Mjesto: Katedrala / Kino Šiška / Ljubljana
Datum koncerta: 02.02.2013
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 18 EUR u pretprodaji, (u-s-u) 14,40 EUR, 22 EUR na dan događaja
Kiša pada po Ljubljani. Snježne mećave u okolici. Potresi i podrhtavanja po Sloveniji. Čini se kao idealan dan za glazbu gospodina Banksa, idealan dan za koncertno uglazbljenje njegova sivila. Je li se moglo izabrati prikladniji dan? Na prvi sluh / pogled teško, ali kad malo bolje upoznamo glazbu koju Banks stvara (i solo i za Interpol), čujemo i vidimo da ima puno smisla za ironiju i humor; doduše crni i opscen. Često kad u (glazbenim) medijima čujemo ime Paul Banks, u odjeku čujemo Ian Curtis i ono što uvijek dolazi u paketu s njim: depresiju. No Banks je već nebrojeno puta ustvrdio da je daleko od toga da je hladan, turoban i mrzovoljan čovjek, da je bez suicidalnih sklonosti… Možda melankolik, možda povremeno čak i depresivan, ali tko u ova vremena nije? Ako već: duga sivila, a ne sivilo duge. Depresivna vremenska slika tako nije ni izdaleka jedini preduvjet za uspješan koncert, ali ljudska asocijativnost tu ipak učini svoje. Depresija i američko sivilo nakon 11. rujna označitelji su koji oduvijek prate njegovo bogato glazbeno djelovanje. Označitelji su koji su ga glazbeno stvorili, afirmirali i smjestili u određeni (važan) kut glazbene povijesti.
No priča se nastavlja, teče dalje, s vremenom će se promijeniti i taj pogled. Važna je tu već distinkcija između njegova solo stvaralaštva i rada u Interpolu. U matičnom sastavu naime nije skladatelj, nego samo autor tekstova. Većinu instrumentalnog materijala napisali su gitarist Daniel Kessler i (bivši) basist Carlos Dengler, pa je sam zvučni krajolik ponajprije odraz njihovih životnih nazora, osjećaja, utjecaja i težnji. Banksov solo materijal zvučno je puno raznolikiji, puno je koketiranja s hip hopom (koji toliko voli da izdaje posebne hip hop kompilacije) te elektroničkim načinom produkcije (sampliranje, ”uradi sam” filozofija, 1manbend…), ali ključne i dalje ostaju melodija i gitarska orijentiranost (svaka se skladba gradi oko nekog gitarskog motiva). Riječ je o izrazito autorskoj glazbi koju je teško označiti ”revivalom” točno određenog žanra (kao npr. Interpol s post-punk razdobljem) ili različitim suvremenim trendovima. Središte Banksova solo puta ponajprije je dijalog sa samim sobom. Glazba mu omogućuje najiskreniji pogled u samoga sebe, dopušta mu otvarati najdublje osobne rane i pitanja: suočenje s vlastitim ja, suočavanje sa starenjem (pogled unatrag), suočavanje s ljubavnim problemima, suočavanje s drugim, suočavanje sa svijetom,…Terapeutska ispovijest koja oslobađa. Zato je i jasno zbog čega na turneji ne svira skladbe Interpola. Jednostavno je cijela priča postavljena previše intimno da bi u repertoar mogao uključiti skladbe koje su dio kompromisa, dio šire cjeline. Na prvijencu Julian Plenti is…Skyscraper Banks se još (djelomično) skrivao iza maske, iza tinejdžerskog alter ega Juliana Plentija, a ovaj se put otvorio i bez posrednika, fasada i maski istupio sa svojim imenom (album Banks). Rezultat je jasan: iskričav i iskren album koji nudi priličnu količinu vrhunske glazbe.
