Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 41:37
Ocjena: 5/5
Legendarni engleski titani teškog rocka Deep Purple s osmim su se studijskim albumom »Burn« poput mitske ptice feniks digli iz pepela koji je nastao na zgarištu postave Mark II i vratili se u obnovljenom izdanju s jednim od najboljih dostignuća svoje duge i šarene karijere. »Burn« je predstavljao rođenje takozvane Mark III verzije benda, koja je uključivala tada praktički nepoznatog pjevača Davida Coverdalea (ex-The Government) te pjevača/basista Glenna Hughesa, koji je prije toga zarađivao pristojnu koricu kruha s funk rock pionirima Trapeze. Dok je Hughes, koji je izvorno bio zamišljen kao basist i glavni pjevač, jer su Deep Purple nakon odlaska Iana Gillana i Rogera Glovera namjeravali nastaviti kao kvartet, bio na njihovu radaru još prije nego što je postao službeni član, Coverdale je došao u sastav nakon što je gitarski virtuoz Ritchie Blackmore, namazan svim vodama, poželio dodatnog pjevača s izraženom blues komponentom.
Coverdale, koji je u svojim prvim Deep Purple danima imao očajan imidž, jer je bio ne samo debeljuškast, prištav i napola slijep, nego i bez imalo osjećaja za modu, na »Burn« je donio izrazito maskulin i erotikom začinjen pjevački pristup, dok je Hughes, ovisnik o funku (a kasnije i o kokainu), povremeno nazivan i bijelim Stevieem Wonderom, bio pravi svestrani pjevački dragulj čiji je vokal već tada nadilazio sve žanrovske granice. Njihova specifična i međusobno jasno izražena vokalna pristupa tijekom pjevanja pojedinih stihova na »Burn« odlično su se slijevala u jedno i idealno se uklapala u izmijenjeni stil skupine, koja je odjednom počela upijati bitno više blues, boogie, soul i funk elemenata. Hughes je bio osobito strastven zagovornik funkovskijeg zvuka, dok je Blackmorea puno više privlačila veća doza bluesovske suptilnosti i melankolije, a funkovska ga je profinjenost sve više živcirala. Uskoro je na toj relaciji počelo dolaziti do prvih sukoba oko daljnjeg zvukovnog smjera, koji je na »Burn« još bio vrlo dobro uravnotežen i nije zapao ni u kakvu stilsku krajnost.
Istodobno je »Burn« kroz strukturno puno složenije i inovativnije, mjestimice gotovo progresivne kompozicijske ideje u odnosu na razmjerno blijedog prethodnika »Who Do We Think We Are« (1973) ponovno dosezao udarne zvukovne standarde klasika »In Rock« (1970) i »Machine Head« (1972). Svojom neukroćenom, sirovom naravi i energijom začinjenom erotikom koja zrači iz oba glavna vokala, a prije svega zahvaljujući temperamentnoj atmosferi koja ne jenjava kroz cijeli album, zlatnim se slovima upisao u srca privrženika skupine i ljubitelja teškog rocka ubrzo nakon izlaska. Hirovit, ali briljantan Blackmore ponovno je procvjetao na »Burn« sa svojim virtuoznim gitarskim majstorijama i uz klavijaturističkog čarobnjaka Jona Lorda, koji nije popuštao ni za pedalj pri stvaranju melodramatičnih orguljaških meandara uz asistenciju uvijek prokleto učinkovitog bubnjarskog čudotvorca Iana Paicea, pomogao stvoriti neke od najslikovitijih klasika u cijeloj Deep Purple karijeri.
Coverdale, koji se ubrzo nakon prvih koncertnih nastupa riješio akni i viška mesa, kapima za oči ispravio vid i naučio u kojoj odjeći ne izgleda kao strašilo, svoj specifični pjevački autoritet više nego uspješno demonstrira već na uvodnom, naslovnom tvrdorockerskom rušilcu »Burn«, koji je i danas jedan od najomiljenijih Mark III neumirućih hitova. Blackmoreov vatreni gitarski riff, koji uz podršku Paiceovih kotrljajućih bubnjeva, tkajući do kraja užarenu atmosferu postavljenu u brz tempo, ruši sve pred sobom, nošen je na krilima dualnih vokalnih harmonija između osvetnički raspoloženog Hughesa i do kraja razjarenog Coverdalea, pri čemu ključne stihove otpjeva potonji. Moćan višeglasni refren predstavlja epski vrhunac, dok Hughes svojim soulom unosi i djelić profinjenosti unutar ove inkarnacije tehnički savršene teškorockerske kataklizme, koja slušatelja u tren oka usisa u srž albuma. Ritchiejev milozvučni gitarski solo pravi je melem usred uzburkanih bubnjarskih kanonada i Hughesovih energičnih bas linija, dok Lord svojim šuštavim orguljaškim pasažama osigurava što bogatije i moćnije ritmičko valovanje.
