Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Hala Tivoli (mala dvorana) / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 09.11.2012
Broj posjetitelja: 4.200
Cijena ulaznice: 35 €
Brit Floyd su uspješno dočarali pravu Pink Floyd magiju i dupkom punom dvoranom nadmašili i najoptimističnija očekivanja
Pink Floyd su danas jedina legendarna grupa iz zlatnog doba progresivnog rocka koja budi brojne pozitivne i snažne emocije čak i kod inače prilično suzdržanih Slovenaca kad je riječ o eksperimentalnoj glazbi posljednja četiri desetljeća 20. stoljeća. Većina njih obično poznaje samo njihova dva najveća hita, »Another Brick In The Wall Part 2« i »Wish You Were Here«, a novac za koncerte radije daje za bečke dječake i naše južne ‘brate i sestre’. Dakako, barem dio izuzetne popularnosti koju Pink Floyd i danas, za razliku od komercijalno manje uspješnih prog rock vršnjaka (približiti im se mogu samo trio era Genesis i možda Yes iz osamdesetih), uživaju na našem tlu, uz glazbenu ostavštinu treba pripisati i megalomanskoj scenskoj produkciji kojom su se njihovi nastupi već odavno upisali među najuspješnije i najprofitabilnije u povijesti rocka. Nažalost, Pink Floyd su svoj posljednji pravi koncertni nastup, ako ne računamo kratko i simbolično okupljanje klasične postave na Live 8 2005., odsvirali 1995., kad su promovirali svoj posljednji studijski album »The Division Bell« (1994).
Od tada su, pogotovo mlađi fanovi koji ih u njihovo aktivno doba nisu stigli vidjeti, samo pobožno nadali da će se jednom opet okupiti i organizirati novu svjetsku turneju. Zbog dugogodišnjeg razdora između basista/pjevača Rogera Watersa i gitarista/pjevača Davida Gilmoura ta je nada bila na rubu znanstvene fantastike. Nakon nastupa na Live 8 njih su dvojica se doduše nekako pomirila, pa sad opet komuniciraju i povremeno čak dijele pozornicu, ali posljednja šansa da Pink Floyd još ikad organiziraju koncertnu turneju, a ne samo simboličan nastup u posebnim prilikama, vjerojatno je zauvijek otplivala smrću klavijaturista Richarda Wrighta. Klasičnu Pink Floyd postavu, dakle, nećemo vidjeti nikad više.
Srećom, ako već ne za utjehu, sredinom devedesetih pojavilo se prilično kvalitetnih ‘tribute to’ Pink Floyd grupa koje manje ili više vjerno nastavljaju njihovo legendarno glazbeno naslijeđe. Među njima trenutno kvalitetom najviše isprijeda stoje Brit Floyd, u čemu smo se mogli uvjeriti usred dupkom pune male dvorane Tivoli. Brit Floyd se mogu pohvaliti čak i podrškom Davida Gilmoura, jer su mu svirali na rođendanskoj zabavi, a veze su uspostavili sa svim članovima Pink Floyd osim Watersa. To znači da im za korištenje prepoznatljive Pink Floyd scenografije ne trebaju nikakve posebne dozvole. Nevjerojatno, ali mala dvorana Tivoli bila je na dan hokejske utakmice između Slovenije i Francuske potpuno rasprodana, što je očit dokaz da je većina Slovenaca za dobru glazbu i dalje spremna odbrojiti nezanemariv iznos novca, pa makar bila riječ samo o ‘zamjeni’ za slavnu grupu koju kod nas vjerojatno nikad ne bismo vidjeli, čak i da nikad nije prestala aktivno djelovati.