Paul Banks već je jednom nastupio u Ljubljani s Interpolom, i to na lokaciji Križanke u kolovozu 2011. Ovaj je put ekipa odabrala prostor primjereniji godišnjem dobu: Kino Šiška. Sat vremena prije samog Banksova nastupa publici (koje je već bilo poprilično) predstavio se još razmjerno mlad, ponajprije pak nepoznat zasavski sastav imena Icarus down. Oni su na mjestu predgrupe zamijenili sastav Arhibald Arhibaldovich, koji je prvotno bio najavljen, ali je kasnije otkazao nastup zbog promjene jednog člana grupe. Icarus Down nastali su još 2004., a do danas su ostali dosta nepoznati široj glazbenoj publici. Njeguju žanrovski raznolik glazbeni izraz koji se ponajviše oslanja na tradiciju alternativnog i indie rocka. Njihov zvuk varira od čistog do prljavo distorziranog, puno je miješanja analognih i digitalnih elemenata, a posebno se ističu poigravanja s ambijentalnim zvučnim krajolicima i stvaranje atmosferične glazbe. Sastav je ostavio općenito prilično dobar dojam i publiku je unatoč ”demo” nastupu većinom uvjerio. Posebno su mi u sjećanju ostali glas pjevača, koji (povremeno) podsjeća na vokal Briana Molka (Placebo), i gitarist, koji je po načinu sviranja očito pohađao gitarsku školu radioheadovca Jonnyja Greenwooda. Jedini problem koji sam primijetio odnosi se upravo na raznolik glazbeni izraz. Pritom naime uvijek postoji mogućnost da sastav upravo zbog miješanja velikog broja najraznovrsnijih glazbenih komponenti ne razvije vlastiti stil. Dođe do tzv. raspršenja glazbenog izraza, koje se unutar nastupa očituje u obliku razderanih i čudnih energetskih oscilacija. Za sada grupa Icarus down još uvijek stoji na sigurnoj strani eksperimentiranja s vlastitim izrazom, ali bojim se da će to, ako u budućnosti ne naprave korak naprijed, postati njihov ”modus operandi”. Ostat će samo još jedan sastav sa značajnim podnaslovom ”u potrazi”, ”u pripremi”…Što bi bila velika šteta, jer grupa u sebi nosi ogroman potencijal. Sljedeći ih put možemo vidjeti već ovaj četvrtak u klubu Orto bar, gdje će nastupiti u okviru drugog festivala Slovenski teden glasbe (i boriti se za nastup na jednom od velikih ljetnih festivala u našoj blizini: Exit, Sziget, Terraneo, Vienna Waves, Taksirat, SpringFestival).
Malo nakon deset na pozornicu je napokon izišao Paul Banks s trojicom članova pratećeg sastava. Banksa sam u zadnje tri godine vidio već treći put (uz ljubljanski koncert Interpola pogledao sam i onaj iz listopada 2010. u Beču) i uvijek je bio besprijekorno odjeven i u dobroj tjelesnoj formi. Čak i kad nastupa kao solo izvođač, uglancan je do zadnjeg detalja, a njegovi zaštitni znakovi i dalje su Armanijevo odijelo i uredna ”bundesligašica”. Za razliku od koncerata Interpola ovaj je put nastupio puno prezentnije i samouvjerenije, a intimu posljednjeg albuma odlično je pretvorio u suvereni scenski govor. Banks se na pozornici ne foka, nastup teče glatko, sve je tamo gdje treba biti, gestikulacija mu je smirena, a dijalog s publikom škrt. Zvuči li sve to previše uniformirano, previše statično, previše ”finski”, previše neemocionalno? Možda, dok ne čuješ njegov glas. Taj je vokal sam po sebi ”Gesamkunstwerk”, cjelovito umjetničko djelo. Taj vokal sadrži sve ono što drugi izvođači izražavaju mimikom, scenskim nastupom, lightshowom, performansima i sviranjem. Njegov snažni bariton otkriva nam sve emocije, otvara nam prolaz u Banksov glazbeni svemir i snove, tako da uopće ne pomislimo na sav uobičajeni scenski nastup. Uz to treba dodati da je vokalu uz bok kroz cijeli set stajala besprijekorna zvučna podloga, koja je Banksove glazbene kompozicije učinila još kompaktnijima, izražajnijima i homogenijima. Sama zvučna podloga napisana je s matematičkom preciznošću i djeluje kao uspješna kemijska formula: sve stoji na svom mjestu, ničega nema previše, ničega premalo. Zato je bilo pravo uživanje slušati instrumentalnu dinamiku i dijaloge koje su kroz set izmjenjivali Banks i ostali članovi ekipe (iako nije bila riječ o jamu).