Sljedeća klasika, »Might Just Take Your Life«, koja je za promjenu postavljena u srednji tempo, još je jedna sjajna inkarnacija Mark III skladateljske savršenosti i izuzetnog osjećaja za senzibilnost pri učinkovitom spajanju elemenata tvrdog rocka, bluesa, soula i funka. Coverdaleov vokal uz pratnju moćnih orguljaških pasaža i snažnog gitarskog riffa odmah prilagođava raspoloženje prožeto erotikom, dok mu se Hughes uz funkovski raspoložene ritmičke nijanse pridružuje u pjevanju epskog refrena. Ambijentalna magija između dvojice pjevačkih prvaka naprosto je nevjerojatna, a pritom treba navesti da Hughes, koji je ovaj put svojim vokalnim pristupom unio i lijepu dozu soula, nije bio samo fenomenalan pjevač, nego i tehnički izbrušen basist s izuzetnim sluhom za melodiju. Jon Lord u završnici oduševljava potresnim orguljaškim solom, dok završne vokalne harmonije ovaj sjajni standard, koji je izašao i kao singl, posve prebacuju u soul vode.
Teškorockerski majstorski komad »Lay Down, Stay Down« začinjen je bijesnim gitarskim riffom, ubrzanim tempom i do kraja razjarenom pjevačkom interakcijom između Coverdalea i Hughesa, koja osigurava izuzetno dinamičnu sveukupnu atmosferu. Tekst je zaprašen erotskom fantazijom, što je Coverdaleu već tada izuzetno odgovaralo i kasnije obilježilo cijelu njegovu karijeru, dok je vječni raspusni hedonist Hughes ionako bio rođen za takve lirske izljeve. Ritchiejev složeni gitarski solo u srednjem dijelu prava je poslastica, dok moćne ritmičke nijanse cijelo vrijeme osiguravaju snažan bluesovski puls.
Romantični neumirući hit »Sail Away« također je jedno od najboljih dostignuća Mark III inkarnacije Deep Purple, gdje oba glavna pjevača emotivno do kraja uživljenom vokalnom izvedbom doslovno nadmeću tko će dočarati intenzivniju atmosferu. Nostalgičnu auru potiču funkovski obojen gitarski riff i boogie ritmički hirovi, koji čine odličnu podršku Coverdaleovu neutješnom sanjarenju i Hughesovu bijesnom pridušenom pjevanju s vrhuncem u nezaboravnom refrenu. Blackmoreove plačne gitarske pasaže dožive vrhunac ambijentalne magije završnim solom.
Na funkovski obojenom standardu »You Fool No One« poskočan i do kraja navijen ritam vode zločesto razigrane gitarske fraze i kravlja zvona, dok se uz moćne vokalne harmonije ponovno odvija strastvena izmjena na mjestu glavnog vokalista. Blackmore se opet raspamećuje senzualnim gitarskim solom, dok Paice moćnim bubnjarskim prijelazima održava snažnu narav ovog sjajnog dostignuća. »What’s Going On Here«, na kojem zaplove u nešto bluesovskije vode, obilježava temperamentna gitarska fraza, ‘barski’ klavir i harmonična pjevačka izmjena između Coverdalea i Hugheosa. Dok Hughes svojim pjevanjem na bazi soula i funka unosi profinjenu nestašnost, Coverdaleov je vokalni pristup ponovno slika i prilika neukroćene strasti. Lordov uglađeni klavirski solo unosi u prevladavajuću udarnu atmosferu i nešto doze glamura, koji se lijepo uklapa u pjevačke izljeve obaju razvikanih hedonista, iako treba dodati da je Coverdale u usporedbi s Hughesom tada još bio pravi zelenaš i amater što se tiče (stereo)tipičnog uživanja u plodovima rock’n’roll zvjezdanog statusa (seks, droge i rock’n’roll), no učenik je prije svega kod pojma ‘seks’ ubrzo prerastao učitelja.
Besmrtni blues rock ep »Mistreated« predstavlja magnum opus cijelog albuma, ali i Mark III verzije Deep Purple. Unatoč naizgled jednostavnoj uvodnoj blues strukturi, brzo se pokaže da je riječ o puno složenijoj tvorevini s brojnim progresivnim tendencijama. Blackmore je ovaj nezaboravni neumirući hit navodno stvorio još u doba postave Mark II, ali ga je sačuvao za vrijeme nakon odlaska svog ‘najboljeg prijatelja’ Iana Gillana. Tu Coverdale u cijelosti preuzima glavnu pjevačku inicijativu, što je i dobro, jer je ova priča o slomljenom srcu, koja svojom izuzetnom ambijentalnom magijom ni danas ne prestaje oduševljavati, naprosto stvorena za njegov izrazito maskulin i srceparajući vokal.
