliko bestidno visokih tonova, i Rogerova temperamentna ponuda bas-linija u vezi čine glavni melodični izvor jedne od najudarnijih klasika Deep Purple.
Reizdanje albuma »Machine Head« na CD-u, koje je izašlo uz 25. obljetnicu izlaska, među bonus poslasticama sadrži fantastičnu baladu »When A Blind Man Cries«, koja bi nedvojbeno zaslužila mjesto na regularnom dijelu albuma da su tadašnja vremensko-prostorna ograničenja to dopuštala, jer je riječ o jednom od najljepših ostvarenja u cijeloj povijesti Deep Purple, kojeg se i danas povremeno sjete tijekom koncertnih nastupa. Gillanovo neutješno pjevanje, koje je ponovno živa slika čovjeka slomljenog srca, na izrazito profinjen ritmički način spojeno je s melankoličnim zvukom Lordovih Hammond orgulja, dok Blackmore pomoću jecajuće gitarske solaže demonstrira svoju specifičnu suptilnost kojom će oduševljavati i u godinama kad više neće biti član Deep Purple.
»Machine Head« je zlatna kruna na vrhu najboljih studijskih ostvarenja Deep Purple i predstavlja vrhunac postave Mark II, koja je stvorila njihove i danas najomiljenije klasike. O tome da spada među najbolje rock albume svih vremena vrapci su cvrkutali na krovovima već nedugo nakon njegova izlaska, i premda su Purpleovci kroz desetljeća na koncertnim nastupima pojedine evergreene, predvođene skladbom »Smoke On The Water«, već toliko ogulili da ih se bolje ne bi moglo, album je kao cjelina i danas živa slika skladateljsko-aranžerski-virtuozne briljantnosti i dovršenosti. Za kraj recenzije neka se spomene još jedna anegdota povezana sa susretom Deep Purple i Franka Zappe, na koji su se ludi fanovi početkom sedamdesetih lijepili jedni za drugima. Tijekom koncertnog izvođenja skladbe »Smoke On The Water«, nedugo nakon vijesti da je Frank slomio nogu (uz brojne druge manje ozljede) jer ga je neki ludi i pijani obožavatelj tijekom nastupa gurnuo s pozornice, Gillan je viknuo »break a leg, Frank«, što se može čuti na kasnije izdanom koncertnom albumu »Deep Purple in Concert« (1980).
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Highway Star (6:05)
2. Maybe I’m A Leo (4:51)
3. Pictures Of Home (5:03)
4. Never Before (3:56)
5. Smoke On The Water (5:40)
6. Lazy (7:19)
7. Space Truckin’ (4:31)
Postava:
Ian Gillan – vokal, usna harmonika
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – klavijature, Hammond orgulje
Roger Glover – bas-gitara
Ian Paice – bubnjevi, udaraljke
