Jazz Cerkno 2018 – drugi dan!
mjesto: Cerkno / Stari plac / Slovenija
datum: 18.05.2018
I onda je stigao drugi dan ovogodišnjeg 23. izdanja tradicionalnog festivala Jazz Cerkno. Opet s trojicom izuzetno zanimljivih izvođača koji su nosili program drugog dana. I opet je bilo pola osam navečer kad se u Cerknu počinje svirati jazz. Prije toga smo kišan, sparan, ali nikako dosadan dan proveli uzbudljivo. Između ostalog adrenalinskim usponom na Kojcu (1301 m n.v.) u Cerkljanskom gorju, u društvu sjebanog člana ekipe koji se tamo gore zaputio bez planinarske opreme, te naknadnim »pročišćavajućim« programom punog testiranja pivske ponude u Baru Gabrijel.
Prvi na programu trebali su biti Japanci Kaze, no oni su do pola osam, kad je program počeo, još hvatali dah nakon »raketne« ekspedicije iz Beča (o tome više u nastavku). Srećom, na mjestu događaja i organizatoru pri ruci već su bila četiri glazbenika, i to Slovenac Zlatko Kaučič (bubnjevi, udaraljke), Britanac Evan Parker (puhači), Francuskinja Joëlle Léandre (kontrabas) i Španjolac Agustí Fernández (klavir), »skraćeno« Kaučič / Parker / Léandre / Fernández. Za Zlatka u Cerknu nema skrivanja. Izuzetni glazbeni vizionar odavno je u Cerknu stekao svoj inventarni broj, a s njim je kroz godine sam razmah jazz glazbe na ovaj ili onaj način povezan. S obzirom na dosadašnji rad, jedan je od glazbenika koji na svoj način definiraju sam festival, odnosno jazzovski puls Cerkna. Čovjeka smo početkom svibnja ove godine gledali na samostalnom nastupu u baru Gabrijel, a ovaj put situacija je bila posve nova. Kvartet se međusobno vrlo dobro poznaje, jer su članovi i ranije surađivali. Léandre je nekoć svirala na festivalu (2009.) te čak nastupila na samostalnom recitalu u glazbenoj školi u Cerknu.
Članovi su vrlo brzo ponudili prvorazredan dokaz zašto su se našli zajedno na pozornici. Među njima naprosto teče izvanredna kemija. Freejazz principi, eksperimentalizam i avangardni avanturizam na svakom koraku njihove svirke. Obavezni kontakti očima, povremeno izrazito naglašeno instinktivno reagiranje na glazbene aktivnosti pojedinaca. Iako vrlo zahtjevno štivo, konkretno je razrahljano u eksperimentalno duhovitom istraživanju. Kaučič je ovaj put ostavio po strani zvučno manipuliranje koje rado uključuje kad je sam na pozornici, ali zato nikako nije imao manje posla s uporabom raznolikih udaraljki kojima je izvlačio zvuk ne samo s opni, nego iz cijelog okvira svog bubnjarskog seta. Svakako je povremeno odložio palice i udarao samo rukama po bubnjevima. Lagane, ali nevjerojatno kompatibilne linije sva četiri gradivna elementa, koje na prvo uho plove svaka u svom smjeru, u potpunoj međusobnoj neovisnosti. U stvarnosti je riječ o nevjerojatno usklađenoj i skladnoj kemiji koja jedva da hvata grozd racionalnog i logističkog empirizma u glazbi, iako to naravno radi. Prije svega ritam sekcija, izuzetno vješto punjenje Kaučičevih razigranih ritmova od strane izuzetno uglađene i glazbeno intuitivne Joëlle, postavila je pravu platformu za stvaranje međusobnog dijaloga na relaciji puhači i klavir. Sveprisutnost Léandre je nevjerojatna. U desnici cijelo vrijeme drži i gudalo kojim preko kontrabasa prati pojedine motive i takvim tonovima daje gotovo konotaciju glazbene mantre. Izuzetna karizmatičnost u glazbenom slobodoumlju. Briljantna i oduševljavajuća predstava četvero izuzetno kompatibilnih glazbenika koji upravo bezgraničnom glazbenom neobičnošću tu zagonetnu kompatibilnost i međusobnu slogu samo potvrđuju. Svi gradivni elementi supostoje u međusobnom prožimanju i ekspresiji tako da su složeni u predivnu ravnotežu i pravu zvučnu kontrastnost tako stvorenog zvučnog krajolika. Čak i u dionicama u kojima linije postanu napete i Fernández, recimo, olujno eksplodira gotovo bogohulno brzim pucanjem tonova iz klavira, ostala trojica održavaju izuzetno crvenu nit i fokus te glazbene neobičnosti. Nevjerojatna međusobna pomirljivost izazovne glazbene slatkoće koju može ponuditi samo jazz u koketiranju s avangardnim pristupima.
