Mjesto: Ljubljana / Gala Hala / Slovenija
Datum koncerta: 14.12.2012
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 8 € u pretprodaji / 10 eura na dan koncerta
Rijetko koji bend koji nema materijala za više od dobrog sata ima samostalni koncert. Štoviše ako je to na malo većoj pozornici kao što je Gala Hala. Ali stvar je u tome da to Repetitori zaslužuju. Više nego zaslužuju. Već godinama nonstop nastupaju na svim (šest) pozornicama u Sloveniji koje na svoje inače raznolike odre primaju takve bendove. Stvorili su si odličan, vjeran i priličan velik fandom ne samo kod nas, nego u cijeloj jugoistočnoj Europi, pa je bilo jasno da će ljudi u Gali Hali biti više nego dovoljno. I stvarno ih je bilo – nismo baš bili kao sardine, ali je bilo manje-više puno.
Koncert je, sasvim »Metelkova-style«, počeo dobar sat kasnije od najavljenog. Možda se i zato skupilo toliko ljudi. Koncert je inače bio posvećen predstavljanju novog albuma benda »Dobrodošli na okean« (RockLine recenziju možete pročitati OVDJE), ali smo manje-više sve te komade ionako već čuli u ovom ili onom obliku, iako možda ne u njihovoj konačnoj, studijskoj verziji. Pa nisu na pozornici ni približno isti kao na albumu. Takva se energija jednostavno ne može prenijeti na ploču, pa makar to Repetitorima jako dobro uspjelo. Činjenica je da se bit Repetitora otkriva tek na pozornici, ispred mikrofona, s navijenim pojačalima, uz skokove u masu, prskanje znoja po prvim redovima i izvođenje najzabavnijih (i općenito carskih) grimasa uopće.
Koncerti Repetitora možda su manje-više uvijek isti. Prije svega jednako dobri. S manje-više jednakom energijom. Dobar sat materijala još je uvijek dobar sat materijala. Ali Repetitori se od mnogih razlikuju po tome što je svaki koncert potpuno novo iskustvo. Novi izljev energije. Zapravo je do neke mjere svaki koncert neponovljiv, makar na neki način vrlo sličan prethodnom i sljedećem. Mali dio tome pridonosi i element improvizacije u njihovoj glazbi, koji se inače ne pojavljuje baš prečesto, ali dovoljno da se primijeti.
Cjelokupnom nastupu, imidžu i biti benda pridonosi i sam sastav postave – prije svega bubnjarka, koja vjerojatno najbolje pristaje u okvir onog opisa o »izvođenju najzabavnijih (i općenito carskih) grimasa uopće«. I ovaj put nije zaostajala – svako plešuće tijelo i »headbangану« glavu zbog nje je češće pratio osmijeh. I basistica ima ono nešto više, kao i sve basistice u takvim bendovima – nešto što tipovi jednostavno nemaju. Možda je to neki »stereotip« koji se iz 80-ih prošlog stoljeća pretvorio u neku scensku svijest, ali basistice su jednostavno zakon.
Narodu se, očekivano, totalno gibalo. U prvim redovima najviše čak i N’Toku, koji je kupio i Repetitor majicu (ako smo smjeli malo tračati). Fora je prije svega u tome što Repetitori već imaju tako »izrađen« nastup (koji zapravo nije izrađen, nego je riječ o iskustvu i osjećaju za sviranje glazbe) da točno znaju kada početi pojačavati, kada dinamiku dignuti na ovu ili onu razinu; Boris Vlastelica jednostavno točno zna kada skočiti s pozornice, kada puknuti žicu, kada se poigrati s feedbackom i uvesti noise element među komade. Njegova interpretacija tekstova uživo je, jasno, skroz luda. Uživljena, iskrena, emotivna, snažna. Teško se s njim ne poistovjetiti. Čak i kad se ne zna točno kamo ponekad meri tekstom, ako nas osobna interpretacija napusti, možemo se poistovjetiti s njim. Čak i kad se nešto ne odnosi baš na nas, barem se želimo poistovjetiti s njim. Nije to ona tipična karizma, ona persona koja bi zasjala čim izađe na pozornicu, nego posjeduje ono nešto više, ono što ga čini »alternativnim« frontmenom.
Tko prvi put dođe na koncert Repetitora i ne zna točno što očekivati (iako mu svaki prijatelj kaže da su njihovi koncerti ludi), iznenađen je. Tko dođe peti put i zna da će koncert biti lud, da je svaki njihov koncert fantastičan, iznenađen je. Naravno, potpuno pozitivno. Repetitori su jednostavno bend pozornica, bend publike – ali ne zato što prave glazbu s mislima na želje publike, nego zato što njihova glazba u publici stvara želju za sve više i više.
Galerija slika