Umjesto najavljena tri kamiona sa scenskom opremom, uz tour autobus mogao se vidjeti samo jedan, što je značilo manju scensku produkciju bez napuhanih »Animals« svinja i grotesknih »The Wall« lutaka, ali time si barem većina posjetitelja, koja je na koncert došla prvenstveno zbog glazbe, vjerojatno nije previše razbijala glavu, iako je megalomanska scenska produkcija oduvijek bila važan dio Pink Floyd koncertne tradicije. Za početak, prije nego što su se članovi grupe pojavili na pozornici, Brit Floyd su sve okupljene u dvorani oduševili izvrsnom rasvjetom i inovativnim animiranim projekcijama kojima su pokušali što vjernije dočarati atmosferu svojih velikih uzora. Možda bi bilo bolje da su s estetskog gledišta prilično ružnu metalnu scensku konstrukciju prekrili zavjesama, ali to je tek sitna zamjerka. Uvodna projekcija, koja se nalazila usred okrugle konstrukcije pomalo nalik ‘zvjezdanim vratima’, sastojala se od filmskih kolaža iz Pink Floyd arhive i prikaza naslovnica njihove cjelokupne studijske diskografije.
Mnogi skeptici u dvorani morali su svoje sumnje u kvalitetu Brit Floyd ugasiti već u prvim minutama legendarnog evergreena »Shine On You Crazy Diamond (Part I-V)«, usred kojeg se pojavila odlično napravljena računalno animirana projekcija čovjeka usred pustinje, nakon čega se na opće oduševljenje mase u sredini kruga nakratko pojavilo lice ‘ludog dijamanta’, originalnog pjevača i gitarista, nažalost već pokojnog Syda Barretta, kojemu je ta klasika izvorno i posvećena u vječni spomen. Uvodni solo odsvirao je ritam gitarist Bobby Harrison, kojemu su hvatovi prstiju bili za spoznaju pretvrdi za idealno solističko imitiranje Davea Gilmoura. Već po vanjštini i scenskim gestama vidjelo se da je on ipak ‘metalac’, a ne baš ‘prirodan’ izbor za takve zadatke. Zato je tim uvjerljivije odsvirao Gilmourove gitarske linije i pedal steel te s odlikom obavio pjevačke zadatke voditelj banda i glazbeni redatelj Damian Darlington. Watersa je na vokalu i bas gitari uvjerljivo zamijenio Ian Cattell, dok je umjesto Wrighta nad carstvom klavijatura bdio Rick Benbow. Kao zanimljivost, valja spomenuti da je Benbow zapravo ‘pričuvni’ klavijaturist uz Roba Stingera, kojeg te večeri nije bilo na pozornici. Umjesto Nicka Masona pred bubnjevima je sjedio Arran Ahmun. Pojedini članovi Brit Floyd po izgledu doduše nisu ni najmanje slični Watersu, Gilmouru, Wrightu, Masonu ili možda Barrettu, što se nekim ‘tribute to’ bendovima čini vrlo važnim, ali zato su utoliko uspjeliji kao instrumentalni odnosno pjevački imitatori.
»Learning To Fly« nas je nakratko vratio u osamdesete, preciznije na među brojnim fanovima često previđen album »A Momentary Lapse Of Reason« (1987), kojemu su Brit Floyd radi ritmičkog začina dodali afričke tam tame. Njih je odsvirao multiinstrumentalist Carl Brundson, koji je te večeri u različitim izvedbama pokrivao originalne saksofonske dionice Dicka Parryja, a povremeno svirao i udaraljke, akustičnu gitaru te klavijature. Na pojedinim izvedbama društvo su mu povremeno pravile i tri prateće vokalistice, Emily Jollands, Jacquie Williams i Ola Bienkowska, koje su svoju zadaću obavile s odlikom, pri čemu se nitko nije opterećivao time da su Pink Floyd na svojim pozornicama imali jednu prateću pjevačicu više. Brit Floyd inače ‘doma’ imaju u pričuvi još dvije prateće pjevačice. Umjesto Indijanca koji se pretvara u orla, tijekom scenske animacije »Learning To Fly« gledali smo let zmajara, što je bilo jedno od rijetkih manjih odstupanja od originalnih vizualnih koncepata.
