Pet ta hudih, a nijedne prevelike cipele za Big Foot Mama (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba

Mjesto: Križanke, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 17.05.2013
Broj posjetitelja: 3.000 – 4.000
Cijena karte: 21 € (pretprodaja) / 27 € (na dan koncerta)

Više od dvadeset godina prošlo je otkako je mlada soldateska slovenskih rokera uzela zalet za malo ozbiljniji posao te pod imenom Big Foot Mama počela s kvalitetnim osvajanjem slovenskih pozornica i srca ž(e)dne i željne mase, željne kvalitetne zabave i odklopa. Priznajem – u tim rosnim danima svoje mladosti radije sam se kleo u malo tvrđe i čvršće glazbene argumente, uglavnom stranog podrijetla, no usprkos mom inatu i odbijanju mali mozak veselo je upijao supstrat tekstova i napjeva koje su Big Foot Mama, velikonoge mame slovenskog rock’n’rolla, uporno stresali iz rukava, a preko radiovalova su se, htio ja to ili ne, oklopi odbijanja postupno ipak počeli topiti. Isprva sam se tješio da su BFM pač bend kratkog daha, namijenjen samo opijanju, osvajanju zgodnih djevojaka kratkih suknji i pameti te komercijalnom prodavanju mlake vode, no i to se, i zahvaljujući sedam raznolikih, općeprihvaćenih i dobro prodavanih ploča, pokazalo kao sve prije nego istina. Dečki dakle sigurno imaju barem malo više žmohta i esencije nego što sam im ranije pripisivao, a hvala bogu svatko može predomisliti se, promijeniti, preokrenuti i restaurirati svoje mišljenje. Danas se usuđujem ustvrditi da slovenski rock ne bi bio tako potentan i tako vihoran da na popisu imena nisu Grega Skočir, Alen Steržaj, Jože Habula, Daniel Gregorič i, nakon odlaska razvikanog Guštija, izvanredni i talentirani gitarist Zoran Čalić, koji se kalio u odgoju kod neke druge majke, izvanredne postave Majke. Kako bi prazan bio svijet koji bi gradili samo u sebe zagledani artisti kojima je nakon tri ploče već ponestalo baruta, a pozornicu bi zauzimale samo praznoglave misice bez pjevačkog talenta i karizme. BFM karizmu imaju, talent također, a uz to i dobar osjećaj za poslovne poteze o kojima će se još dugo pričati, a dio toga bio je i posve novi izvanserijski VIP talent show Pet ta hudih.

Četiri godine nakon proslave okruglog jubileja Big Foot Mama odlučili su ponovno prodrmati Križanke, oživjeti Ljubljanu i prenuti našu ukočenu Sloveniju novim spektaklom koji bi nadogradio prošla postignuća, a ovaj put uz standardni zajednički odklop trebao je biti i finalni krovni čin natječaja Pet ta hudih, koji je na TV3 pokušao konkurirati licenci Slovenija ima talent s POP TV. Jebiga – sve za dobar keš i olakšanje bezizlaznosti vremena u kojima danas tavorimo! Razloga za posjet Križankama bilo je dosta: osim dobre zabave, obećanja zgodnih cura i alkohola, za mnoge je tu bilo barem malo i kvalitetne glazbe koja ne zapinje u ušima, nego lako prolazi slušnim putevima do srca i dalje. Ispred auditorija se tako već ubrzo nakon sedam sati počela skupljati šarolika masa onih koji se deklariraju kao BFM fanovi. To su bajkeri, manekeni, pozeri, fleširi, stare gospođe, mlade frajlice, deklarirani žabari, sveslovenski pobalkanizirani Romei, studenti, srednjoškolci, prezaposleni, nezaposleni i umirovljenici, a svima je barem na tren srce zatreperilo uz barem jedan refren, strofu ili riff ljubljanskog kvinteta. Budući da sam radoznale naravi i da me je oduvijek zanimalo mogu li slovenski glazbenici i po drugi put do posljednjeg kutka napuniti razvikane Križanke, ubrzo sam se i sam uputio na poprište, a još prije svečanog početka ove svečane večeri opijanja i dobre zabave pod pozornicom se gurala masa ljudi, a Križanke su doslovno pucale po šavovima. Skandiranje i zvižduci oduševljenja najavljivali su da će večer biti bučna, nalik malo miješanom s roštilja.

