Nastupaju: Spock’s Beard, Sound Of Contact, Beardfish, conXious
Lokacija: Beč (Wien) / Szene / Austrija
Datum: utorak, 14.05.2013
Svaki nastup američkih progresivnorockovskih revitalista Spock’s Beard posebno je iskustvo koje posjetitelja do kraja napuni pozitivnim emocijama, dok si u isto vrijeme može blaženo paziti uši i oči uz zavidnu virtuoznost, izuzetnu muzikalnost i neobičan humor u režiji svih članova te divne skupine, koja je ove godine objavila odličan studijski album naslovljen »Brief Nocturness And Dreamless Sleep« (2013), njihov prvi studijski uradak s novim pjevačem/gitaristom Tedom Leonardom (ujedno članom skupine Enchant). Na svoju prvu europsku turneju s Leonardom i bubnjarom Jimmyjem Keeganom, koji je prvi put nastupio u ulozi punopravnog člana skupine, otisnuli su se u društvu dvaju sjajnih prog rock predgrupa, Šveđana Beardfish i Britanaca Sound of Contact.
U Beču, gdje smo Spockobradce pogledali u dobro popunjenoj dvorani Szene, u ulozi prve od triju predgrupa nastupili su domaćini ConXius, koje smo članovi ekipe Rocklinea zadnji put gledali prije pet godina, kad su nastupili kao predgrupa kultnim neoprogresivcima IQ. Otada se Austrijanci, što se tiče njihova zvučnog izričaja i vizije, odrske uglađenosti i osjećaja za aranžiranje skladbi s glavom i repom, nažalost nisu ni najmanje popravili, tako da će morati još poprilično vježbati prije nego što budu mogli opravdati ulogu ‘predvozača’ kultnih skupina progresivnog rocka. Članovi benda doduše su veliki ljubitelji prog rocka i prog metala te uz nastupanje imaju i važnu ulogu u organizaciji brojnih progrockovski usmjerenih koncertnih događaja na području Beča, ali kao glazbenici morat će pojesti još puno ‘močnika’, prije nego što će prog rock gurmani za njih imati makar i koju pozitivnu riječ.
Za njima su nastupili švedski prog revitalistički sjajnici Beardfish, koji su svoj nastup, usred kojeg su predstavljali aktualni studijski album »The Void« (2012), morali prilagoditi 40 minutama. Jedna od najzanimljivijih suvremenih prog rock skupina, koja inspiraciju crpi prije svega iz baštine legendi poput Genesisa i Yesa, svoj je nastup započela silovito skladbom »And The Stone Said«, koja potječe s odličnog albuma »Mammoth« (2011). Sva četiri člana benda predvođena pjevačem/gitaristom i klavijaturistom Rikardom Sjöblomom oduševila su nas izuzetno kohezivnim, uigranim i energičnim nastupom, koji su zaključili neobično brutalnim izborom, »Voluntary Slavery«, prog metalskim rušilicom koja stilski najviše podsjeća na neke Opeth. Beardfish nije tek tako vidjeti uživo jer se obično tijekom koncertnih turneja zadržavaju u sjevernoj Europi, pa smo im bili neizmjerno zahvalni na viđenom, pa makar je njihov nastup prošao gotovo jednako brzo kao da je netko u trenu ugasio svijeću.
Na pozornici su ih uskoro zamijenili britanski posebnjaci koji se zovu Sound of Contact. U svojim redovima imaju pjevača/bubnjara Simona Collinsa, sina legendarnog Phila Collinsa, koji slavnom ocu nije sličan samo po izgledu, nego ih povezuje i srodna boja glasa. Na pozornici mu je, među ostalima, društvo pravio ugledni klavijaturist Dave Kerzner, koji je u karijeri surađivao s glazbenicima poput članova skupine Genesis, Alana Parsonsa, Keitha Emersona, Neila Pearta, Francisa Dunnerya i Toma Waitsa. U ulozi koncertnog gitarista Collinsu se na pozornici pridružio gitarist David Wesley, kojeg dobro poznaju svi ljubitelji skupine Porcupine Tree, a u prošlosti je surađivao i s Fishem (ex-Marillion) i Mikeom Trampom (White Lion). Simon se u svojoj glazbenoj karijeri više nego očito odlučio uputiti očevim stopama, jer istodobno obavlja ulogu pjevača i bubnjara.
