Vai na “maloj” gitarističkoj vježbi u Zagrebu (2012)

Sedam godina kasnije Steve Vai opet se pojavljuje u Europi. Na novoj turneji! Novi album »The Story Of Light«, novi lijepi i vrhunski kvalitetni dokument iz studija, servira neiscrpna genijalna glava ovog glazbenika. Prije sedam godina Steve Vai je u zadnjoj dekadi rujna 2005. stajao treći put u karijeri na slovenskim pozornicama, kad je izveo svoj spektakularni nastup u ljubljanskoj Cvetličarni, a nakon mjesec i pol, točnije 13.11.2005., zaustavio se i u zagrebačkoj Tvornici Kulture s još boljom predstavom od ljubljanske. E pa, priča se nakon sedam godina ponavlja! Samo što je razmak između ljubljanskog i zagrebačkog nastupa svega 4 dana, pa je ovaj put prvi na redu bio Zagreb, a Vai si tako ostavlja otvorena vrata da u Ljubljani nadogradi svoj zagrebački koncertni spektakl i tako Slovencima donese još bolji koncert. Kako god. Unutarnji nemir, koji budi neprestana znatiželja i predanost magiji glazbe u svim njezinim pojavnim oblicima, ekipu RockLine ekskluzivno je lansirao do Zagreba da vam još prije Vaijevog ljubljanskog nastupa spiše izvještaj o stanju forme ovog izvanserijskog umjetnika.   

Za razliku od prethodne turneje, nova je zamišljena više “štedljivo”. Na prethodnoj je Steve Vai za predgrupu imao delta blues iztirjenca Erica Sardinasa, a na novoj je turneji poveo sa sobom, u našim krajevima gotovo nepoznatu,  kantautoricu Beverly McClellan, koja je morala usred turneje zbog obiteljskih razloga napustiti koncertno putovanje globusom s Vaiem. Isto tako je Steve Vai raspustio pratnju The Breed, koju su osim Davea Wienera i Jeremyja Colsona činili još Devil’s Slingshot drugari Tony MacAlpine i Billy Sheehan (Mr. Big), a za njihove zamjene u ekipu je pozvao manje poznata, ali zato ništa manje atraktivna imena, i to basista Philipa Bynoe-a i harfisticu Deborah Henson-Conant!

Sat je devet navečer, Tvornica Kulture lijepo se napunila, no karata ipak nije ponestalo, kao što se dogodilo na istom mjestu prije sedam godina. Napetost je rasla, a teške minute koje su se vukle kao atomsko doba olakšavalo je slušanje glazbe Devina Townsenda – Vaijevog prijatelja, koji je otpjevao vokale za Vaijev album »Sex And Religion« (1993). Prva se na pozornici pojavljuje sa svojom električnom harfom ekstravagantna Deborah. S učinkom kao da je netko na pozornicu donio novogodišnju jelku, jer je tijelo (njezin »svod«) harfe bilo opremljeno plejadom lampica, koje donose očekivani »glam šarm« priče o Steveu Vaiju. Vaijev superiorni učenik Dave Wiener naravno nije izostao, iako bi ga malo zločestiji profesori glazbe, koji su ovaj put koncert pratili kao dodatak, s lakoćom previdjeli.  Sa svojim golemim šesterožičanim bas veslom na pozornici se postrojbi pridružio i Philip Bynoe – na prvi pogled bi ga gotovo greškom zamijenio s T.M. Stevensom, dok je u pozadini za bubnjarskom utvrdom sjedio do zadnjeg kvadratnog centimetra kože istetovirani bubnjarski divljak Jeremy Colson – potonjeg smo u Sloveniji zadnji put vidjeli 24.06.2010. kao bubnjara Billyja Idola na njegovu nastupu u Hali Tivoli. Ovaj put je pogled na Jeremyja bio izrazito nezahvalan, jer je Steve Vai svoja glavna pozornička pojačala – dakle cijeli osnovni niz u redu postavio ravno ispred Jeremyjevih bubnjeva tako da je gledateljima bio oduzet pogled na samu postavu bubnjeva, kao i na sam set bubnjeva po kojima je mlatio Colson.