Veliki start povjeren je vokalnom osmercu postave Pushluschtae. Kako zvuči skladba Še mal’ bolj dol s pete ploče 5ing bez struganja po žicama, bubnjarskih opna i struje? Vokalni osmerac bez krčmara solidno dokazuje da usne mogu emulirati i zvuk basa, bubnjeva i činela, a zabavljački oktet mladaca iz srednjoslovenskog sjecišta pokušava očarati tradicionalizmom a cappella forme i zabavnim posezanjem za opuštenijim glazbenim utjecajima. Početak večeri malo drukčije dodatno je zgusnuo prve bojne linije, koje su nakon solidnog aplauza mladim pjevačima odbrojavale sekunde do visokooktanskog starta. Tama ne skriva komešanje iza pozornice, zatim pada crna zavjesa iza koje u punoj postavi zagrme Big Foot Mama sa skladbom Slab spomin s posljednjeg, prošle godine izdanog albuma Izhod. Već nakon prvih taktova čuje se da je Jože za bubnjevima fenomenalno raspoložen, a čvrstu ritmiku dobro prate i Alen na basu te Zoki i Daniel na gitarama. Točku na i BFM trademarku daje namjerno boemski zapušteni Grega, koji se ovaj put na pozornici umjesto iza crnih naočala skriva iza modnih smeđih špegli. Zvuk je solidan i udaren, a nakon par minimalnih ispravaka sve je spremno za prebacivanje u višu brzinu. Na novije aduta ponovno se kladi skladba Iskre, koja počinje masnim basom i udarnim bubnjevima, a uvodna skladba albuma Izhod ima dovoljno riffova i ritmičke čvrstoće zbog koje se mesnati valovi mase podređuju refrenskom uroku s usana blago promuklog, ali ipak dominantnog oratora Gregora Skočira. Izvanredni solistički dvojac obaju Les Paula grmi na puno, a borba na život i smrt za svoj komadić čvrstog oslonca pod nogama vodi se po cijelom poprištu. Led je uspješno probijen, a da nije dovoljna samo pozornička prisutnost, nego i malo igre svjetla, projekcija i grafika, pobrinula se vješta uigrana ekipa kvalitetnih tonaca i svjetlara, koji su strasti pjenili i stupnjevali doista izvanrednom produkcijom. Velikonoga mamina soldateska iz rukava stresa prvog pravog glazbenog aduta – skladbu Mala nimfomanka s prvijenca Nova pravila. Partibrejkers na slovenski način ne ozelene i ne odcvjetaju ni nakon punoljetnosti, a maloj nestašnici i vragolanki ne nedostaje udarnosti i pravog rokerskog duha ni na velikoj pozornici Križanki. Naivnim počecima ne može se prigovoriti polovičnost, a seksepil je tinktura koju možemo iskapiti na eks i nakon punih 18 godina zrenja. Samo dvije godine manje imaju Krila, kojima nam BFM pričaju priču o neiskusnoj djevojci koja bi svijet htjela motati oko svog prsta, ali ima premalo iskustva. »Ona sanja krila / da bi pozabila / ona sanja krila / da bi pobegnila,« grmi iz neugođenih navlaženih grla mase, a suspenz gitara i basa daje do znanja da je višetisućglava masa spremna jesti iz dlana postave gotovo sve.

Nakon eskapističke priče došlo je vrijeme za prvo pravo obraćanje Ljubljani i Križankama. Grega se svim prisutnima najljepše zahvaljuje na dolasku i iskazanom povjerenju, a da će se tog dana događati svašta neobično, videonajavom iz backstagea izjavljuje i gobčni brzojezičnik Trkaj, koji je ovaj put imao ulogu majstora ceremonije, veznog oratora i najavljivača manje poznatih sustvaratelja večeri. Prvi od petorice odabranih bio je Tadej Blažič, mladi bubnjar, kojem pozornička ekipa na pozornicu dovozi lijepi srebrni komplet bubnjeva. I što slijedi? Izvanredna pjesma s ploče Doba norih – hit Oklep. Bučni tandem dvaju setova bubnjeva funkcionira izvanredno, čvrsto i uvjerljivo, a niz udaraca dopunjen je izvanrednim stihovima skladbe koja iskazuje svijetle i tamne strane ljubavi, prisvajanja i posjedovanja. Svijet doba norih je blistav i skriven neposrednom pogledu, a BFM to tako krasno izlijevaju u niz izvanrednih gitara i sasvim pravi vokalni razglas koji cjelokupnom zvuku daje dovoljno dašak raskosti da im ne možete prigovoriti hitoidno pozerstvo i mlaćenje prazne slame samo radi punjenja novčanika. Super početak, pomislim, dok mi posljednje milimetre osobnog prostora i pogleda na pozornicu krade nova pošiljka dobrano pripitih i testosteronom prepunih zakašnjelih. Neki naime imaju malo osjećaja za obzirnost i prostor za koncertno izgaranje radije kradu onima koji svoje fronte ne brane brojčanom ili mišićavom premoći. Zbog sigurnosti i lagodnijeg uživanja potražim si mjesto na drugom dijelu stepeništa, a Grega mase u međuvremenu iznosi kratak dojam o tome da je put do danas za BFM bio pun uspona i padova, a uz zlato i blistave trenutke zvjezdanstva na putu je bilo i dovoljno prepreka. Kako prikladna najava za pjesmu Pot iz trnja, kojom na albumu Izhod dečki ispjevaju svoj hommage prošlosti i pale nove svježe krijesove nade za još bolju budućnost. Skoro tri križa egzistencije izrezbarili su momke u trubadure novodobne otuđenosti i boli, a u vremenima sivila i alijenacije BFM još uvijek ne otpisuju ljubav i srčanost, a meni su barem nakon ovih dugih godina kaljenja i krhanja te ponovnog oštrenja svojih osjetila doista postali velikani slovenske glazbe, a respekt im iskazujem rado ne samo zbog duge dobi ustrajanja i stvaranja, nego i zbog glazbe koja se pokazala bezvremenom i doista najmoćnijim oružjem suočavanja sa svijetom koji razumiju samo rijetki.