Popis izvedbi te večeri nije mogao biti bolji i mogao bi poslužiti kao svijetao uzor i samim Pink Floyd. Brit Floyd su u njega, uz standardne klasike koji naprosto nikad ne smiju izostati ni na jednom Pink Floyd koncertu, to jest »Another Brick In The Wall Part 2«, »Wish You Were Here«, »Comfortably Numb« te četiri glavna, najpopularnija standarda s »Dark Side Of The Moon« (1973), ubacili i nekoliko vrlo ugodnih iznenađenja koja se ne bi samorazumljivo očekivala. Zapravo su izvedbama zahvatili gotovo sva razdoblja Pink Floyd karijere, iako ljubitelji ranog, psihodeličnog razdoblja nisu baš došli na svoje. Iz tog razdoblja odsvirali su samo »See Emily Play«, kratki, ali slatki psihodelični pop rocker iz 1967., inače drugi Pink Floyd singl u njihovoj karijeri na kojem je izvorno pjevao još Syd Barrett. Iako su Brit Floyd bili najuvjerljiviji na skladbama iz ‘klasičnog’ razdoblja Pink Floyd (sedamdesete), i taj kraći psihodelični pothvat odlično su odradili. Za animaciju su ovaj put poslužile razigrane vratolomije presretnog gotičkog djevojčeta usred šume.
Potom su se Brit Floyd odlučili za pristajanje na »Dark Side Of The Moon« i uslijedile su izvrsne izvedbe dvaju klasika s te majstorije, »Money« i »Us And Them«, koji su u pozadini bili primjereno poduprti društveno-kritičnim animacijama. »The Happiest Days Of Our Lives« te »Another Brick In The Wall Part 2«, uz koji je publika, osobito oni mlađi posjetitelji kojima je to bila jedina poznata Pink Floyd pjesma (nadajmo se da ih nije bilo previše u dvorani), oživjela u potpunoj ekstazi, bili su naravno posve očekivani, iako ne već tako rano, u prvom dijelu koncerta. Nezaboravna melankolična »The Divison Bell« zaključna skladba »High Hopes«, usred koje je puštan originalni video sa zastavama, crkvenim zvonom i u nostalgiju uhvaćenom osobom pokraj auta, bila je jedno od većih iznenađenja večeri. Lijepo je bilo čuti i »Pigs (Three Different)«, još jedan veliki Watersov društveno-kritični klasik, što znači da su se nakratko dotaknuli i kultnog albuma »Animals« (1977). Napuhanog letećeg svinjca ovaj put nije bilo na vidiku u dvorani, ali se zato sa žarećim očima i zavinutim kljovama cijelo vrijeme pojavljivao u pozadini na animiranoj projekciji. Nakon »Pigs« Damian Darlington, koji je svoja ‘tribute to’ Pink Floyd iskustva skupljao čak 17 godina u svojoj prijašnjoj postavi Australian Pink Floyd, najavio je dvadesetominutnu stanku, što nije bilo posebno iznenađenje, jer su sličnu praksu tijekom više od tri sata dugih nastupa u svoje doba koristili i sami Pink Floyd.
Dvadesetominutna stanka pretvorila se u polusatnu, ali se pritom nitko u dvorani nije previše uzrujavao dok je krakotrajno čekao, jer su članovi Brit Floyd u to vrijeme skupljali nove snage za gotovo još zahtjevniji drugi dio nastupa. Za ‘zagrijavanje’ vratili su se u davnu prošlost, preciznije na album »Meddle« (1971), te suvereno i s izuzetnom preciznosti odsvirali više od dvadesetominutni prog rock super-ep »Echoes«, koji je sa svojom varijabilnom ambijentalnom naravi i brojnim vremenskim prijelazima za mnoge u dvorani bio najiščekivanija izvedba cijele večeri. Zatim su se, nekako po očekivanju, vratili na »Dark Side Of The Moon« te odsvirali izuzetnu verziju »Time« i još bolju izvedbu »The Great Gig In The Sky«, usred koje je svojim fantastičnim (bezrječnim) vokalnim nastupom sve prisutne u dvorani zapanjila pjevačica Ola Bienkowska. Ona je pokazala vrlo dobru aproksimaciju originalnog pjevačkog nastupa Clare Torry. Na »Have a Cigar« ponovno su oduševili izuzetnom dosljednosti izvorniku, dok je »Wish You Were Here«, u kojoj se Darlington, koji je vidno uživao u sviranju akustične gitare, ponovno našao u Gilmourovoj koži, otpjevana na posebno uvjerljiv način. Naslov najvećeg iznenađenja večeri pripao je prije svega skladbi »One Of These Days«, instrumentalnom (ako se ne računa distorzirana vokalna improvizacija) »Meddle« klasiku na kojem su se još posebno istaknule instrumentalističke vrline pojedinih članova Brit Floyd u dosljednom oponašanju originalne strukture tog kompleksnog evergreena.