Dočekali smo i japansko-francuski kvartet Kaze, koji vodi karizmatična i silno plodna šezdesetogodišnja jazz glazbenica i pijanistica Satoko Fujii. Društvo joj u postavi prave još njezin partner u dobru i zlu Natsuki Tamura na trubi te francuski glazbenici Peter Orins na bubnjevima i trubač Christian Pruvost, obojica inače drugovi iz sastava Impressions i Muzzix. Dakle, dvije trube, klavir i bubnjevi. Posve neobična kombinacija, kao što je neobična i glazba same grupe. Za razliku od uvodne skupine, Kaze su postava koja više računa na opipljivu motivsku supstancu, iako su primjetni odmaci u freejazz, jer i Kaze ponekad otplove do granice potpunog razbijanja motivskih šablona i slobodnog prožimanja slobodoumnih improvizacija elemenata zvučne slike. Motivi su možda opipljiviji, ali se u dugim skladbama razvijaju naravno tako da nikako ne možeš predvidjeti kamo će kvartet u određenom motivu zaploviti dalje. Moment spontanosti bio je tako cijelo vrijeme prisutan. Istodobno, Kaze znaju biti i vrlo muzikalni. Klavir drži motiv, bubnjevi drže ritam, a dinamiku preko svega vode često harmonizirane trube. Improviziranje i eksperimentiranje Satoko Fujii zaokružuje i nevjerojatna stilska živopisnost. Od neoklasicizma do world glazbe. Nevjerojatno je njezino uživljavanje u zadane osjećaje, u kojima neprestano valovi čas u neobuzdanoj raspršenosti, čas opet u spokojnoj i blagoj mekoći, pa vedrini, čime posve smiruje uzburkano valovanje improvizacijskih eskapada. I to radi neprekidno. Satoko djeluje kao zasebna entiteta unutar kvarteta i zapravo sama svojom glazbeno ekspresivnom prodornošću diktira razvoj zadane skladbe te samu uporabu alata i poluga improviziranja. Iako se to možda ne može odmah primijetiti, u glazbi Kaze ima hrpa filigranstva i poteza fine estetike. Trio muškaraca glazbenici u njezinim postupcima izuzetno vješto prati pa se Kaze posljedično kao cjelina predstavljaju kao entiteta nevjerojatno živopisnog glazbenog ludovanja satkanog od prelijevanja i prožimanja više žanrovskih paleta. Idu prema granici avangardnog avanturizma, ali nikad ne nagovaraju slušatelja ekstremom neobičnosti i izljevima »glazbene čudačkosti«. Izvanredno, dakle. Sveprisutnost truba i lakoća skladbi doduše odnekud iz daljine dozivaju nemirni duh pionirstva Milesa Davisa, ali tu je riječ samo o nekoj srodnoj energetskoj vibraciji, osobito kad pratiš kako se glazbenici uključuju u solističke točke te kako jedan drugome prije toga pripremaju odgovarajući prostor za savršen improvizacijski manevar. Mnogo je i neobičnog bojanja tonova na trubama, koje su neprestano iznenađivale i posve lucidno zabavljale. Satoko Fujii iskorištava i same žice klavira iz kojih uz pomoć raznoraznih rekvizita izvlači dodatno mnoštvo neobičnih zvukova koje laički slušatelj pri sviranju klavira najčešće uopće ne očekuje. Satoko Fujii uzela je vremena da publici ispriča o putovanju iz Krakova prema Cerknu, kad bi Kaze zamalo ostali u Poljskoj jer su ostali bez rezerviranog avionskog leta. Tako su unajmili auto do Beča, a do Beča je s drugog kraja Europe dovezao brižni i požrtvovni šef festivala Simon, koji sve više postaje legitimni nasljednik Boštjana Cveka te je tako grupu sretno dopremio do Cerkna. Japanska glazbenica je rekla da je grupa izuzetno počašćena što može svirati u Sloveniji i uživati u ljepotama komadića naše zemlje. Satoko Fujii je sljedeći dan, to jest treći dan festivala, izvela i solistički recital u glazbenoj školi, a evo još jedne zanimljivosti. Dok smo tamo negdje oko pola sedam popodne bezbrižno sjedili ispred Gabrijela, dogodilo se da je do našeg stola otkud došao bubnjar Peter Orins, ne zato da bi možda častio rundu, nego da posudi kišobran, jer je cijeli petak doista s vremena na vrijeme lijevalo s neba.