A u tom svijetu mnogi i lažemo jedni drugima u lice, lažemo i sami sebi da bismo lakše preživjeli. Lepa laž je štikla namijenjena upravo tim crnim vranama koje nam kradu razloge za veselje i lakoću. Politika nas je opljačkala za bolji svijet, a snove trgaju navodno zbog, bojda, boljeg svijeta, a to je materija iz koje BFM mogu izvući žmoht skladbe Lepa laž. Još jedan adut izvanredne ploče Izhod, pomislim, a činjenica je da u sedmom nizu skladbi, na sedmoj ploči velikonoge mame nema puno punila i suvišnosti, a po skandiranim tekstovima brojnih posjetitelja nedavno izdani album sjajno se primio. I pomislim na Siddharta i na Skočirov strah da je Big Footovima odzvonilo jer se ne kladu na alternativne bogove poziranja i kažem si: »Hvala bogovima da nisu baš svi podlegli tim iluzijama plitkosti!« Siddharta su kvalitetan bend, ali nisu sposobni parirati iskonskom rock’n’rollu s toliko municije kao BFM – a da pritom ne iznosim bilo kakve sličnosti i usporedbe … Poanta je da se u ova dva desetljeća stvaranja u BFM materijalu nađe malo škrabavog naklapanja, a zapravo je potrebno shvatiti samo to da je dobra glazba spašena svih pretinaca i razgraničavanja. Brez meja je tako posve logičan nastavak intenzivnog petinga s pločom 5ing! Pogled u stranu i jasno je da su brojna zgodna koljena pošteno omekšala, a uz glazbu koljena mekša i velika količina maligana, s kojima svijet nedvojbeno može biti ljepši i bezgraničniji … Na pozornicu leti prvi grudnjak, s jedne strane pred očima malih mliječnozubih mališana i mališanki odvija se pokušaj intenzivne utjehe iskonskih strasti, treća djevojka počinje sa striptizom, a oznojeni sijedobradi striceki pogledavaju čas prema pozornici, čas prema djevojci koja će odlutati u sferu daleko odavde. A zatim slijedi skladba koja je mnogom nesuđenom osvajaču još predobro poznata. Sam’ prjatla s prve ploče Nova pravila. Goli ćemo biti samo za ukras, a da se samo gledamo? Ma daj, jade! »Rekla je ne morem, ker sva sam’ prjatla!« je prokleto poznat refren svakog verziranog neuspješnog fukfehtara, a očito se s tim poistovjećuje više od tri tisuće glava u Križankama, koje nakon Zokijeva i Danielova sola na utišanim instrumentima i podržane samo Jožetovom pedalom otpjevaju suvereno sve retke i strofe te vječnozelene skladbe.