Odsvirali su osamnaest skladbi (po devet sa svakog albuma), od toga dvije u bisu. Uvodna skladba ”Unwind” odvela nas je u tinejdžerske godine Banksova stvaralaštva i bez problema bismo je mogli podnaslovit s ”pjesma o ljubavi koja je ostala i vezi koje više nema”. Skladbu je Banks na svojoj turneji odsvirao prvi put i naprosto je idealna uvodna skladba koja odlučno isprepliće pompozne matrice truba i melankoličnih klavijatura. Tinejdžersko poimanje ljubavi s godinama se pretvara u kompleksan osjećaj, o čemu govori i skladba ”I’ll Sue You”, koju su odsvirali kao četvrtu. Pjesma zasigurno spada među najbolje skladbe koje je Banks ikad napisao. Odlikuje je izražen smisao za stupnjevanje napetosti, baš kao i šestu po redu, molsku ”Arise, Awake”. Mjesto među njima dobila je velika uspješnica s prvog albuma, životno-didaktična ”Only If You Run”. Ona te ne suočava samo s činjenicom da si sam odgovoran za vlastiti život, nego ti ocrtava i osnovne smjernice kako se s njim nositi. Nakon svake od spomenutih odsviranih skladbi Banks je predstavio i po jednog člana pratećeg sastava.
Deseta po redu bila je ”Young Again”, koja je predstavljala prvi vrhunac večeri. Banksu i kompaniji uspjela je zaista snažna, intenzivna i emocijama nabijena izvedba skladbe koja dječja sjećanja predstavlja kao oazu i izvor radosti pred kasnijim zbivanjima u životu. Za njom je slijedila zarazna, jedinstvena i instrumentalna ”Lisbon”, koja je u dvorani pobrinula za malo klasične melodrame zvuka Interpola i slatkoće Mediterana. ”Over My Shoulder” pak pripremila je odličan teren za kraj redovnog dijela. Trip-hopovska i vojnička ”The Base” ne otvara samo značenjski oči (za život), nego je otvorila i posljednje zatvorene ventile za uživanje i opuštanje. ”Paid For That” nastavila je slušateljsko opuštanje i postupno ga produbljivala, iako se zapravo bavi poprilično ozbiljnom temom introspekcije u procesu starenja. Glavni finale prije kratke stanke nastupio je uz ”Summertime Is Coming”. Skladba od svih Banksovih najviše podsjeća na neko od Interpolovih djela. Teatralna koncertna uprizorenja uz koje ti se ježi sva koža. I kad je ustao još i bubnjar, znao sam da smo stigli do vrhunca večeri. U bisu nas je Banks najprije smirio s ”On The Esplanade”, a zatim se pobrinuo za pravi eksplozivni završetak svojom najvećom solo uspješnicom ”Games For Days”.
Koncert je bio gotov. Prošao je u tren oka, unatoč osamnaest odsviranih skladbi. Tempo je bio visok, publika isprva suzdržana, pred kraj pak (barem u prvim redovima) već vrlo razigrana. I to na koncertu ”hladnog” Paul Banksa. Nema što, koncert je uspio, Banksu se i uz eventualni (hipotetski) raspad grupe Interpol obećava još vrlo lijep nastavak glazbene karijere.
Setlista
PAUL BANKS:
1.) Unwind
2.) Skyscraper
3.) Fun That We Have
4.) I’ll Sue You
5.) Only If You Run
6.) Arise, Awake
7.) Goodbye Toronto
8.) Fly As You Might
9.) No Chance Survival
10.) Young Again
11.) Lisbon
12.) Over My Shoulder
13.) No Mistakes
14.) The Base
15.) Paid For That
16.) Summertime Is Coming
bis:
17.) On The Esplanade
18.) Games For Days
Galerija slika