Davidova izuzetno zahtjevna pjevačka izvedba, tijekom koje najviše oduševljava njegov neobično iskren emotivni intenzitet, nošena je na melankoličnim krilima Blackmoreove neutješne gitarske fraze, dok ritam dvojac Paice-Hughes tvori smirene, ali složene ritmičke nijanse. Ritchie u nastavku dočarava jedan od najboljih solo dionica u cijeloj svojoj karijeri, koji jasno pokazuje da su njegova gitarska umjetnička djela prije odlaska iz Deep Purple i početka nove priče zvane Rainbow postajala sve potresnije melankolična. Coverdale u završnom dijelu do kraja para svoje ranjeno srce, dok se uz pomoć ‘Heepovskih’ višeglasja i još jednog fenomenalnog gitarskog sola za veliki finale oblikuje epska atmosfera od koje ti i danas trnci putuju tijelom.
Progresivno rockovski instrumental »A’ 200« daleko je najneobičniji eksperiment na cijelom albumu, jer je posve drukčiji od svih kompozicija prije njega i predstavlja prvi instrumental Deep Purple nakon kraja ere Mark I. Tu nastupa Lordov glavni ‘zvjezdani’ trenutak, jer legendarni klavijaturist ovaj put preuzima središnju instrumentalnu inicijativu i uz podršku moćnih gitarskih pasaža i borbeno raspoloženog bubnjarskog marša naširoko eksperimentira s moog modular sintisajzerom. Ni ovaj put ne nedostaje još jedan gastronomski Ritchiejev gitarski solo, no ipak je glavni izvor izuzetno pompoznog i melodramatičnog ugođaja Lordova briljantna izvedba na moog modularu, koja u tren oka podsjeti na slične instrumentalne manevre legendarnih Emerson, Lake & Palmer.
Ponovno CD izdanje albuma »Burn«, koje je izašlo uz 30. obljetnicu izlaska albuma, sadrži nekoliko zanimljivih bonus poslastica. Osim alternativnih verzija klasika koji se nalaze na redovnom dijelu albuma, tu je i ‘zaboravljeni’ prog rockovski, instrumentalno obojeni majstorski komad neobična naslova »Coronarias Redig«, koji zvuči kao da su Deep Purple imali zajedničko dijete s Uriah Heep (melodramatična, na sintisajzeru stvorena višeglasja u refrenu) i ELP (briljantne teksture na moog modularu). Blackmoreovi melodramatični gitarski izljevi pak već poštено vuku na njegova kasnija djela s Rainbow, jer je glavni motiv kasnije upotrijebio u nezaboravnoj klasici »Catch the Rainbow«. Ova instrumentalna poslastica lijep je primjer toga kako se klasičan Deep Purple instrumentalni jam pretvorio u konkretnu, izuzetno zanimljivu kompoziciju s glavom i repom te melodramatičnom jezgrom, koja je po kvaliteti posve ravnopravna ‘redovnom’ »Burn« materijalu.
»Burn« je bio magnum opus novorođene Mark III postave, koja je već na prvim poslijeporođajnim trzajima gorjela nevjerojatnim žarom u želji da svijetu predstavi revitaliziranu sliku legendarnih engleskih prvaka teškog rocka. Za preporođene Deep Purple predstavljao je veliki umjetnički i komercijalni uspjeh, koji je stigao u najpotrebnije vrijeme i ulio im novi zamah u stvaranju zvukovno složenih, uzbudljivih i inovativnih studijskih dostignuća. Nevjerojatan pjevački talent obaju novih glavnih pjevača osigurao je izuzetno uspješnu zvukovnu tranziciju i ostvarenje Blackmoreove zvukovne vizije obojene bluesovskim premazom, koju su mu, protivno njegovim planovima, ubrzo počeli nagrizati Hughesovi funk utjecaji. Hirovit čovjek u crnom uz sve veću infuziju funka nekako je stisnuo zube za svoj posljednji studijski ples s postavom Mark III, koji je završio čim je mjera neželjenog žanra za njegove uši postala prevelika.
Postava
David Coverdale – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Glenn Hughes – vokal, bas gitara
Jon Lord – klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Deep Purple
Popis skladbi
1. Burn (6:00)
2. Might Just Take Your Life (4:36)
3. Lay Down, Stay Down (4:15)
4. Sail Away (5:48)
5. You Fool No One (4:47)
6. What’s Goin’ On Here (4:55)
7. Mistreated (7:25)
8. “A” 200 (3:51)