Ništa zato. U prvom planu je prostor samo za jednog čovjeka. Vražjeg gitarskog vrača, koji može biti samo Steve Vai. Čovjek je stavio nekakav meksički šešir, ušetao na pozornicu u stilu latino šaljivca, duga kosa je za njega prošlost, ali nije zaboravio glamurozne naočale. Monumentalni ekspoze općeg gitarskog ekscesa utjelovio se u tren oka. Čovjek je, očekivano, udario s novim materijalom albuma »The Story Of Light«, i to tipičnim »Vai konjanicima« punokrvne rally vožnje (Racing The World, Velorum), koji odmah dočaravaju onu tipičnost jedinstvene šok teatralnosti »Vai figuresk«!

Čovjekova komunikacija s publikom je naravno u prvom redu gitarski jezik (hm,… stvarno velika vijest!!!), a Vai pritom funkcionira cijelim tijelom i umom te, možemo reći, u njegovoj filozofiji i dušom. Svaka nota popraćena je odzivom tijela (reakcijom tijela), Vai svoju predstavu donosi publici serijom grimasa lica, kojima pokušava naglasiti raspoloženjsku osjetljivost stanja u kojem se nalazi njegovo dano stanje emocija. Već uskoro mu cura iz prvog reda pošalje poljubac, koji Vai teatralno uhvati u zraku i pritisne dlanom na lice. Ah ti stari i svim mastima premazani »perverznjak«. Vai je majstor glam ekscesa i u takvim situacijama zna rukovati publikom na neki zarazan i podkožno zajedljiv način, kojim te ne samo očara, nego doslovno osvoji tvoje srce. Nije čudo da je djelovao u grupi Davida Leeja Rotha i Whitesnake. Gitara iza leđa, u sljedećem trenutku negdje visoko u zraku, zatim prekriži desnicu, posao obavlja samo ljevica, dok gitarski magneti iz hvatova istiskuju oštru melodiju improvizacijskih ubačaja. Nije problem za Vaija. Ne promaši. U još tako nezamislivoj pozorničkoj figuri i tjelesnom položaju. Prehvaćanje ruku, kad ide ljevicom preko desnice i obratno, za njega je nešto samorazumljivo. Teatralno lovi mikrofoniju po pozornici i iz nje stvara melodiju u svojim solo eskapadama. A svi čekaju trenutke kad Vai za veliki finale prisloni i svoj jezik na žice – što se uvijek dogodi pri kraju njegova koncerta. Nevjerojatna razuzdanost čiste eksperimentalne kulture. Glavninu najvećih razuzdanosti gitarskog ludila Vai kreira upotrebom tremolo ručice. Tek je u tehnici upotrebe i sviranja Vai odveo na tako ekstremnu razinu da mu to omogućuje još veći raspon izbora nota, koje one osnovne, »prikovane« u položaje gitarskog vrata, nikako ne dopuštaju. Naravno, ono što dodaje ulje na vatru u tom bezgraničnom šok i šou teatru jest Vaijeva izvanredna brzina, preciznost i apsolutna kontrola svih pokreta. Vai je Vai. Izgrađeni unikatni glazbeni guru, koji je Tvornicu te večeri omotao u nezaboravnu plovidbu. Kao što je najavio u prvoj stanci i tako nas pozvao u svoj jedinstveni svijet.  

