Tišina. Riječ. Klavir. Duo Silence nakon šest godina ponovno oduševili i nadahnuli Ljubljančane

Mjesto: Katedrala / Kino Šiška / Ljubljana
Datum koncerta: 21.09.2012
Broj posjetitelja: 900
Cijena ulaznice: 12 eura u pretprodaji / 15 eura na dan događaja

Nakon čak šest godina koncertne odsutnosti, duo Silence vratio se na pozornice prijestolnice. Nešto manje od  pola godine nakon izlaska njihova posljednjeg, kritički hvaljenog albuma ‘Musical Accompaniment for the End of the World’, nastupili su na obljetnici Centra urbane kulture Kino Šiška, pa da za početak kažem nekoliko riječi o njegovu značenju (tjedan slavlja započeo je već 15.9. koncertom kanadskih elektroničara Junior Boys, koji su ga i snimili, a slijedili su koncert prve dame sastava Sonic Youth, Kim Gordon, unutar eksperimentalnog projekta Body/Head, te dokumentarni film o izuzetnoj umjetnici Marini Abramović; za pogled unatrag pripremili su fotografsku izložbu koncertnih trenutaka iz protekle godine, koja sada krasi fasadu susjedne (nekadašnje) općinske zgrade, u kojoj danas djeluju kulturna i volonterska društva).

Kino Šiška iz godine u godinu potvrđuje koliko je bitna bila za slovensku, a posebno ljubljansku glazbeno-kulturnu scenu. Doprinos je vrlo vidljiv i već nakon samo tri godine rada ostavio je snažan trag u slovenskom i širem prostoru. Unatoč nekim slabostima (nekoliko puta podcjenjivanje publike – npr. The Kooks; povremeno premalo ažurno i aktivno praćenje suvremenih glazbenih tokova, problem u razumijevanju mladih (koji je doduše širi)…), g. Kardum i suradnici podigli su koncertnu razinu na neki drugi, viši nivo. Ekipu krasi odlična organiziranost te profinjen i brižan odabir programa. Uz nastupe relevantnih međunarodnih i domaćih glazbenih imena, kojima su kriteriji odabira kvaliteta i/ili svježina (žanrovski nisu opterećeni, dapače, definira ih upravo otvorenost alternativi tradicionalnoj i komercijalnoj liniji), u Kinu Šiška brinu se i za druge kulturne strane. Umjetnosti otvaraju prostor kroz česte fotografske izložbe, projekcije filmova (LIFFE, filmovi s glazbenom tematikom…), raznorazne instalacije, tjedne mode i brojne radionice. Ne smijemo zaboraviti ni mnoge (glazbene) projekte koje su uveli u naš prostor: Urbani Festival, ciklus Yu Go!, festival Tresk, Ping-pong jazz večeri… S obzirom na navedeno, kreatorima programa (i gradskoj općini) preostaje samo zahvaliti i nadati se da neće skrenuti sa zacrtane vizije. Bez Kina Šiška i mnogi bi drugi klubovi srednjoročno osiromašili i ostali bez perspektive. Javni zavod u ovom slučaju izuzetno pomaže razvoju koncertne scene. Koncept i status Kina Šiška ispunjavaju nas nadom da će jednog dana slično biti zbrinuto i za ostale umjetničke institucije i kulturni krajolik.  

Obljetnicu ”rođenja” u Kinu Šiška uvijek shvaćaju vrlo ozbiljno. Obnovljenu dvoranu 2009. otvorila je kultna slovenska skupina Laibach. Za prvu obljetnicu svirali su im Melodrom, a prošle je godine svojim showom zagrijao Kino Šiška reper Klemen Klemen. Ove godine uspjelo im je nešto posebno: vratiti na domaće koncertne pozornice enigmatični dvojac imena Silence. Riječ je o duu koji je na sceni već dvadeseту godinu i može se pohvaliti bogatim glazbenim opusom. Čine ga Boris Benko (vokal, tekstovi) i Primož Hladnik (klavijature, aranžmani). Iza sebe imaju snimljena četiri studijska albuma (1. Ma Non Tropo, 2. Unlike a Virgin, 3. Vain, A Tribute to the Ghost, 4. Musical Accompaniment for the End of the World), suradnju sa skupinom Laibach, iz koje je nastalo zajedničko djelo na albumu ‘Volk’, te stvaranje glazbe za kazališne predstave. Upravo bi ih ovo potonje, prema Benkovu mišljenju, trebalo zadržati u samom glazbenom djelovanju. U kazalište ih je početkom tisućljeća uveo Matjaž Pograjc, a posljednjih nekoliko godina surađuju s Tomažem Pandurom u njegovim međunarodnim kazališnim spektaklima. Na početku karijere mnogi su ih u Sloveniji smatrali slabom imitacijom skupine Depeche Mode, a neki su ih čak etiketirali kao gej bend. Te su oznake brzo utihnule i sada ih mediji nose na rukama i opjevavaju u superlativima. Poznato je također (kao i za mnoge doista uspješne slovenske skupine) da su na početku bili puno bolje prihvaćeni u inozemstvu (ponajprije u Njemačkoj) nego na domaćem terenu. I danas vrijede kao unikum u slovenskom glazbenom prostoru. Već to što nema mnogo imitatora svjedoči o vrijednosti njihova autorstva. Ne zato što si to nitko ne bi želio, nego zato što njihovo djelo jednostavno nije moguće oponašati (svatko tko bi pokušao, ispao bi smešno i banalno).