Rob Mazurek, čikaški glazbenik koji silno voli općiti s riječju »podzemlje«, jer drugoj polovici imena sastava, to jest riječi Underground, s obzirom na geografsko podrijetlo daje različitu oznaku. U načelu Underground nosi ispred sebe oznaku Chicago, ali je 2014. isti glazbenik nastupio u Cerknu u kombinaciji s dvojicom brazilskih glazbenika i Underground je dobio npr. ispred oznaku Sao Paolo. No već kojih dvije godine Mazurek djeluje s ekipom na relaciji SAD i Engleska, zato je formaciju preimenovao u Chicago / London Underground.
Ekipa Chicago Underground (Mazurek i bubnjar Chad Taylor) plus Britanci John Edwards na kontrabasu i pijanist Alexander Hawkins znači formaciju Chicago / London Underrground. Taj je kvartet prošle godine izdao izvrstan uradak nazvan »A Night Walking Through Mirrors«, odsviran u komadu na koncertu i kasnije izdan kao album. A njihovo glazbeno stjecište? Nevjerojatno poseban spoj i glazbeno iskustvo. U Cerknu im se na pozornici za dio koncertne predstave pridružio još jedan Britanac, Evan Parker, koji je prije toga nastupio u već spomenutoj potresnoj kombinaciji kvarteta Kaučič / Parker / Léandre / Fernández. Tako je nastalo jedinstveno glazbeno tijelo i time nova glazbena formacija, naravno silno vješto zagledana u freejazz retoriku. I sam album »A Night Walking Through Mirrors«, koji je grupa pretežno izvodila na ovom koncertu, tako je dobio posve nove glazbene dimenzije. Mazurek je u više navrata zastao u međusobnom dijalogu na relaciji piccolo truba i tenor saksofon. Izuzetno duhovito kontrastiranje, u trenucima kao da se svađaju dva posve različita glasa, ali cijelo vrijeme šaljivo i zabavno. Ove večeri semplovi Mazureka nisu bili toliko izraziti, ekipa je nosila klasičniji zvuk, a pokretala ju je izrazita kinetika novog stanja i novih izazova koje ti takvo novo stanje u opcijama improvizacijske svirke iznova otvara. Dijelom i zbog gostujućeg Evana. Prema novoj dimenziji.
Koliko su ti glazbenici snažni, koliko slojevito uglađeni i koliko neograničeno poimaju magiju glazbe, potvrđuje to što mogu nastupiti u zadanoj kombinaciji međusobnog koncertnog umrežavanja punokrvno kredibilno, iako prije toga nikad nisu zajedno svirali na pozornici. Tako je nastala ploča »A Night Walking Through Mirrors«, snimljena na koncertu u Londonu, a jednako tako nikoga ne bi čudilo, a kamoli smetalo, da su Chicago / London Underground izdali i album s koncertne predstave u Cerknu.
Mazurek nije zaboravio ni komadić glama, koji je unosio uporabom smiješnih udaraljkaških rekvizita, nekih pozornicnih ekscesa kojima je dodao vrištanje u mikrofon, a sam element glama unosio je naposljetku i svojim zatamnjenim naočalama s kojima se pojavio na pozornici već prethodni dan, kad je svirao kao posebni gost na nastupu Ceneta Resnika i njegova tria. Konkretna glazbena kost za glodanje u završnici drugog dana festivala Jazz Cerkno.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik



