Nakon kratke stanke Damian i njegova družina najavili su izvedbu gotovo cijele druge polovice dvostruke konceptualne majstorije »The Wall« (1979), pri čemu su svim raspoloživim sredstvima što vjernije kopirali scensku scenografiju kakvu na svojim aktualnim solo nastupima koristi Roger Waters. Tako se, primjerice, Ian Cattell, koji je ‘glumio’ Rogera Watersa, tijekom »Nobody Home« našao na kauču pred televizorom usred imitacije hotelske sobe, dok je tijekom »Comfortably Numb«, po očekivanju još jednog od vrhunaca večeri, ponajviše kad je riječ o uspješnom oponašanju ikonoklastične Gilmourove gitarske solaže, odjeven u liječničku kutu ležećem i katatoničnom ‘Pinku’ na kauču ubrizgao injekciju za smirenje. Povremeno su nas oduševljavale računalno generirane animirane projekcije koje su na inovativan način slijedile vizualno naslijeđe kultnog filma »The Wall«, zajedno s učiteljem, majkom i ženom. Za dodatak su, kako se očekivalo, odsvirali živahni hit »Run Like Hell«, tijekom kojeg se Cattell obukao u kožnu jaknu i stavio sunčane naočale kojima je u stilu Watersove ikonografije pokušao stvoriti lik tiranskog diktatora (zapravo je puno više podsjećao na Alberta Weskera, glavnog negativca iz serije znanstvenofantastičnih horora Resident Evil) te je zajedno sa svojim kolegama još posljednji put pobrinuo za nezaboravnu atmosferu koja je vidno ganula većinu okupljene publike.
Brit Floyd su priredili sjajan koncertni nastup kojim se svoji veliki uzori ne bi mogli bolje simulirati, a svojom suverenosti, uigranosti i izuzetnom scenskom kemijom među pojedinim članovima zadovoljili su, ako već ne oduševili, sve u dvorani, uključujući i najveće cjepidlake. Narod je još dugo nakon što su se članovi Brit Floyd oprostili s pozornice u ekstazi tražio novi dodatak, ali koncerta je nakon tri sata neopozivo bilo kraj. Brit Floyd su, dakle, u potpunosti opravdali reputaciju da su trenutno najbolja moguća koncertna zamjena za Pink Floyd. Razveseljava da je ovaj koncert izazvao toliko zanimanja među ljudima. Ali bilo bi lijepo da Slovenci pokažu takvo masovno oduševljenje kakvo demonstriraju svaki put kad se bilo što zaljulja oko Pink Floyd i prema njihovim glazbenim, prije svega prog rock vršnjacima, koji si koru teško izborenog koncertnog kruha još uvijek radije otkidaju po ostalim zemljama srednje, zapadne i istočne Europe, a nama najbliže se obično javljaju u Trstu.
Setlista
1.Introductory Medley
2.Shine On You Crazy Diamond (Parts I-V)
3.Learning to Fly
4.See Emily Play
5.Money
6.Us and Them
7.The Happiest Days of Our Lives
8.Another Brick in the Wall Part 2
9.High Hopes
10.Pigs (Three Different Ones)
11.Echoes
12.Time
13.The Great Gig in the Sky
14.Have a Cigar
15.Wish You Were Here
16.One of These Days
17.Hey You
18.Is There Anybody Out There?
19.Nobody Home
20.Vera
21.Bring the Boys Back Home
22.Comfortably Numb
dodatak:
23.Run Like Hell
Galerija slika