Njihovu glazbu oduvijek prožimaju melankolični tonovi, izvrsni poetični tekstovi i značenje tišine kao dijela glazbe (na što upozorava već i ime). Izvrsni su u stvaranju dinamike i dramatike (teatralnost). Prijašnja su se djela još snažno napajala nasljeđem mnogih elektronskih glazbenika iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, bila su baroknije ukrašena, a posljednja ih je studijska ploča odvela na staze minimalizma (utjecaj kazališta). ‘Skladbe za klavir, obzirni sintesajzer i glas’, kako glasi podnaslov posljednje ploče ‘Musical Accompaniment for the End of the World’, definiraju ponajprije tankoćutan izraz, male note i stanke (tu se uspostavljaju paralele s klasicima tipa Arvo Pärt i Erik Satie, te mlađim suvremenicima, britanskim indie glazbenicima The xx, koji djeluju kao neka vrsta dječje verzije dua Silence). Glazba tehnički nije zahtjevna, ali ju je složeno izvoditi. Nema prostora za pogreške. Svaka te nota nagovara na poseban način i stvara samosvojno raspoloženje. Žanrovski je ploča vrlo nedokučiva, a i sintagme poput ”klasika zamotana u pop” i ”suvremeni pop” zvuče više kao neke krilatice. Album nas oduševljava svojom pročišćenom, često akustičnom formom, koja u nama izaziva pravu malu erupciju najrazličitijih emocija. Ti su osjećaji često izrazito pesimistične prirode (apatija, fatalizam…), no na nekoj razini ipak djeluju optimistično (utopija,…). Skladbe te smiruju i stvaraju paralelan, intiman, produhovljen svijet u kojem nema mjesta za izbezumljenu suvremenost. Posebnu značenjsku cjelinu duo Silence želio je istaknuti samim naslovom, koji u prijevodu glasi ‘Glazbena pratnja za kraj svijeta’. Taj uz svakodnevne apokaliptične i katastrofične scenarije (naposljetku, ploča je izdana na stogodišnjicu potonuća Titanika) izaziva i posebno pitanje o ulozi umjetnika u suvremenom društvu. Tu je njihov odgovor da glazba nažalost može samo ublažiti bol, ali ne može mijenjati svijet. Ona je pratnja. Uz to album još problematizira odnose između glazbe i kraja, između početka i kraja, lažne sreće te suočavanja s vlastitom smrtnošću. Album koji hvata duh vremena, a ipak se suočava s vječnim temama i pitanjima. Slovenski album godine?