Tako se na uvodnom instrumentalu »Mobius Slip Part 1 (In The Difference Engine)« prvo predstavio kao izvrstan bubnjar, nakon čega je otišao za mikrofon. Za većinu preostalih skladbi u 40 minuta, koliko je trajao nastup Sound of Contact, Collinsa je za bubnjevima zamijenio Ronen Gordon. U glazbi Sound of Contact mogli su se zorno čuti brojni raznoliki glazbeni utjecaji, prije svega skupina s kojima su u prošlosti surađivali prije nabrojeni glazbenici. Mladi Collins, Philov prvi i jedini sin kojeg je imao s prvom suprugom Andreom Bertorelli, nas je zajedno sa svojim kameradima u kratkom, ali oduševljavajućem nastupu uspio uvjeriti da je nakon prilično stidljive, većinom pop rockovski usmjerene samostalne karijere uvjerljivo zakoračio u svijet progresivnog rocka i da je riječ o skupini pred kojom je zanimljiva budućnost. Simonov umirovljeni otac, koji je nekoć, i to prilično nesretnom izjavom, zatajio progresivni rock, zato danas može biti iskreno ponosan na njega. Sound of Contact svoj će prvijenac naslovljen »Dimensionaut« službeno objaviti krajem ovog mjeseca.
Nakon odlaska Britanaca s pozornice sve je bilo spremno za dolazak glavnih ‘zvijezda’ ove večeri, no brzo se pokazalo da smo se morali još poštено načekati prije nego što su se na pozornici pojavili svi članovi velikih virtuoza i šaljivdžija iz San Francisca. Veliki nebodigatreba večeri bio je, u dobrom i lošem, kultni japanski klavijaturist Ryo Okumoto, koji je prije nastupa malo pregledao u čašicu, pa je između pojedinih izvedbi stalno preuzimao mikrofon i htio imati glavnu riječ u poprilično razvučenom obraćanju publici, što je u trenucima već bilo naporno. To je, uz njegovo uobičajeno zvučno cjepidlačenje, odnosno dugotrajno provjeravanje prostranog klavijaturskog postava (hammond orgulje, melotron, mini moog…) te početne probleme s ozvučenjem (do treće skladbe Leonardov sintisajzer uopće nije radio, pa je tražene linije morao odsvirati na električnoj gitari), jedina negativna primjedba u vezi s bečkim nastupom Spock’s Beard, koji je inače u svim drugim pogledima zaslužio same superlative.
Veliki pozitivci iz San Francisca do skladbe »Hiding Out« već su se uspjeli razživjeti i uigrati te zakrpati uvodne tehničke probleme. Posebno nas je u ulozi ‘frontmena’ oduševio Leonard, koji se doista poštено promijenio otkako smo ga zadnji put prije deset godina vidjeli uživo kao člana skupine Enchant. Iz prilično introvertiranog i statičnog mladića preobrazio se u pjevačkog i gitarističkog korjenjaka s karizmom i autoritetom kakav mora posjedovati nasljednik takvih imena kao što su bila oba njegova prethodnika, odnosno Neal Morse i Nick D’Virgilio. Sa sobom je doista donio neku posve svježu energiju, što se moglo osjetiti već na novom studijskom albumu, a sad smo se o tome mogli uvjeriti i uživo, gdje nije oduševio samo pjevačkim i gitarističkim talentom, nego i humorom te učinkovitim obuzdavanjem poštено pijanog Rya. Njemu se iza njegova klavijaturskog postava među pojedinim solističkim orgijama ponovno posve ‘zamutilo’ i jednom je već opet zamalo prevrnuo hammond orgulje, što bi mu se inače dogodilo i da nije popio čašicu previše.
Bubnjar Jimmy Keegan, još jedan famozni šaljivdžija, također je posebna priča za sebe. Sa svojom sitnom građom odbjeglog zatvorenika iz Dachaua nitko mu na oko ne bi pripisao da je zapravo pravi bubnjarski zvjerak i najbolja moguća zamjena za karizmatičnog D’Virgilia. Za stabilnost i da stvari idu po planu pobrinula su se prije svega oba originalna člana, gotovo uvijek ozbiljni basist Dave Meros, koji ovaj put sa sobom nije donio Rickenbackera, ali je ipak oduševio sve ljubitelje gipkih i dinamičnih bas linija, te gitarski majstor Alan Morse, mlađi brat slavnog Neala. Taj prilično zanemareni gitarski virtuoz, koji se ni te večeri nije odvojio od svog poštено izlizanog Fenderova Stratocastera, nakon Nealova odlaska ipak je najbliži definiciji šefa ove izuzetno demokratski organizirane skupine.