Da ne zaboravimo pravi razlog ovogodišnjeg druženja, ponovno nam se preko ekrana obraća Trkaj, koji se ovaj put na pozornicu uputi s dugokosim gitaristom Nejcom Ušlakarjem, koji nakon Gregine predstavljanja izvanrednog talenta najprije posluži uvodnim taktovima G’N’R hita Sweet Child O’Mine, a zatim prava igra počinje skladbom Umazan dež. Mladi gitarist za izazov je uzeo baš novu skladbu, a izvanredni riffovi namijenjeni su zabavljanju masa i masiranju ušiju svih ljubitelja šest žica. Ovaj put uz obojicu veterana dokazuje se mladi nadareni gitarist, kojeg trema pred dobro napunjenim Križankama ne muči. Nejc se šeta s lijeve na desnu stranu pozornice suvereno i bez početničke statičnosti, postavljen bok uz bok čas uz Zokija, zatim uz Alena i naposljetku uz Daniela, svoj zadatak obavlja s odlikom, a malo pogrešni tonovi solaže ispadaju taman dovoljno prljavi, bezobrazni i oštri da intenzitet magije ne padne ni za pedalj. Kaubojska pjesma Nor sigurno ne uvlači se u niz pomalo neočekivano, no budući da je večer namijenjena promociji albuma Izhod, očekivati je da će se na jelovniku naći svi aduti ploče. Za tu blago starkastu baladu se ne oduševljavam na puno, a među malo manje potentne projektile večeri ubraja se i nova skladba Smet. »Men se pa zdi, da sonce žari / visoko, visoko …«, a svi smo tretirani kao da smo smeće koje premještaju s jedne hrpe na drugu da bi nas naposljetku pretopili u sivu masu pokornih ovaca, a mi koji se s tim ne slažemo pali smo u svoj film u kojem je jedina utjeha da nismo sami. Vrijeme bi bilo za revolt, pomislim. Umjesto toga stižu seksi sanjive gitare i izvanredna izvedba ljubavne štikle Ona je samo za mene, a kao nastavak slijedi, kako prikladno, ponovno gostovanje još jednog mladog nadarenog gitarista. Gašper Cankar je kratkokosi momak koji zna krotiti žice svog blijedožutog Les Paula sa stilom, a na skladbi Pomlad u maniri Brucea Springsteena na BFM način ispunjava praznine bez slide gitare, a da koncentracija ne padne posve, pobrinuo se petorac momaka čije cipele drugi nikad ne popune do kraja, dvojcem adrenalinskih skladbica – Začari me s ekstremno krasnom notom naivne, ali seksi rokerske oštrine pretapa se u opskurnu, ali tako prikladnu verziju skladbe Garbage. Velike projekcije među nogama uhvaćenog djevojčurka i grotesko razmazano Skočirovo lice postali su u to vrijeme nova podloga za definiranje dekadencije slovenskih glazbenika, a htjeli vi ili ne – BFM su bili prvi koji su imali muda i na videu pomaknuti granice provokacije naprijed te su medijski linč i razapinjanje od strane čistunaca prokleto dobro izdržali i preživjeli! Garbage hiphop među nogama, što god, whatever, a BFM ostaju čvrsto u sedlu i nakon par ne baš najpromišljenijih (ili još promišljenijih?) poteza. Očito je da fukatožnih fetišista još uvijek ima dovoljno da se napuni svaki pajzl i svi će, makar pjesmu ne vole, pjevati sve strofe i refrene do besvijesti. Zato kažem da je vrijeme za »Nova pravila v Stari Lublani, k so jo meli že stari Rimljani!« Neslužbena himna svim žurerskim ciganima iz Stare Ljubljane prokleto je zagrijala i ostale pritepence iz svih dijelova naše države, a prokleto mi se svidjelo da se cinizam s početka devedesetih preobrazio u nešto vječnozeleno i još prokleto udarno! »Nakon svakog predjela, toplog ili hladnog, dolazi vrijeme za glavno jelo, a nakon njega, dragi moji, mamće me nešto dodatno što će večeri ili ručku dati točku na i!« kaže u mikrofon Grega, a kao naručeni desert, napravljen od mane bogova, zatim počinje prepoznatljiva pjesma meni najbolja te večeri – skladba Neki sladkega. Najjača pjesma albuma 5ing podržana je doista izvanrednim projekcijama, a izvanredna gitara plete čipku zvuku uz koji je Skočir iznio najiskreniji niz stihova kojima mogu vjerovati od početka do kraja, a BFM odbacuju kožu naivnosti i postaju kalibar koji može otvoreno i bez grižnje savjesti zaprosiati i zakletog metalca ili alternativca te ga prije posljednjeg zvuka žica pridobiti na svoju stranu zauvijek ili barem za tu pjesmu!