‘Glazbenici s kraja svijeta’ posvetili su večer predstavljanju posljednje ploče. Već od prvih taktova uvodne Hunger bilo je jasno da nas čeka nezaboravna večer, a primjedbe da duo Silence nisu performeri bile su suvišne. U nabijenoj Katedrali već je prije samog početka vladala posebna atmosfera, pomalo mračnjikava, a istodobno puna nestrpljivog iščekivanja. Scenski postav bio je razmjerno jednostavan i u skladu s glazbom minimalistički zamišljen. Na sredini su bila dva klavira okrenuta jedan prema drugome, a pred njima samo mikrofon i sintesajzer. Dvojcu Silence u koncertnoj se izvedbi pridružio klavirski majstor Igor Vicentić, koji je s Primožem Hladnikom činio klavirski par. Glazbenici su bili svečano odjeveni, poput izvođača klasične glazbe, a i sam koncertni proces podsjećao je na izvedbe klasičnih majstora koje nude razni orkestri i izvođači u Zlatnom i Srebrnom abonmanu Cankarjeva doma. Publika je bila tiha, uzvika je bilo vrlo malo, tek pred kraj poneki, tu i tamo čuo bi se kakav uzdah ili vidjela kakva suza, čak je i prije samog pljeska nastupio trenutak tišine. Budući da (ovaj put) nije bilo sjedećih mjesta, ljudi su se lagano i sanjarski njihali na mjestu te se hipnotički punili onim što su čuli i vidjeli na pozornici. Za suvremeni dodir pobrinule su se pažljivo odabrane, apstraktno oblikovane i mračnim impresijama konstruirane popratne vizualije. Zbog izuzetno kultivirane publike, zvučni minimalizam s pozornice došao je do još većeg izražaja. Čula se svaka pojedinost. A kad tišina progovori, progovori glasnije od bilo kojeg tona ili šuma. Kako tišina može biti iznenađujuće rječita. Kako tišina može biti vrhunac skladbe. Kako tišina može definirati ne samo skladbu, nego i autora. Pravo su ime sebi izabrali Boris Benko i Primož Hladnik. Dok je Hladnik oduševljavao čarobnim pritiscima na crno-bijele klavirske tipke, Benko nas je osvojio izuzetnom izražajnošću te osjećajnim i razigranim glasom. Pri opisivanju zvučne kulise dobro bi došli i mnogi vremenski i klimatski izrazi: kapljičasto, kišno, maglovito, sivo, zvjezdano, sunčano…Sve se prelijevalo i tvorilo prekrasnu koncertnu dugu. Nerealno, iz drugog svijeta. Glazba koja nije idealna samo za krajeve, nego i za utapanje u tragedijama i ljepotama ovog svijeta (zar to nije isto?). Prolaznost, prolaznost.

Setlista se sastojala od petnaest skladbi, od čega su deset novih skladbi odsvirali unutar tzv. redovnog dijela, a četiri skladbe s ranijih albuma dobile su mjesto u dva dodatka i bile su izvedbeno prilagođene konceptu novog albuma (I Love You, Silver Bloom, P.S., The True Nature of Happiness). Uz to su u drugom dodatku odsvirali i izvrstan cover znamenite Fever, koju glazbenici od pedesetih godina prošlog stoljeća više ili manje uspješno izvode, a prvi ju je otpjevao Little Willie John. No unatoč dvama dodacima ljudi još nisu htjeli otići, a skupini Silence ponestalo je pripremljenog repertoara. Zato su još jednom odsvirali pretposljednju iz redovnog dijela, Heart of Darkness. Završetak je bio vrlo emotivan, a posebno su mi se u sjećanje urezali sljedeći bolni stihovi: ”Please don’t smile / I am in love with your sadness / with the grace of your despair / You stand tall above the rest / Lifted by the cross you bear /My little heart of darkness / You shine brightly when you wane / Wear no jewelry but your tears /Nothing can outshine your pain”. Koncertni vrhunac predstavljale su još novije skladbe, Electricity i Death is New York, za koje postoje i dva videospota, sastavljena od kolaža različitih filmova slovenskog redatelja 20. stoljeća, Boštjana Hladnika (inače Primoževa oca). Cijeli je nastup trajao sat i dvadeset minuta, ali je zbog intenziteta i dirljive savršenosti prošao u trenutku. Nikakve dosade, nikakvog nepotrebnog odugovlačenja.

Duo Silence došli su, odsvirali i oduševili. U paketu ”Manje je više”. Sve to samo profinjenim spojem poetike, klavira i apokaliptičnog ambijenta. Slovenski su glazbeni ideal: izgradili su osobnu autorsku sliku koju po nepotrebnom ne mrljaju svakojakim suradnjama i nastupima na svakoj seoskoj veselici. Ako si dobar, ide. Kad se u glazbi spoje srce i intelekt, dobiješ duo Silence. Sljedeći put možemo ih vidjeti već vrlo brzo, 27. studenoga nastupit će sa simfonijskim orkestrom u Cankarjevom domu. Nadam se da to najavljuje vremena kada će ih sljedeći put biti moguće vidjeti i čuti u prijestolnici u kraćem roku od šest godina.  

Setlista

SILENCE
1.) Hunger
2.) Sing
3.) Silkskin
4.) Pioneers of Nothing
5.) Naïf
6.) Sturmschlager
7.) Electricity
8.) Wish Me Well, Wish Me Hell
9.) Heart of Darkness
10.) Death is New York

1. dodatak:
1.) I Love You
2.) Silver Bloom
3.) P.S.

2. dodatak:
1.) The True Nature of Happiness
2.) Fever (cover skladbe Little Willie Johna)

3. dodatak:
1.) Heart of Darkness

Galerija slika