Jedna od rijetkih smislenih izjava koje je japanski klavijaturski virtuoz izbacio među svojim razvučenim obraćanjima publici bila je da treba podržati suvremeni progresivni rock u što većem broju, dok je puno simpatija publike pokupio i time što je ovu inkarnaciju benda proglasio najboljom u njihovoj dosadašnjoj povijesti, pa makar to zvučalo klišejski. Pogled na publiku u vizualnom, a ne količinskom smislu nije bio pretjerano oduševljavajući, jer su prevladavali golobradi mladići s naočalama i aknama, koji su upravo stigli ispred računalnih ekrana ili s predavanja iz fizike, što znači da su ‘pobrinuli’ za negativan stereotip o progresivnom rocku kao glazbi pretjerano intelektualnih, introvertiranih i stoga neshvaćenih ‘štrebera’. Estrogena u dvorani bilo je jedva za uzorak, pa nije iznenadilo da je primjerak novog albuma dobila zagrijana japanska obožavateljica u prvom redu, koja očito ne propušta nijedan koncert svoje najdraže skupine.
Spock’s Beard su te večeri uz skladbe s aktualnog albuma izveli brojne dugogodišnje favorite poput »Cakewalk On Easy Street«, »The Distance to the Sun«, »Crack the Big Sky« i »Walking On the Wind«. Zanimljivo je da je uz novi album naglasak bio na razdoblju između 1995. i 1999., dok su proteklih trinaest godina posve izostavili iz repertoara. Spockobradci imaju pri izboru koncertnih izvedbi uz obilje odličnih skladbi, od kojih većina u prosjeku traje više od sedam minuta, velikih problema, jer do sada još nisu objavili loš album, a ovaj su put prednost dali ranom razdoblju svoje karijere. Leonard se suvereno pokazao u ulozi pjevača prošlih klasika, iako ima posve drukčiju boju glasa od obaju prethodnika, dok je bend, nekako prema očekivanju, najviše uživao tijekom izvođenja novih skladbi, koje su im i uživo doista sjajno uspjele. Više puta zalazili su u grupne jame, a za veliki finale Ryo je priredio pravu klavijatursku orgiju na svom prijenosnom sintisajzeru, kad je među ostalim s njim u ruci na podu cupkao poput kakvog psića koji je upravo dobio svoju najdražu kost, dok je Alan nekoliko puta tijekom svojih divljih šetnji u prvi plan gotovo srušio mikrofon. On se pokazao ne samo kao (pre)često zaboravljeni gitarski majstor, nego je dobro pomagao Keeganu i Merosu u izvođenju prateće vokalne harmonije. One su dosegnule vrhunac u složenom remek-djelu »Afterthoughts«, trećem nastavku klasika »Thoughts” s albuma »Beware of Darkness« (1996).
Virtuozni veseljaci naime na pozornici nikad nisu mirni i, uz iznimku vječno ozbiljnog Merosa, tu i tamo vrlo rado izvedu kakvu odrsku vragoliju. U dodatku su se nekako prema očekivanju sjetili svog studijskog prvijenca »Light« (1995) i ujedno nas upozorili da skupina ove godine slavi dvadesetu obljetnicu postojanja. U tu su svrhu izveli poticajni »Go the Way You Go«, koji je odlično upalio kao završna skladba večeri, a pred odlazak s pozornice dobili su burne ovacije do daske oduševljene publike. Vječni pozitivci iz Los Angelesa su nas, baš kao i prije deset godina, posve oduševili izuzetnom odrskom spontanošću i međusobnom uigranošću, ali i iskričavim humorom, koji u progresivnom rocku obično poprilično nedostaje pa je stoga često dobrodošao element. Unatoč tome što su i Beardfish i Sound of Contact ispunili velika očekivanja, Spockobradci su na kraju dokazali tko je ‘glavni’ i više nego opravdali status glavnih nosilaca ove večeri, a prije svega ponovno potvrdili svoj status vodećih američkih prog rock revitalista 21. stoljeća.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
BEARDFISH:
1. And the Stone Said: If I Could Speak
2. Ludvig & Sverker
3. This Matter of Mine
4. Voluntary Slavery
SOUND OF CONTACT:
1. Mobius Slip Part 1 (In The Difference Engine)
2. Pale Blue Dot
3. Not Coming Down
4. Remote View
5. Closer To You
6. Omega Point
7. Cosmic Distance Ladder
SPOCK’S BEARD:
1. Something Very Strange
2. Crack the Big Sky
3. Hiding Out
4. Walking on the Wind
5. Submerged
6. Cakewalk on Easy Street
7. Afterthoughts
8. The Distance to the Sun
9. Waiting for Me
—dodatek—
10. Go the Way You Go