No dobro … Metalci i alternativci te punkeri uz Kratek stik, na kojem su se malo intenzivnije s tremom borili nadobudni pjevač i pjevačica Katjuša Lesjak i Žiga Krese, koji su pokušali iz akustičnog finala ploče Izhod iscijediti sav sok i nakon električne kanonade napraviti iznenađenje, što ispada pomalo usiljeno i suvišno. Unatoč tome rekao bih da se mladić i djevojka lijepo približavaju izvorniku te se u toj prilično nezahvalnoj ulozi, naoružani samo mikrofonima, pred nepreglednom masom Križanki u danim okolnostima dobro iskazuju. Velikonoga mama zatim se prežarči u Tretju dimenzijo te diže razinu testosterona skladbom Zadnji poraz, kojoj slijedi dosad jedina čuta pjesma s albuma Važno, da zadane, naslovna Važn’ da zadane. A zatim još posljednje gostovanje! Nakon Trkajeva obraćanja na pozornicu dolazi u crno odjeveni mladić s čuperkom na vrhu glave, koji masu bez dlake na jeziku pita: »Kdo se boji črnega moža? Pa se bojite črnega … tulipana?« i Križanke odvodi do stanja potpune ekstaze taman pravom točkom na i te pravim izborom pjesme. Malo razmazan i basovski podržan zvuk daje nosivoj uvodnoj skladbi drugog albuma pravu žmohtnost i još malo deblji prizvuk, na koji se Ljubljana posve odklopi, a ritualni parenja kod izlaza postaju neka vrsta scenske dopune bez koje nekako ne bi išlo.

Zato je legenda s ploče numero uno o jebaču prima i ultima, izvanrednom Lovri, dobila posve drugu preobrazbu. Saksofona ovaj put na pozornici nije bilo, a Lovro je hrumio uz gitarskije zvukove, pripovijest o tome da se svako toliko priče o jednonoćnim romansama okrenu naokolo, a i klinci mogu biti blago iskorišteni za zadovoljenje potreba pripadnica poslovično slabijeg spola, koji pak nije uvijek tako bez moći. Lovro se zbog neuslišane ljubavi objesio u vrtu, a Križanke su nakon izvanrednog ustrajanja dobile još posljednju dozu sočnosti i pozorničke energije. Big Foot Mama serviraju Led s severa, pjesmu o nordijski opskurnoj patetici i, ako ne izvanrednoj, a onda barem vrlo uspješnoj igri riječi, a nastavlja se u prikladnom dodatku s ploče 5ing. »Dej vrn’ se k’ men / nej ti ne bo vseen / da bi še kdej obleku tvojo srajc / in bil potešen / dej vrn se k men / naj ti ne bo vseen / da bom s teboj iskal spet svetlobo / na nov prerojen …« niz je stihova o strasti, čežnji i, htjeli ili ne, skorašnjem nedostajanju, koje će morati neumoljivo slijediti i ovu prokleto začinjenu večer. Izlazni adut Užitek ‘na replay’ utire posljednje polje za veliki posljednji finale, a čast posljednjeg čina večeri vrhunaca pripada pjesmi o krajevima i novim počecima – skladbi Nisem več s tabo, nakon koje se spušta posljednja zavjesa doista jedinstvene večeri, a neizrečenog i nepokazanog ostalo je ama baš malo.

A od viđenog i čutog ostao je osjećaj zadovoljstva kao glavni temelj svih dva i pol sata potpune zabave. Big Foot Mama pokazali su da su sposobni nadograditi i poboljšati i ona postignuća za koja su im brojni domaći znalci i doktori slovenske pop glazbe govorili da više od toga ne mogu učiniti. Križanke su opet mogle samo pasti na koljena i izdahnuti iskreno i bezuvjetno: »Hvala!«, a nakon kraljevskog razmazivanja osjetila i boemske duše kvalitetnom glazbom došlo je vrijeme za završni čin događaja, koji će se nedvojbeno u BFM anale upisati zlatnim slovima. Nadam se da će kad-tad uslijediti barem nekakav približak, ako ne i nadmašenje, a nakon carske produkcije pet tavelikih možemo dodati još nešto – još barem dvaput toliko godina, jer dobrih stvari nikad nije previše, zar ne? Big Foot Mama su na policu stavili novi par svježih novih cipela, koje pristaju samo rijetkim asovima na našoj sunčanoj strani Alpa, a srdačno se nadam samo da im hvalospjevi i postignuto neće opet udariti u glavu, jer se od stare slave ni nakon dva desetljeća i malo više ne da prokleto dugo živjeti. Križanke su ovaj put bile namazane kruhom, a pozornične daske debelo oprane znojem, strašću i izvrsnošću koja razdvaja prave rokere od pozera i preprodavača magle, a Big Foot Mama su na svoju stranu dobili nekoga tko ih prije dva desetljeća ne bi tako zdušno uzeo u zaštitu, navodno nikad …