U početnom dijelu iznenadi odlična Tender Surrender s albuma »Alien Love Secrets« (1995), a prvu preobuku potraži Steve Vai u svojoj garderobi tijekom solo točke Davea Wienera, koji je za tu priliku nekoliko minuta maznio publiku akustičnom gitarom. Steve Vai, koji se napokon oslobodio šešira i obukao svježu svilenu košuljicu, najavi novu skladbu, a postava se zavrti u Wheeping China Doll, koju slijedi još jedna posve nova  – prekrasna The Moon And I. Na noge skoči publika uz podivljalu verziju skladbe The Animal s albuma »Passion And Warfare«, uz koju su emocije prisutnih u dvorani posebno intenzivno oživjele. »Passion And Wafare« su točke koje svi na Vaijevim koncertima posebno nestrpljivo čekaju, a Vai ih u pravilu odsvira još brže nego što ih poznaju verzije studijskog albuma. Vai je na pozornici još nekoliko puta promijenio odjeću, a najviše prašine među svima podigla je njegova oprema »laserskih lampica« u točkama s »The Ultra Zone«, i to u naslovnoj skladbi, te nakon nje u skladbi Frank.

Odlupan trenutak koncerta bila je i solaža na električnoj harfi, koja je poslužila kao nekakav uvod u akustični set – njega je Vai načeo jedinom vokalnom točkom te večeri, i to u skladbi Rescue Me Or Bury Me (»Sex And Religion«, 1993). Taj je dio koncerta opet djelovao hipnotički. Ponajprije je do puno većeg izražaja u zvučnoj slici došla harfa, jer ju je među električnim točkama većinom u zvuku prekrivao Wienerov gitarski zid rifanja. Upravo je u akustičnom setu vrijednost harfe u svojoj ekspresiji došla do one važnosti koju je osjetio sam Steve Vai kad se odlučio da svoje skladbe u cijelosti opremi aranžmanima za električnu harfu. Deborah je s harfom na pozornici zapravo budila nekakvu daleku zamjenu za šou ekscese s prethodne turneje, kad »veleumnim glupostima«, kojih su se kao na tekućoj vrpci lačali tijekom koncerata rame uz rame Vai, Billy Sheehan i Tony MacAlpine, nije bilo kraja. Wiener je spretno krmario po pozornici među upotrebom mnogobrojnih vrsta gitara, pa i električnog sitara, a nekoliko je puta pomogao i na klavijaturama održavati raspoloženjske kulise pojedinim točkama skladbi.

Prije burnog završetka, postava je uzela vrijeme za posebnu točku večeri. Iz publike je Vai pozvao dva kandidata, koji su nakon prethodne Vaijeve zorne »očinske uvodne riječi« svakom od članova postave iz svoje glave nanizali proizvoljni ritam ili motiv melodije. Sav taj teatar, do neke mjere pozorničku zbrku, grupa je kasnije pod dirigentskom palicom Stevea Vaija   u tren oka skomponirala i aranžirala u posve novu skladbu. U toj su se točki prisutni u dvorani mogli odmah približiti situaciji kad se Vai s kompanijom nalazi u studiju ili na probama. Ludo iskustvo!

Još samo ovo! Skladba Treasure Island također spada među posebne trenutke večeri. Riječ je o skeču između Jeremyja Colsona i Stevea Vaija, nekako naslijeđenom od skečeva koje je nekoć izvodio Vaijev veliki mentor Frank Zappa sa svojim bubnjarom Terryjem Bozziom (poslušaj dvostruki koncertni album »Zappa in New York«). Uz svu ultra razuzdanost, kakvu donosi Vaijev elementarni i jedinstveni pozornički šou, to je još jedan dodatni začin spektakla zbog kojeg se apsolutno isplati posjetiti njegov koncert!

Vai je začarao Zagreb. To je neosporno. Gotovo dva sata i tri četvrt trajao je taj jedinstveni glazbeni ep, koji je zaokružila dugo očekivana skladateljska perfekcija u skladbi For The Love Of God, a u vrhunski završetak ponio »Fire Garden Suite« standard Taurus Bulba.  Vai je nakon viđenoga i dalje rođeni scenski zabavljač, veliki čarobnjak i majstor šok/šou ekscesa, koji ga začini neuhvatljivom igrom jedinstvene šesterožičane, pa i sedmerožičane, teorije! Neka bude dovoljno, da sačuvam još poneku riječ za reportažu iz Ljubljane, gdje Steve Vai udara 13.11.2012.!